Bosanski barometar 2000

Grupa uglavnom starijih ljudi, uglednih u nekadasnjem sistemu, svake se nedjelje u 11 sati nalazi na Ekonomskom fakultetu i odrzava svoje sesije. Tamo obicno pozovu i kakvog gosta koji im odrzi predavanje, a onda krece "zabava": clanovi Kruga 99, po sistemu "usmeni sastav na izabranu temu", govore o raznim stvarima. Svako od tih "casnih starina" ima pravo da kaze sta misli. Padaju "suverene" ocjene o NATO avijaciji, homoseksualcima, tranzicijskom paketu.... Nista zato, reklo bi se, stariji ljudi ionako ne mogu spavati dokasno pa im dobro dodje mentalna gimnastika pred nedjeljni rucak. Prosle nedjelje gost Kruga 99 trebao je biti Zeljko Kopanja, glavni urednik banjaluckih Nezavisnih novina, koji je prosle godine prezivio atentat ostavsi bez obje noge. Tema nazvana "Rizici slobodnog novinarstva" je obecavala zucnu diskusiju, tim vise sto je pozvan i veci broj novinara. I? Zeljko Kopanja nije dosao, ali to ocigledno nije smetalo vodstvu Kruga da opet nastavi po svom. S casnim izuzetkom nekoliko novinara i dr. Zarka Papica, koji je Krugu zamjerio uglavnom kukavicko drzanje "kad se trebalo odrediti kod zaista bitnih stvari, kakve su Kazani ili premjestanje Musana Topalovica Cace", niko od diskutanata iz Kruga 99 nije htio narusiti harmonicnu samoupravljacku atmosferu skupa. Vlatko Dolocek, predsjednik Kruga, hladno je konstatirao da "nezavisni mediji moraju proci kroz neke stvari kroz koje prolazi i drustvo". Sta li to znaci? Da jos nekog, poput Kopanje, koji se iz zdravstvenih razloga nije pojavio, zlikovci dignu u vazduh, pa da se Krug 99 oglasi jednim od svojih "cuvenih" saopcenja u kojima stoji da "nezavisni intelektualci osudjuju sve vrste pritisaka na medije". Ljudi koji sebe nazivaju nezavisnim intelektualcima nezavisni su, izgleda, samo i jedino od mijesanja u sve sto lici na aktivno ucesce u stvarnom zivotu. Tamo gdje stvarni intelektualci ostaju bez stvarnih nogu.

Nakon nasilne kooperativnosti drzavnih parlamentaraca i konacnog pristajanja secesionistickih poslanickih klubova da Vijece ministara BiH moze bar liciti na pravu vladu tako sto ce imati sest ministarstava cak, ocekivala se odluka drzavnog predsjednistva o mandataru te neucinkovite krovne institucije izvrsne vlasti. Javnost nije ocekivala vecu buru oko tog pitanja, jer se jedino jos neponovljivi srpski poslanik iz mezozoika Nikola Spiric otvoreno suprotstavljao i pomisli da drzava u kojoj zivi ima svoju vladu.

Ali, u cemu su to od nevjerovatnog pomenutog personaliteta bolja tri poratna druga Alija, Ante i Zivko kad se ni o cemu sto ima smisla ne mogu dogovoriti, pa su za mjesto mandatara vec dobrano zagrijanog srpskog reformistickog nacionalistu Mladena Ivanica ostavili da ceka jel' prosao ili nije. A tako je moralo biti kad su clanovi Predsjednistva "na slovo A" svojim savjetnicima i politickim prijateljima obecali razna mjesta u diplomaciji, pa i ona najlaskavija – ministarska za vanjske poslove i evropske integracije. Lojalnost je trebalo nagraditi, pa se zbog rok kriticara i nabujalih politicara vazna prica o Vijecu ministara prolongirala do naredne prilike kada ce savjetnicke sujete, nadajmo se, konacno biti namirene. Zna se, na stetu drzave i – zdrave pameti.

Publikacija nazvana Romi u Bosni i Hercegovini rezultat je posljednje akcije Drustva za ugrozene narode (odjeljenje u BiH), institucije koja suvise cesto, i uglavnom jedina, brine o bosanskim sjecanjima, ljudskim pravima u predgradjanskom drustvu i, na kraju, manjinama, koje, nakon sto svoje muke izredaju tri konstitutivna naroda, ne stignu ni reci kako zive. A obicno, figurativno receno, i ne zive, vec jedva prezivljavaju ispod egzistencijalnog minimuma i donjeg nivoa ljudskog dostojanstva. Romi, kojih u BiH, iako cine najbrojniju nacionalnu manjinu, nema u Ustavu, ne samo da su na marginama drustva vec ih nema cak ni tamo gdje bi morali biti. U svim onim publikacijama o posljednjem bosanskom ratu, u kojem su i oni ubijani, protjerivani, zatvarani u logore... Kada su tu muku izdrzali, ostavljeni su u naseljima bez ikakvih uslova, bez bilo cije skrbi, bez prava na skolovanje i lijecenje. I jednako prolaze u oba entiteta. Istina, u Federaciji ne moraju strahovati da ce, poput svojih sunarodnika – povratnika u RS, biti ubijeni, ali tu je sva ostala muka. Da je suditi po ovoj drzavi, ciji odnos prema manjinama ponajvise govori o njoj, Romi bi, muceci svoju muku, mogli skoro nestati. Sada je, na jednom mjestu, skupljeno sve o bosanskim Romima. Drustvo nam, dakle, predstavlja ljude koji zive tu oko nas, govori nam kako zapravo tesko zive i upozorava koliko je zapravo lazna ta prica o bosanskom merhametu. Hoce li biti koristi, tesko je reci. Ako ne bude, ostat ce – zahvaljujuci Drustvu za ugrozene narode – pisani trag o tome kako je pored "dobrih Bosnjana" tiho patio narod siroke duse.

Nevelika grupa bosanskih policajaca iz oba entiteta otputovala je sa Sarajevskog aerodroma, preko ko zna koliko jos pisti, u daleki Istocni Timor. Tamo ce godinu dana njih 12 biti ono sto su Kleinovi podredjeni u BiH. Dio mirovne misije pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, nazvane skraceno UNTAET. Jedan od najboljih poslova UN misije u BiH od njenog dolaska je upravo ovaj, cije ce posljedice, akobogda, biti visestruke. Ali dok to ne docekamo, valja reci kako je ovim, konacno, BiH postala dijelom velike porodice UN–a o kojem se, ili barem ne u prijasenjem obimu, ne brinu sve ostale clanice. Tih 12 policajaca, sa oznakama entiteta, drzave i UN–a na rukavima, simbol su promjena koje se u ovoj zemlji, mozda presporo, ipak desavaju. Jedna od njih je i policija, ciji predstavnici (makar njih 12) zadovoljavaju svjetske standarde i svojim iskustvom garantiraju provodjenje zakona. Istina, u dalekom Timoru. I to je nesto ako se zna da su policije ovdje donedavno bile uniformirane skupine za maltretiranje gradjana i zastitu organiziranog kriminala. UNMIBH je, dakle, ipak uspio skupiti, transformirati i ka profesionalizmu usmjeriti bh. policiju. To sto grupa nije veca, nije do Kleina i njegovih. Postojale su norme koje je trebalo zadovoljiti, a rijec je o osam godina (i vise) radnog iskustva i poznavanju engleskog jezika. Vise od 12 takvih, zainteresiranih istovremeno da godinu dana zaradjuju hljeb u zemlji iskasapljenoj gradjanskim ratom, nije bilo. Ovim se potezom, zakljucimo, Jacques Klein pokazao kao covjek koji o svemu sto ima veze s uniformom zna sve sto treba. Za razliku od politike. Pa nek' nastavi. S policijom, naravno.

U organizaciji ambasade Svicarske, od 9. do 14. aprila cisceni su sarajevsko izletiste Vrelo Bosne te Pionirska dolina. Cistili su ucenici dvije sarajevske gimnazije, ali i deset svicarskih tinejdzera i njihova dva trenera. I kada su za sest dana povadili sve silne flase, plasticne kese i svo silno djubre koje su izletnici ostavljali proteklih godina, vjerovatno su shvatili da moraju nastaviti ovaj Sizifov posao. Te ce radini Svicarci opet u ciscenje ovog ljeta. I sta? Pa nista, vjerovatno nema bas nista cudno u tome sto Svicarci dolaze da ciste izletiste koje prljaju Bosanci. Nema nista cudno, jer je ovaj dogadjaj sa poznatog sarajevskog izletista divna ilustracija do koje mjere je atrofirala svijest gradjana jednog grada za kojeg svi vole reci onu odvratno ofucanu frazu – "u srcu Evrope". E, u srcu Evrope, podno Igmana, dragi nasi gradjani ostavljaju gomile smeca koje niko od njih ni ne pomislja pokupiti. Jer, boze moj, to nije njihov posao. Ovaj naopaki rezon i stvorio je od Bosne zemlju mentalnih i radnih invalida jer je godinama gradjena svijest kako ce za sve nase nevolje, a ima ih previse za nabrojiti, rjesenje dati – stranci. Obilatu pomoc u poslu stvaranja invalida od zdravog i sposobnog svijeta medjunarodnoj zajednici pruzila je nesposobna i korumpirana vlast kojoj je odgovaralo da se dezurni krivac za njihove promasaje redovno pronalazi medju Amerikancima, Britancima, Francuzima, Italijanima, Svicarcima... Zato se i moglo desiti da ogromna vecina ljudi koji svakog vikenda pobiju pola stada sitne stoke po rostiljima, jednostavno smatra da "ima–tamo–neki–neko" ko ce pocistiti iza njih. I sto je najtuznije, niko se nece ni zacrvenjeti ni postidjeti zbog desetero djece iz Svicarske koja pokazuju vise ljubavi prema "srcu Bosne" nego hiljade nekulturnih izletnika.

Direktor agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo stavio je tacku na i, porucivsi svima zainteresiranim, prevarenim i ponizenim da je privatizacija Holiday Inna cista k'o sunce i da "nema nacina da se ponisti ugovor o prodaji sarajevskog hotela a da se ne prekrse zakon i procedura o privatizaciji". Ma, bravo, majstore, nek' si nam rek'o da je novi vlasnik zutog hotela postenjacina kakvog svijet jos nije vidio i cija bi vlasnicka denominacija pokazala i dokazala da je BiH zemlja korupcije i bezakonja. Predznak price o prodaji hotela Holiday Inn je sasvim drugaciji. Dok, s jedne strane, predstavnici medjunarodne zajednice i ambasadori najuticajnijih zemalja nisu krili svoju ogorcenost ublehaskom privatizacijom, koja nije nista drugo do politicka operacija slicnog backgrounda kao prica o "djevicanskoj" prodaji zagrebackog Vecernjeg lista, a s tom ocjenom solidarizirala se i bosanska javnost, s druge strane politicki mentori gospodina Sevkije isturili su ga da zakonom pokrije tenderski transfer Holiday Inna u carstvo Teloptica. Po Okericevoj ocjeni, svako zadiranje u ugovor o prodaji sarajevskog hotela je pravno nistavno, sto samo dodatno pojacava prezir obicnog covjeka prema SDA vlasti. Pa nema nista gore ako je sve cisto u prodaji hotela epskom liku s brkovima, nema nista moralno potresnije, nekulturnije i bezobzirno ponizavajuce od nemogucnosti da se prodaja Holiday Inna ponisti i predlozi novi nacin privatizacije. Sta je, naprimjer, falilo da PIO postane vecinski vlasnik Holiday Inna?

Konacno se culo da i u bastionu zavisnog i neprofesionalnog novinarstva, u carstvu Smiljka Sagolja, postoji nesto sto je protiv. Protiv politicke mafije koja hara svim vecinski hrvatskim krajevima posljednjih skoro deset godina. Nazalost, Studio N je radiostanica koja postaje poznata sirom BiH tek nakon sto su na ljude koji cine tu stanicu, ili su posredno vezani za nju, izvrseni kako verbalni, tako i fizicki napadi. U zajednickom saopcenju OHR–a i OSCE–a kaze se kako je Studio N jedina nezavisna radiostanica na podrucju Livna, visokocijenjena medju novinarima i gradjanima zbog svog nepristrasnog, izbalansiranog i tacnog izvjestavanja. Sta znace ovi izrazi, jasnije je ako se procita sadrzaj letka koji je prosle sedmice dijeljen po Livnu. U letku se glavni i odgovorni urednik Studija N Frane Mioc i novinarka Zeljka Mihaljevic (inace dopisnica BHT–a) nazivaju "bijednim placenicima" koji rade iz finansijskih interesa, "pljujuci i bljujuci po svemu sto predstavlja hrvatske legalne vlasti u Livnu". Letak je produzetak proslogodisnjeg fizickog napada na supruga Zeljke Mihaljevic te ostalih pritisaka na nesto sto je jezgra drugacijeg misljenja na prostoru zapadne Hercegovine. Siledzije i oni iz politickog vrha zna se koje stranke, koji ih instruiraju i placaju, jednostavno i potpuno nemastovito preslikavaju opci sablon napada na novinare koji zele misliti. I mada zvuci morbidno, ali upravo ovakvi napadi pokazuju koliko se silnici boje ljudi kojima jednostavno ne mogu narediti sta da napisu. Zato je jedina nada za bilo kakvu prosperitetniju i normalniju buducnost pasivne HDZ Hercegovine – misljenje onih koji "pljuju i bljuju po svemu sto predstavlja hrvatske legalne vlasti"...

Fudbalski savez Republike Srpske je jos jednom dokazao da je cijela prica u bh. nogometu ponekad i tuznija nego ona samo politicka. U petak, dan prije ujedinjujuce skupstine Nogometnog saveza, sve je izgledalo kao da ce krenuti s mrtve tacke: iz Banje Luke su stizale povoljne izjave o suradnji – koju, recimo i to, uglavnom diktira UEFA – sa savezom iz "Herceg–Bosne" i Sarajeva, i cekala se subota. Predstavnici FSRS se jednostavno nisu pojavili u Sarajevu i sve sto je preostalo predstavnicima UEFA–e i druga dva saveza bilo je da proglase da ce se doigravanje za izlazak u evropska takmicenja igrati bez klubova iz Republike Srpske. Fudbal nam je opet miljama daleko od zajednicke lige, za to je sada kriv FSRS, ali nikako nije jasno zasto medjunarodne institucije u ovakvim slucajevima ne pokusaju s politicki prokusanim receptom "a la Poplasen". Kad se oni koji ne zele suradjivati nikako ne daju dovesti za stol, njih, jednostavno, treba smijeniti. Vec smo navikli da stvari u BiH nikada nisu kako treba, ali cini se da ni najcrnji pesimisti nisu mogli predvidjeti da ce se na zajednicko prvenstvo morati cekati vise od pet godina. Cinici bi rekli – kad nam coskasti tipovi vode Savez(e), nije cudo da nam ni lopta nije okrugla. Pogotovo kada se vidi kako je u drugim sportovima lopta itekako okrugla, kada Zenicani sportski gube od banjaluckih kosarkasa, a mostarski rukometasi u Sarajevu, i nikome ne pada na pamet da vrijeme svog ulaska u Evropu prilagodjava satu koji navija vrh SDS–a ili neke druge mracne organizacije koja stoji iza neodlaska fudbalera iz Republike Srpske u evropska takmicenja.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	KRUG 99
	PREDSJEDNISTVO BIH
	DRUSTVO ZA UGROZENE NARODE
	UNMIBIH
	SARAJEVO
	SEVKIJA OKERIC
	STUDIO N
	FSRS