Stare predrasude i stara "predznanja" o Albaniji definitivno vise ne vaze. Sve je tamo drugacije od onoga sto smo ranije mislili, ali cesto i od onoga sto o njima samima misle oni, Albanci. Najdalje je od starih shema – prica o Kosovu. Za Dane su u Tirani o Albaniji jucer, danas i sutra govorili aktuelni predsjednik drzave Rexhep Meidani, bivsi predsjednik Sali Berisha, ministar spoljnih poslova Paskal Milo, mnogi istaknuti intelektualci i novinari

ALBANIJA JE I DANAS ZA NOVINARA, PUTOPISCA, CUDO JEDNO
nevidjeno. Sto zbog nje same, takve kakva je, sto valjda i zbog razlicitih predrasuda i starih "predzna nja" sto ih covjek sa ovih prostora ponese sa sobom tamo. Niti je to ono sto bivsi Jugoslaven misli, a to je manji problem, niti je to nesto o cemu se medju sobom slazu sami Albanci, sto je ocito malo veci problem. To je, izgleda, "nesto trece", ponajprije zato sto je tamo toliko sve u uzajamnom sukobu, sto je toliko razlicito a opet funkcionise, sto je toliko iskljucivo a uklapa se, sto nema nigdje a postoji. Albanija sasvim sigurno nije ni bogata ni savremena, pa ipak se i golim okom vidi da pare u kesu promicu kroz ruke u ogromnim kolicinama, mijenjaju se na ulici, cure kroz prste, nude se i otimaju. Dnevno, kazu, u Tiranu udje vise od milion dolara koje onih sest miliona Albanaca vani posalju Albancima u zemlji. Ovih "unutra" ima jedva tri miliona. Albanija nije vise ni komunisticka ni socijalisticka zemlja, ali nije malo onih sto tvrde da joj je najveci problem naslijedjeni "komunisticki mentalitet" sa pridodatom mafijom i korupcijom. Nekada karizmatski lider i prvi predsjednik poslije crnih godina, Sali Berisha, "srusio je komunisticku ideologiju" da bi uveo "ideologiju demokracije", sto, izgleda, cak ni u Albaniji nije moglo proci. On, kako se tamo vidi na svakom koraku, i kako mi je rekao tokom susreta u sjedistu njegove partije u Tirani, vjeruje i dalje da ce biti ponovo predsjednik. Iskusni albanski kolega novinar na ovo kaze: "Hoce onako kako ce Pinochet ponovo biti predsjednik Cilea…"

U Albaniji se, zapravo, niko ni sa kim i nista ni sa cim danas ne slaze. Predsjednik Rexhep Meidani kaze za Dane da je "cudno vjerovati kako bi Albanci, pedeset godina izolovani od svega, sada odjednom mogli postati najveci bossovi u svjetskom i evropskom kriminalu", dok Berisha, srusen sa vlasti u nevidjenom naletu gnjeva poslije skandala sa "finansijskom piramidom", kaze, iz pozicije opozicionera, kako "u Albaniji uopste nema drzave jer je drzava mafija". U njedra zemlje koja je vise od pola vijeka zivjela u najdubljem mraku i siromastvu sto ga Evropa pamti, galopirajucom brzinom useljava se sloboda razbuktana do anarhije, a pracena Internetom, dolarima i bludom svake vrste. Uvedeno je "slobodno trziste" kojem Albanija, kako kazu mnogi tamosnji intelektualci, nije mogla ponuditi nista drugo do "slobodnog sverca, trgovine drogom, prostitucije i slobodne korupcije". Sve je danas tamo nekako preglasno, predimenzionirano, ostrasceno i ubrzano.

Mobitel i svijeca Stari temelji drzave i drustva to tesko podnose, uz glasnu socijalnu i svaku drugu skripu i pucketanje. Kako poduprijeti cijelu konstrukciju iznutra a kako spolja, niko ni sa kim nije u saglasnosti. Opsti sudar interesa, navika, bijede i bogatstva, starih iluzija i novog pragmatizma, romanticnih ocekivanja i brutalne stvarnosti, vidljiv je na svakom koraku. Svako se obracunava sa svakim, svako svakoga optuzuje i ucjenjuje preko "slobodnih" novina i kontrolisane televizije, poziva na proteste ili na razne nacine pritiskuje. U samo sedam dana pocetkom aprila ubijeno je u razlicitim obracunima osam ljudi, od toga sestoro u Tirani. Kazu, biznis!

Vlasti znaju da u rukama tri miliona stanovnika ima vise od pet stotina hiljada komada oruzja iz magacina otvorenih na samoposluzivanje u vrijeme obaranja Berishe. Pa ipak, niko se mnogo zbog svega toga ne uzbudjuje. Suncani dani naprasno pristiglog ljeta, direktno poslije blatnjave kisne zime, prolaze u beskrajnom ispijanju kafa i piva po restoranima na prasnjavim trotoarima, uz nekako veselu galamu gomile, zaglusujucu neprekidnu svirku novih i starih mercedesa, u sjeni zakrzljalih prljavih palmi, i uz ulicne tezge pretrpane bananama, narandzama i jabukama. Raskopane ulice pune vode, neki cudni vojnici sa prastarim puscetinama o ramenu ispred ulaznih vrata ko zna kakvih institucija, gradski autobusi iz "srednjeg vijeka", slika su albanske drzave koje, reklo bi se, nema.

Glamurozne privatne prodavnice, najnoviji preskupi automobili, luksuzni restorani, mirisljave i gala obucene djevojke dugih kosa i nogu, "Rolexi" na rukama kreatura u svilenim odijelima skrivenih iza tamnih naocara, reklame za privatne helikopterske kompanije i putovanja na Sejsele i New York, Coca–Cola i banke, slika su one paralelne drzave u Albaniji samoj, koja itekako postoji, uprkos i uznos onoj prvoj, nepostojecoj. Sve je, zapravo, prica o ogromnim suprotnostima. O ljudima koji, nerijetko, u sobi bez struje i uz svijecu, pricaju – mobitelom.

Protivrjecnosti Albanije prepoznaju se lijepo vec na aerodromu sto je poput prepune provincijske zeljeznicke stanice, okruzenom onim nevjerovatnim bunkerima razbacanim svuda po zemlji kao gljive poslije kise. Kazu da je samo Enver Hoxha znao zasto su gradjeni, cemu su sluzili i po kojoj su logici rasporedjivani. Vispreni Albanci danas prave pepeljare od kamena u obliku tih cudnih gradjevina. Sjecanje na nesto sto ponekom izmami osmijeh, a mnogima u stomaku stvori muku.

Prvi sudar sa zemljom svih mogucih kontroverzi proteze se od aerodroma do centra grada. Nevidjena cesta na kojoj tockovi na autima "otpadaju", gradjevinski haos i kosmar, olupine, prljavstina i nered. Moj domacin, sjajni Remzi Lani, direktor prestiznog Instituta za medije u Tirani, sa cudnom lakocom spominje dane kada je Tirana bila "cist, uredan, zelen grad". Naravno, paradoks je pomalo sjetno sjecanje na "one" dane diktatorskog rezima, ali eto, populizam zna biti mucna boljka.

Drzava bez bogomolja Sinonim glavnog grada Albanije, ustanovljenog 1614. godine kada je Sulejman Pasha Bargjini sagradio prvu dzamiju, hamam, pekaru i otvorio nekoliko radnji – jeste glavni trg, Skenderbegov, sto se rasirio pod nogama ogromnog bronzanog spomenika doticnom begu. Ovaj je, prije nego sto je dobio ime po kojem je uglavnom poznat, bio krscanin Gjerg Kastriot iz Kruja, ili kako bi Italijani rekli i zapisali u muzejskim knjigama – Giorgio Castriotta. Sto bi rekli neki tamosnji sereti, naziv "Skenderbeg" dali su mu Turci po istoimenom konjaku. Sa strane spomeniku ovoj legendi koja je "ujedinila Albaniju" pod crvenom zastavom sa dvoglavim orlom je Ethem–begova dzamija, sagradjena 1789, te Sahat–kula od 35 metara, podignuta 1830. tik uz dzamiju. Sat i danas radi. Sezdeset godina kasnije, 1889. godine, u skolama u Tirani poceo je da se uci albanski jezik, a 1912. narod ovog grada je razvio albansku zastavu u znak skoncavanja vladavine Otomanskog carstva u Albaniji. Dzamija, naravno, za vrijeme Hoxhe nije bila dzamija. Albanija je doslovno jedina drzava minulog vijeka na zemaljskoj kugli u kojoj je religija bila ustavom zabranjena, a vjernici surovo proganjani. I tako blizu pedeset godina.

Dzamija je danas taze ofarbana, hajat ustakljen, a ispred nje su nebrojeni "bezboznici" koji vitlaju snopovima novcanica svih vrsta vukuci za rukav i domace i strance ne bi li promijenili bilo sta za bilo sta. Albanski lek je, kazu ponosno, "najstabilnija valuta u Evropi". Inflacija lani 0,3 posto. Papirne novcanice raznih velicina i godista porijekla, nemaju puno nula. Mjera za sve je dolar, koji, vjerovatno, manje vrijedi nego na mnogim stranama svijeta. Ima ga puno. Za jedan dolar dobijes 140 leka. U zvanicnoj mjenjacnici, kakvih je samo malo manji broj od nebrojenih turistickih agencija, dobije se 136 leka. Dva kila jabuka ili, u rupi zvanoj "Piano bar Berlusconi", jedna piva. Crnih kospica za grickanje puna kesa.

Krug oko trga na kojem su se desavali svi prevrati, bune i nasilja u minulom vijeku, zatvara ogromna zgrada Opere, pred kojom je kafana gdje se okupljaju razne mustre velikog kalibra i debelih zlatnih lanaca oko vrata. Na drugoj strani je jos veca zgrada Nacionalnog muzeja sa ogromnom socrealistickom freskom na procelju (znate ono, trudbenici sa zastavom i puskom u rukama). Pozadinom trga dominira "Tirana International Hotel". Nemastovita kocka od petnaestak spratova u cije su temelje ugradjeni uglavnom italijanski novci. Skupe sobe "Tirane" puni razna menazerija spodoba iz "medjunarodne zajednice", uvijek vazno namrstenih i konstruktivno zabrinutih za sudbinu ove "herojske napacene zemlje sto je u demokratskoj tranziciji". Mada je dosta dubiozno pitanje o kakvoj se demokraciji i kakvoj tranziciji radi, doticni stranci noci provode sa domacim bossovima i lokalnim damama na cijeni, u skupim restoranima iza zatvorenih vrata gdje se stolovi prolamaju pod skampima, svakojakom ribom, skoljkama i ostalim zerzevatima uglavnom italijanske i grcke provenijencije. Porcija ribe, trideset dolara. Pored nebrojenih bijelih dzipova i skupih mercedesa, pred "Tiranom" je uvijek gomila musave, prljave i beskrajno uporne djece koja do iznemoglosti traze koji novcic. Ko im jednom popusti, nema mu mira do odlaska iz grada. Ispred, pokretni kiosk raznoraznih novina u kojem je uvijek nekoliko spodoba sto, cirlikajuci se pohotno, zuri u stare brojeve njemackih ili francuskih porno–magazina.

Poljubac za Bakerove gume Pored hotela, autobuska je stanica cudnih krntija na kojima, rukom ispisanim slovima, pise: "Prishtine". Do tamo je, kazu, dvanaestak sati avanture svake vrste. Dalje, do "Stambolla", sa iste stanice koju drzi "Agencija Rudi", niko ne zna da kaze koliko se dugo vozi. Ko uspije da predje ulicu pred neprekidnim stampedom vozila svake vrste za koja ne vaze ni pjesaci, ni policajci sa palicama "Stop", ni rijetki semafori, uplovljava u sjenoviti raj niza kafana koje na kraju zavrsavaju restoranom "Pjaca", pred kojim je prijatna velika fontana. Tu dolaze oni sto su uspjeli i imaju para, one sto hoce da pokazu ponesto i da se ponude i oni sto hoce da budu vidjeni. Dolazi cesto i americki ambasador na rucak ili veceru u pratnji gomile gorila, uz vidnu paznju okolnog svijeta. "Pedeset godina smo cekali americkog ambasadora, pa sad imamo razloga da ga tako odusevljeno gledamo", jednom je prilikom kratko i precizno, samo naizgled u sali, sazeo storiju o Amerikancima, Albancima i albanskoj spoljnoj politici a jos vise njihovoj politickoj fantaziji Besnik Mustafaj, Berishin saradnik, pisac i ambasador Albanije u Parizu prve polovine minule decenije. Zadivljujuce je bilo njegovo sjecanje na jedan susret sa americkim ambasadorima u Washingtonu, u State Departmentu, "gdje lice na obicne ljude, sa tacnama u redu u tamosnjem restoranu…". Albanci su – sjeca se Fatos Lubonja, sjajni intelektualac i pisac koji ima malo vise od cetrdeset godina, od kojih je sedamnaest proveo u zatvorima Envera Hoxhe – padali po koloni vozila americkog drzavnog sekretara Bakera kada je prvi put dosao u Tiranu, i ljubili gume njegovog automobila.

Tu storiju o zemlji, Amerikancima i uopste strancima, bivsim i sadasnjim vremenima, ponajbolje mi je predstavio pomenuti Fatos Lubonja, neobicno smiren, normalan i obican covjek poslije sedamnaest godina tamnovanja. Jednom kasnije, u njegovoj kuci, ispricao mi je pricu kako je kao brucos fizike zavrsio u kazamatima i podzemnim rudnicima na sjeveru zemlje, kako je prvo odlezao pet godina zbog "subverzivne djelatnosti protiv rezima" i kako su mu "produzili" jos dvadeset godina, od kojih je "odradio" dvanaest. Pao je Hoxha. Njegov drug sa fakulteta je smaknut, a Fatosov otac je takodjer odlezao petnaest godina. Bio je u ona doba clan CK, pa predlozio da malo "popuste". Dirljivo je bilo razgledati ogrlice, narukvice i cibuke koje je u dugim danima i nocima tamnovanja Fatos pravio od breskvinih kospica. "Tesko je zivjeti sam. Jedna polovina tebe hoce van, nada se i sanja, a druga se na nekakav surov nacin privikava na zlo oko sebe."

Lubonja danas nema nikakvih politickih ambicija i zato mu se moze vjerovati na drugaciji nacin nego drugima. O Albancima, aktuelnim politicarima, kaze: "Kod svih njih je u pitanju apsolutno odsustvo osjecanja za drzavu. Oni misle samo na sebe. Stari sistem je umro, ali je ostao stari mentalitet. Pogledaj Berishu, on je potpuno paranoican, nerealan, mitoman. Nikad nije htio da prihvati da vise nije lider Albanije… Tako je danas i sa nasom kulturom, koja je mitomanska, nacionalno–komunisticka, romanticarska, glorifikatorska. Nista se nikome ne moze kazati objektivno, bez strasti. Nedavno sam, recimo, pisao o mitovima i spomenuo Skenderbega i Kosovo Polje. Rekao sam kako su Albanci zaboravili da je Skenderbeg Slaven, kao sto su Srbi zaboravili da su se na Kosovu sa njima protiv Turaka borili i Albanci. Napao me je Ismail Kadare, zgrazavajuci se kako mogu kazati da je Skenderbeg Slaven i da su proslost i kultura Albanaca na nivou Srba. Ja i po tome vidim da Albanci jos uvijek zive kao ona koza koja stalno vuce za sobom konopac sto svaki cas negdje zapne i ne da joj dalje. Mi smo uvijek morali imati nekog zstarijeg brata' u zivotu. To je prvo bila Turska, koja je objektivno ovdje donijela odredjenu civilizaciju, sa kojom smo napravili prodore u kulturi i stekli samopouzdanje, pa su onda dosli Grci i Italijani, pa Jugosloveni, pa Rusi, pa Kinezi. Onda smo bili sami, poslije cega su, evo, dosli Amerikanci i Zapad. U njih smo gledali kao u bogove. Svi su oni za nas bili raj."

Svrha Hoxhine "piramide" Albanci su i danas narod koji jos uvijek sanja. Takvi su u razgovorima, takvi su u literaturi, takav im je repertoar jedinog bioskopa "Milenium" (daje se nesto sa idolom DiCaprijem, plus American Beauty), otvorenog tek prije nekoliko mjeseci. Ostale bioskopske dvorane otkupljene su u "slobodnoj privatizaciji" za vrijeme Berishe i pretvorene u bingo–kockarnice. Zasto sanjaju? Cini se ponajprije zato sto se svi jos uvijek ne mogu naci ni snaci u zivotu koji vode u vlastitoj zemlji. Tako nekako, kao u snovima, pokusavaju da rijese i svoje zivotne probleme. Narocito oni obrazovaniji. Statistika kaze, prema rijecima Piro Mishe, jos jednog sjajnog intelektualca kojeg sam sreo, bivseg ministra kulture koji je podnio ostavku nakon godinu dana "bezuspjesne borbe sa birokracijom" – da je sezdeset posto svih koji imaju kakve–takve diplome vec napolju.

Cetrdeset posto od preostalih sanja kada ce i kuda ce van. I znate gdje idu, ne u zemlje Evrope, u Italiju ili tu negdje. Idu negdje daleko, iza granice povratka i snova, u Australiju, Kanadu, Ameriku. Besnik Mustafaj kaze da "oni vise ne idu kao nekad iz puke opsjednutosti Zapadom, vec zato sto se u Albaniji tesko zivi". Cini se, kako ko. Idu zato sto tamo postaju slobodni, sto znaju sta hoce. Tamo tek postaju i patriote na drugaciji nacin. "Ovdje ljudi uopste nemaju osjecaj za drzavu. Imaju samo osjecaj za mit", kaze Fatos.

Smisao ove izjave se u Tirani, ponajbolje, moze osjetiti hodajuci kroz tisinu pomenutog Nacionalnog muzeja sa onom ogromnom freskom na procelju. U monumentalnoj zgradi sa vise paviljona sve je lijepo poredano, upakovano i dokumentovano, od Ilira, Grka, Rimljana, do Skenderbega, Prizrenske lige, Ahmeta Zogua, Envera Hoxhe. Heroji, zastave, bune, orlovi… I sve nekako nerealno i u potpunom neskladu sa onim na ulici. A tamo je cuda na svakom koraku. Na kraju ogromnog bulevara, potpuno predimenzioniranog u odnosu na sve drugo u gradu, ispod starog "komunistickog" hotela "Dajti", koji po arhitekturi unutra lici na Kremlj, nevidjena je zgradurina u obliku prave piramide niz cije se bokove od sjajnog mramora talizaju na zadnjici besposleni klinci. To je bio muzej Envera Hoxhe u ciju su gradnju poslije njegove smrti udovica Nedzmija i nasljednik Ramzi Alija ulozili 52 miliona dolara. Kada je razjarena i oslobodjena gomila mladih Albanaca, u obracunu sa istorijom, s pocetka devedesetih pocela da rusi spomenike Hoxhi i dosla do "piramide", sa namjerom da i nju nekako sravne, zaustavio ih je Berisha. Steta rusiti. Obecao je mladim rusiteljima da ce u njoj napraviti diskoteku. I napravio je.

Piramida sacuvana u ovom specijalnom aranzmanu urusava se danas iz prakticnih razloga. Njeno megalomanstvo ne moze da izdrzi pod pritiskom neke druge realnosti. Pa ipak, Albanci je pokazuju strancima s nekom cudnom vrstom zadovoljstva. Gledajuci nju, sjetio sam se i kako je voditeljica u Muzeju jednoj grupici stranaca objasnjavala kao veoma vaznu stvar koliko je i danas gradova okolo, na Balkanu, sa imenima koja "potvrdjuju gdje su sve na svome zivjeli Albanci". Hider u Grckoj, Hora na Siciliji, Arbanas u Jugoslaviji… Potom govori o "specijalnoj crvenoj boji koja se pravila u sesnaestom vijeku za freske i ikone postupkom koji niko nije poznavao u svijetu"… Pa prica o gradovima do kojih je dosezala Albanija tad i tad… Ulcinj, Bar, Prizren, Novi Pazar, Djakovo… A i mac i kaciga legendarnog Skenderbega, pored socrealisticki predimenzionirane biste, izgledaju stvarno impresivno i golemo. Samo sitnim slovima u cosku pise da je rijec o kopiji. Lijepa kopija postoji i u muzeju u gradu Kruja. Original je daleko, u Becu.

Zena tamo, zena ovdje Na tako nekakav cudan, emocionalan, poseban nacin, u Tirani se kao o javi poslije dugog sna govori i o Kosovu, "prioritetu svih prioriteta", sto bi rekao tamosnji ministar spoljnih poslova Paskal Milo. Pitao sam o tome svakoga sa kim sam razgovarao u Tirani. I niko, ama bas niko nije kazao ono sto mi sa ove strane Balkana mozda i nesvjesno ocekujemo. "Bratske emocije" jesu dio onih sutljivih hodnika Nacionalnog muzeja, jesu u vazduhu na ulici i na onoj autobuskoj stanici sa krntijama za "Prishtine", jesu i u naljepnicama UCK koje mozete kupiti i u Tirani, i u Durasu i u Kruji, ali one nisu ni preglasne ni dimenzionirane onako kako to ocekuje neko prethodno pripremljen na pitanje o "Velikoj Albaniji". Tog pojma, te definicije koja podrazumijeva novu drzavu, mijenjanje granica, mijenjanje postojece balkanske realnosti – uglas se slazu i politicari i intelektualci – u Albaniji nema, "cak ni u literaturi". Politicari to kazu i iz sasvim pragmatskih razloga. Znaju da su Amerikanci protiv, a "Amerikanci su najmocniji i najvazniji, za sve u regionu a ponajvise za nas".

Predsjednik Rexhep Meidani, socijalista, doktor nauka, univerzitetski profesor i medjunarodno priznati strucnjak u oblasti teorijske fizike, rekao je u nasem duzem razgovoru o ovome sasvim precizno: "Ta teza kruzi okolo. Ona je proizvod Beograda da bi se unijela pometnja u medjunarodne politicke i diplomatske krugove, mozda da bi se promijenile pozicije najmocnijih zemalja u vezi sa nama. Ta prica nije albanska, u svakom slucaju. Ideja o zVelikoj Albaniji' nama nista ne znaci jer se o njoj ovdje uopste ne razmislja. Koncept je sasvim drugaciji. Treba nadilaziti stari stereotip granica ukljucivanjem u Evropu, integracijom i zajednickim zivotom u Evropi." Pomenuti ministar spoljnih poslova, ugladjeni Paskal Milo, protivnik "nedemokrate Berishe", kaze da cak "ni Berisha, koji hoce da bude najveci patriota, najveci nacionalista, ne govori tim jezikom i ne pravi tu gresku".

Sam Berisha kaze da je "Velika Albanija fikcija koju su izmislili Srbi da bi pokrili genocid, etnicko ciscenje, zlocin napravljen u ime stvaranja jedne druge velike zemlje – Srbije". Remzi Lani, kosmopolita, novinar, specijalista za medije i nekadasnji bliski saradnik Berishe "dok ovaj nije poceo da rusi demokratiju sa istom onom strascu sa kojom je rusio komunizam", kaze dosta precizno: "Albanci ce sve uciniti da pomognu kako Srbi vise nikada i nigdje njima ne bi vladali. To je sve. Kako ce se cijela stvar organizovati dalje, zavisi od medjunarodne zajednice i Kosovara. Ako se ta zajednica odluci u nekoj varijanti za zajednicko rjesenje, Albanci nece biti protiv, ali oni se za to rjesenje nikada nece boriti."

Cijela ova prica, naravno, ima i svoju ljudsku dimenziju, ne previse pritisnutu politikom. Fatos Lubonja kaze uz blagi osmijeh da je ta veza izmedju Albanaca i Kosovara – "ovi drugi ne vole da ih se tako zove jer su oni svi jedno, Albanci" – svojevremeno licila na "platonsku ljubav koja je pocela da iscezava kada je trebalo da se pretoci u pravu ljubav". Kosovari su sanjali "Majku Albaniju", a kad su je vidjeli, poceli su da placu od tuge. Albanci su sanjali svoju dobru bracu, a dosli su im ljudi na neki nacin drugaciji, agresivniji, bahati, puni novca kojim su se rasipali, koji su kupovali zemlju, kuce, zene… "Pocelo se zivjeti dvostrukim zivotom, zena tamo, zena ovdje." A realnost je, naravno, mnogo brutalnija od snova. Obje su strane, na kraju, ostale razocarane. Godine upoznavanja su postale godine deziluzioniranja. Decenije su stvorile i veliki jaz i veliki zid medju njima. A kada je konacno srusen zid, odjednom je ponestalo snage i volje da se preko jaza sagradi most. Albanci nisu u medjuvremenu postali nacionalisti, Kosovari jesu, cak i u muzici i jeziku.

Albanci sa Kosova i posebno oni u dijaspori prenaglaseno su ispoljavali patriotizam kada je trebalo moralno pomagati noseci zastave i transparente ulicama i trgovima Evrope i Amerike, ali kada je trebalo slati novce za vodovod ili struju u Albaniju, sve je islo malo drugacije. Kosovari normalno idu van da zive, ali ne mogu da razumiju Albance iz Albanije zasto napustaju "majku zemlju". I sta je danas ostalo kao realnost: "Ne velika Albanija, kakva velika kada je ionako sve skupa sasvim malo, vec zelja da se bude zajedno, bez zidova. To je ono sto je realno zivjelo kao san medju Albancima oduvijek. Taj san, mozda, postoji i danas, ali se istovremeno zna da on nikada nece biti realiziran." Svojevrsno olaksanje cini se da je u opravdanju da "to svijet nece".

Bektashi i "sejtani" Slicna sudaranja, dileme, neslaganja pa i samozavaravanja kotrljaju se i u pitanjima o naciji, religiji, porijeklu. Hoxha je u znacajnoj mjeri "oprao" Albance od ovih pitanja, ali ona u razlicitim formama danas izbijaju na povrsinu. Poglavar autokefalne albanske ortodoksne crkve Anastasius Janullatos kazat ce da je "upotreba religije u politicke svrhe prije svega strasan udarac na religiju", "da Milosevic ne moze da predstavlja ortodokse", da poslije tri generacije izrasle u strahu od religije realnost nije u korist "religijskih zajednica", da svi "moraju da zive zajedno, ne u saradnji vec kao braca", i da nema nikakvih utjecaja sa strane i pomaganja religiji da se digne na noge. U Albaniji, medjutim, vec teoretisu na temu da li su ortodoksi "pravi Albanci", sta je doista bio Kastriot Skenderbeg, da li su tacne cifre sa posljednjeg popisa od prije Drugog svjetskog rata, po kojem je 60 posto muslimana, 23 posto ortodoksnih i desetak posto katolika. Koliko je sada vjernika, a koliko onih sto ne vjeruju?

Svi se utrkuju da pomenu mijesane brakove, cinjenicu da "niko ne zna koja je vjera onog drugog", da kazu kako je nacija samo albanska, pa da cak postoji i vjera "albanizam". Kada su to jednom rekli Majci Terezi, takodjer Albanki rodjenoj u Skoplju, odgovorila im je: "Vi kao da vise volite Albaniju nego sto se volite izmedju sebe." Ukratko, reklo bi se da Albanci ne pristaju na pomisao da je nacionalizam tema za njih, ali o njemu ispotiha svi pocinju da razmisljaju. Isti uvazeni erudita Anastasius koji je negirao "ma kakav religijski utjecaj sa strane", spremajuci se da poslije naseg susreta pozuri na neko slavlje kod lidera bektasija, albanskih muslimana siita, zapravo misticne sekte porijeklom iz Anadolije, izvukao je iz biblioteke u njegovoj kancelariji, da pokaze, jedan primjerak od milion Kur'ana stampanih u Kairu i podijeljenih u Albaniji. U kratkom predgovoru tog izdanja pise kako je "poslije rusenja komunizma najveci slijedeci zadatak u Albaniji rusenje krscanstva".

Dan poslije susreta sa Anastasijusom Janullatosom otisao sam sa Remzi Lanijem u brda, u malo ali mitsko mjesto Kruja, gdje su Albanci sa Skenderbegom dvadesetpet godina odolijevali Turcima i gdje danas postoji jos jedan mitomanski muzej – tvrdjava, arhitektonsko djelo Hoxhine kcerke. Mjesto je, uz ovo, i znacajno vjersko sjediste bektasija koji su tu dosli kada su ih Turci protjerali 1925. Oni, sljedbenici Haxhi Bektash Velije, ne insistiraju na pokrivanju zena, na apstinenciji od alkohola i nekih drugih "sejtanluka". Pa ipak, jedan albanski domacin, musliman, zamislio se kad sam ga u sali upitao kako to kroz sokake Kruje, sveto mjesto bektasija, slobodno gacaju svinje. "Niste me to trebali pitati", kazao je, takodjer, uz smijesak. Nije znao ni da mi kaze, dok smo pili kafu u kafanici kraj bazara i razgledali stare postanske marke "Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca", srebrenjake, medalje i odlicja iz perioda Staljina, Mussolinija i Hitlera – sve za bagatelu – da li su neki primjerci od onih milion Kur'ana iz Kaira vec stigli u Kruja. Vjerovatno jos nisu. Saznat ce kad stignu.

Noc se spustala kada smo iz Kruja kretali prema Durasu (Dracu), u neki od novih restorana uz more. Put je bio uzasan. Vecera odlicna, a muzika nepodnosljiva. Remzi je lakonski konstatovao kako je u Albaniji, kroz sve ove godine mnogo toga sruseno, a malo toga sagradjeno. Na Balkanu je, lijepo se vidjelo i u Albaniji, mnogo lakse rusiti staro nego graditi novo. Cudno je kako samo one bunkere niko i ne pokusava rusiti.