Bosanski barometar 2000

Zbog prijetnji upucenih novinaru Dnevnog avaza Adiju Hadziarapovicu, sluzbenik Federalne vlade i vozac Edhema Bicakcica, Enes Colpa, kaznjen je, od iste te Vlade, odbijanjem 30 odsto od plate. Ako Bicakcicevi ministri i njihovi pobocnici zaradjuju 1.000 maraka mjesecno, kako vec tvrde, vozac, pa makar bio i premijerov, prvog tesko da moze dobiti vise od 600 KM. Matematika kaze: 30 odsto od tog iznosa je – 180 maraka. Kako je Colpa Hadziarapovicu vec rekao da ce mu polomiti obje noge i protjerati ga iz Sarajeva, racun moze izgledati i ovako: jedna novinarska noga u ovoj zemlji vrijedi 90 KM. (Kuca casti protjerivanjem.) Kaznjavajuci Colpu, Vlada nije objasnila svoju odluku, pa je i dalje nejasno kome vozac daje pare i zasto? Da li zato sto je prijetio novinaru ili zato sto tu prijetnju nije realizirao, pa se njegovom sefu sad valja baviti drugim metodama upokoravanja medija, medju njima i Avaza, sve sklonijeg objavljivanju prica o cudnim Vladinim potezima i milionskim stetama od takvih poslova?! Zanimljivo bi, na kraju, bilo znati koliko bi platio neko ko bi se usudio u prostorijama Vlade FBiH prijetiti Edhemu Bicakcicu. Da li bi i u tom slucaju u kasi Vlade ostalo 30 odsto od neke plate, ili bi mozda Colpa dosao u priliku da dobije dodatak na platu tako sto bi onog koji prijeti opalio drskom pistolja? Ili bi mu samo polomio noge?

"Predlozeni kandidat ispunjava kvalifikacijske uvjete, definiran je kao nezavisni kandidat, pouzdano se zna da nije pucao na Sarajevo, da nije obilazio logore. Mislim da treba da mu damo sansu i smatram da treba podrzati njegovu kandidaturu, ali isto tako mislim da treba vidjeti podrzavaju li ga poslanici iz RS–a." Nakon ovih rijeci poslanik Edhem Bicakcic prisao je novom mandataru Vijeca ministara Spasoju Tusevljaku, cvrsto mu stisnuo ruku i urucio mu pocasnu clansku knjizicu Stranke demokratske akcije. Ne, naravno, dogadjaj iz prethodne recenice nije se desio, ali to je jedino sto bi se jos moglo ocekivati od potpredsjednika SDA, nakon sto je ovacijama pozdravio dolazak jos jednog bivseg saradnika ratnog zlocinca Radovana Karadzica u vrh izvrsne vlasti BiH. Nesuvisla i sramna argumentacija sa kojom je federalni premijer podrzao Tusevljakovu kandidaturu jos jednom je razotkrila vulgarnu plitkoumnost kojom se lideri SDA sluze kada donose strateske odluke od vitalnog znacaja za drzavu i narod koji, eto, na nesrecu, predstavljaju. Kada se Bicakciceva izjava procita iznova, postaje jasno da se moze smjestiti u kontekst politicke rehabilitacije bilo kog politicara kojeg kamere nisu uhvatile kako veselo povlaci kanapce na minobacacu smjestenom na brdima oko Sarajeva. Dovoljno je, pored toga, da nije (pred kamerama) trcao sa isukanim nozem po Omarskoj ili Batkovicu i da ga podrzavaju poslanici iz RS–a. Ovo uzasno opravdavanje svih onih (a medju njima bi mogao biti i Tusevljak) koji su se, primjerice, bavili ekonomskim racunicama kako da Karadzic sa sto manje potrosenih para etnicki ocisti sto veci dio Bosne, dokaz je da bi Bicakcicev zeludac hladno izdrzao podrsku eventualnoj kandidaturi za Vijece ministara i nekog od aktuelnih haskih zatocenika. Pa, eto, sta, naprimjer, fali Krajisniku?

Podrska koju su poslanici Stranke demokratske akcije (uz rijetke izuzetke) pruzili izboru Spasoja Tusevljaka na mjesto predsjedavajuceg Vijeca ministara mjerljiva je jedino sa podrskom koju su gotovo isti ljudi dali imenovanju Velibora Ostojica za clana skupstinske komisije za ljudska prava. Bratski zagrljaj nacionalista iz tri naroda smrdi do neba po nemoralu, po politickoj beskrupuloznosti i po uvredljivoj, cinicnoj gluposti kojom ta gomila rusitelja drzave Bosne i Hercegovine bez stida paradira. Njihov dogovor ispod stola najbolji je dokaz kako sustinski nema nikakve razlike u politickom backgroundu i nacinu razmisljanja jednog Bicakcica, jednog Banjca i jednog Skopljaka. Ruku na srce, od poslanika SDS–a i HDZ–a nije se ni moglo ocekivati drugo nego podrska izboru anonimnog, po ratnoj biografiji upitnog i za medjunarodnu zajednicu neprihvatljivog "ekonomskog strucnjaka" sa Pala. Ali od onih koji se busaju u prsa da predstavljaju Bosnjake i brane Bosnu vec punih deset najtezih godina, moglo se ocekivati da makar probaju sakriti svoju radost zbog cinjenice da se opet mogu slobodno uhvatiti u kolo sa svojim politickim istomisljenicima iz tronacionalisticke koalicije. Birajuci Karadzicevog ekonomskog savjetnika i gurajuci drzavu u ponor ekonomskog kolapsa i beznadja, poslanici SDA su po ko zna koji put dokazali kako u glavama nemaju nista drugo do kloniranu fetvu da slijepo slijede katastrofalne procjene svog stranackog sefa. Izetbegoviceva glasacka masina maestralno je ispunila dogovor sa SDS–om, bez obzira sto taj dogovor nije u potpunosti u skladu sa Izetbegovicevom izjavom da ni u kom slucaju nece u koaliciju sa SDS–om. To znaci da nema tog sramnog pakta i te bezocne lazi na koje celnici SDA nisu spremni samo da bi besprijekorno funkcionirala desetogodisnja nocna mora zvana: koalicija SDA – SDS – HDZ.

Ako ima ista dobro u izboru Spasoja Tusevljaka za prvog predsjedavajuceg Vijeca ministara, onda je to ogoljavanje politickih pozicija onih koji su ga izabrali. Na jednoj strani, grupa zombija, ljudi bez okusa i mirisa, cija se sva politicka pamet svodi na neupitnu podrsku kontroverznom prijedlogu Izetbegovica, Radisica i Jelavica. Na drugoj strani, poslanici koji su postavljali pitanja na koja niko, a ponajmanje zbunjeni Tusevljak, nije imao odgovor. Poslanici SDP–a nisu bili protiv Tusevljakovog imenovanja samo zbog cinjenice da pred sobom imaju rezultat klimavog dogovora unutar bratske koalicije tri nacionalne stranke, pomognute srpskim socijalistima. Zlatko Lagumdzija je pitao ono sto interesuje svakog ko se pita zasto bi neko, sa biografijom kakvu ima Tusevljak, bio izabran na tako vaznu funkciju. Sta planira uraditi, kako ce to uraditi i sa kojim ljudima ce to uraditi? Ta tri jednostavna pitanja, tako bitna za nekog ko preuzima mjesto premijera drzavne vlade, pitaju u svim normalnim drzavama svijeta. Ali jok! To nije vazno Tusevljakovim promotorima koji su od ovog beogradskog biznismena i paljanskog ekonomiste napravili eksperta koji ce, svakako, donijeti Bosni med i mlijeko u velikim kolicinama. Socijaldemokrati su, razotkrivajuci i pozadinu bizarnog politickog kompromisa koji je napravljen unutar Predsjednistva BiH, pa preslikan na Parlament, pokazali da stvari jesu crne da ne mogu biti crnje, ali i da je Tusevljakovo vrijeme proslo prije nego li je ovaj i stupio na duznost.

Izgleda da je to postalo pravilo: prosle godine nekoliko desetina hiljada Bosnjaka, povratnika u Bosansku krajinu, ostavljeni su da mjesecima brinu sami o sebi na izgorjelim ognjistima, bez valjane pomoci. A valjana pomoc znaci sve, od humanitarne (hrana, pice) do gradjevinskog materijala. Sve se to odvijalo ispred nosa kancelarija brojnih medjunarodnih humanitarnih organizacija u Banjoj Luci. Ista se stvar ponovila i ove godine. Stotine povratnika u sela u okolici Foce su mjesece proveli ziveci u satorima, hraneci se grahom i makaronima, domisljajuci se sta da urade sa bijedno malim kolicinama crijepa i drvene gradje. Uslijedili su slicni izvjestaji iz bratunackih i vlasenickih sela. Ljudi koji su jednom, ognjem i macem, protjerani odatle i smogli snage da se vrate, bez obzira na nezacijeljene ratne rane, sada su se jos jednom nasli ostavljeni na cjedilu. Od medjunarodne zajednice i UNHCR–a, ciji zvanicnici svu svoju aktivnost provode u skladu sa tezom: "Para za povratak ce biti, ali ti ljudi se prvo moraju vratiti tamo." Pored toga sto to bjelodano nije tacno, ova teza jos jednom, ko zna koji put zaredom, prikazuje svu dubinu politickog licemjerja medjunarodnih organizacija ciji je zadatak da prevashodno skrbe o povratnicima. Prvi je problem sto se uopce bave politikom, a izjava o kojoj je rijec je po svojoj naravi veoma politicna. Drugi je problem u tome sto se povratnici ne–Bosnjaci, primjerice u Sarajevo, vracaju u popravljene stanove. Trece sto ce razni sefovi i sefici upitnih kvalifikacija i dalje, po svom nahodjenju, odredjivati cija ce kuca biti popravljena i gdje. I niko to ne moze promijeniti.

Komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH, koju drzava vec dvije godine uopce ne finansira, izdala je zbornik radova koji autenticno, s naucnog, istrazivackog, psihosocijalnog, pravnog i zdravstvenog aspekta, osvjetljava, prema sudu brojnih analiticara, najvece zrtve bosanskog rata – zene izlozene mucenju, opscenostima, fizickim povredama, mentalnoj degradaciji, sakacenjima i nasilnim zacecima. Knjiga Grijeh sutnje – rizik govora jedna je od onih cije pojavljivanje u ime istine i ljudskosti svakako treba pozdraviti, ali zbog cijeg sadrzaja, opet u ime istih principa, Covjek mora biti iznimno tuzan. Njeno nastajanje praceno je zrtvinim suocavanjem s provalijom dileme – govoriti o ponizenju ili sutjeti, emotivnoj raspolucenosti i strahu zbog nepredvidivosti reakcije patrijarhalne sredine na zrtvu razljudjenosti. Samo rijetke zrtve uspjele su prevladati dilemu i javno progovoriti o svom stradanju, jer bi "sutnja bila grijeh" iako je "svjedocenje veliki rizik". Ovo vrijedno izdanje je i opomena onima koji su duzni sankcionirati naredbodavce i izvrsioce, rehabilitirati zrtve zlocina protiv zivota i u drustvenu zajednicu ravnopravno prihvatiti nezeljenu djecu. Ovo je i svjedocenje o tome kako od straha stradaju i reproduktivni organi, o disfunkcionalnostima tipa trajnog gubitka periode, o zlocinackim bordelima, zarazama, teskim fizickim i emotivnim oziljcima, o kojima se mora govoriti u ime utvrdjivanja one jedne istine o proslosti, bez koje se ne moze graditi buducnost. Svijest o zlocinu ionako je kasno probudjena, a domace institucije nisu je smatrale dovoljno "atraktivnom" pa je odrzavanje medjunarodne konferencije na ovu temu finansirao "Azijski fond zena" iz Tokija, a izdavanje ovog za historiju vrijednog dokumenta Ambasada Kraljevine Holandije.

Vijest Dnevnog avaza da Federacija vec 40 dana nema pravobranioca, nikog od federalnih duznosnika nije pretjerano zabrinula. A i zasto bi kad se idealno uklapa u planove podjele privatizirane imovine koji su vec odavno napravljeni, samo njihova realizacija, odnosno, legalizirana pljacka, ne ide bas onako kako je zacrtano. A upravo je pravobranilac taj koji bi trebao da, kako stoji u zakonu, "vrsi poslove pravne zastite imovine i imovinskih interesa Federacije" te da pravno stiti "imovinske interese javnih preduzeca koje osniva Federacija, ako je to aktom o osnutku predvidjeno". Procedura koja je potrebna da bi Federacija, nakon ostavke Jasminke Putice, dobila novog pravobranioca, toliko je komplikovana da ce proci privatizacije svih velicina i oblika a da nece biti izabrana osoba koja bi trebala da stiti interese drzave u privatizaciji. Naime, prvo treba da se javi Ministarstvo pravde, odnosno ministar Barisa Colak, sa prijedlogom. Onda taj prijedlog treba da prihvati premijer Edhem Bicakcic. Ali, ne lezi vraze, ne moze samo Bicakcic, nego mora i njegov zamjenik Covic. I kad se njih dvojica dogovore i imenuju pravobranioca, na kraju sve to mora potvrditi i Parlament FBiH. No, ne bi ni procedura bila problem da u Vladi sjede ljudi koji istinski postuju funkciju pravobranioca i koji istinski zele da privatizacija donese sto vise novca u drzavnu kasu. Kako su, medjutim, u pitanju samo stranacki sarafi koji traze dio kolaca za "svoje", onda je potpuno nevazno da li ce privatizacija Elektroprivrede ili PTT–a proteci uspjesno i finansijski regularno, ili ce veliki sistemi biti rasparcani i udijeljeni poslijeratnim tajkunima koji imaju stranacku zastitu ili im prijatelji salju novac iz inozemstva na "pranje".

Konacno se izmedju Sarajeva i srpskog Sarajeva desilo nesto pozitivnije od sverca kompakt diskovima. Premijer Vlade Sarajevskog kantona Beriz Belkic i gradonacelnik srpskog Sarajeva Predrag Lasica dogovorili su se da krenu u ozivljavanje privrede kroz zajednicke programe razvoja u turizmu, ugostiteljstvu i izgradnji infrastrukture. A po cemu se ovaj dogovor razlikuje od bezbroj slicnih susreta politicara iz Federacije i RS–a koji su rezultirali iskljucivo njihovim slikanjem pred kamerama i fotoaparatima? Prije svega po tome sto makar jedan od ucesnika, Beriz Belkic, ima zaista iskrene namjere da nesto napravi od onoga cega se prihvati, sto je pokazao i obavljajuci funkciju premijera Sarajevskog kantona. Sustinski, Belkic je medju prvima koji su spomenuli povratak vezujuci ga, ne za satore, grah i makarone i puko prezivljavanje na zgaristima spaljenih kuca, nego za – zaposljavanje. On je ustvrdio kako ce se ovom saradnjom osigurati kvalitetniji povratak, jer ce ljudi biti sigurni da ce, kada se vrate, imati i osiguran posao. Prvi put da neko razmislja sta ce povratnici jesti, osim onoga sto im pokloni UNHCR. Jedino je jos nejasno kako ce u saradnji participirati Skupstina grada koja se vec duze vrijeme kandiduje za mjesto gdje bi se mogli snimati nastavci serije Dosje X. Mozda ce ucestvovati sa masinama koje su nekada bile unutar krugova predratnih eminentnih sarajevskih firmi, a sada cine inventar fantomskog srpskog Sarajeva. No, bez obzira na razlike u stepenu prisutnosti urbanog kod dva grada, ocigledno je da ce saradnje biti. Jer ne bi da ne moraju.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	VLADA FEDERACIJE BIH
	EDHEM BICAKCIC
	SDA
	SDP
	UNHCR
	KOMISIJA ZA UTVRDJIVANJE CINJENICA O RATNIM ZLOCINIMA
	MINISTARSTVO PRAVDE FEDERACIJE
	BERIZ BELKIC I PREDRAG LASICA