Andrzej Wajda rodio se u poljskom mjestu Suwolki godine 1926. Jos kao teenager pridruzio se poljskom pokretu otpora, no u pitanju je bio onaj njegov nekomunisticki ogranak, ono takozvano desno krilo. Czeslaw Milosz je mnoge stranice posvetio poslijeratnim odnosima ove dvije komponente poljskog drustva: ljevicarskih homo novusa i pripadnika prijeratne gradjanske srednje klase, onog sloja sto se tada, skoro pogrdno, nazivao burzoazijom. Wajda je vec svojim prvim filmovima (sredinom i krajem pedesetih godina) stekao ime kao covjek kojeg ne sputavaju okovi tadasnje vladajuce socrealisticke estetike. Njegova ratna trilogija: Generacija, Kanal te Pepeo i dijamanti nije imala obiljezja tada klasicnog afirmativnog kanona, nije se uklapala u poljsku inacicu partizanskih filmova. Ovi filmovi Wajdi su priskrbili veci ugled u inozemstvu negoli u domovini. No i pored ovoga Wajda se nije pridruzio onoj velikoj poljskoj emigrantskoj umjetnickoj liniji. Jer velika poljska umjetnost veca je u emigraciji negoli u domovini: Chopin, Conrad, Milosz, Gombrowitz, Polanski, Kieslowski, Zanussi. No, ova je plejada ipak uvijek imala i svoj domovinski kontrapunkt: Prus, Reymont, Rozewitz, Herbert, Szimborska, Mrozek, Wajda. Pocetkom sezdesetih Wajda je ipak jedno vrijeme proveo u samonametnutom egzilu. Plod tog egzila jeste i cinjenica da je ovogodisnji dobitnik Oscara za zivotno djelo participirao i u ex-jugoslovenskoj kinematografiji. Da, Wajda je rezirao i jedan nas film! U pitanju je Sibirska Ledi Magbet iz 1961. godine, sa Oliverom Markovic, Ljubom Tadicem i Bojanom Stupicom. Scenarij je napisao Sveta Lukic, a prema prici Nikolaja Leskova Ledi Magbet Mszenskog okruga, prici koja je posluzila kao podloga i za Sostakovicevu operu. Nakon ovog filma Wajdina su djela opet redovito poljska. Njegovo mjesto u tadasnjoj Poljskoj bilo je ponesto analogno mjestu kakvo je Ismail Kadare imao u onovremenoj Albaniji. Zbog ugleda koji je uzivao u svijetu, Wajda se usudjivao naceti neki teme od kojih su ostali poljski sineasti zazirali. Upravo je on prvi progovorio o poljskom ustanku u vrijeme kada se u skolama ucilo da je otpor fasizmu u Poljsku stigao s Rusima. Pocetkom sedamdesetih snima medju ostalim: Pejzaz poslije bitke, Vjencanje te Covjeka od mramora. Cinjenica da gotovo svi njegovi filmovi u originalu nose naslove na poljskom jeziku nije ga sprijecila da suradjuje sa najvecim imenima svjetskog glumista; u Dantonu glavnu ulogu tumaci Gerard Depardieu, a u Dirigentu John Gielgud.

Nakon pada komunizma Wajda i dalje izaziva kontroverze. Njegov film iz 1995. godine Sveta nedjelja, koji govori o Varsavskom getu, prozvan je zajedno sa svojim autorom od strane nekih crkvenih krugova kao previse projevrejski. Jedna od najvecih mrlji onog pokreta otpora kojem je Wajda kao teenager pripadao je njegova djelomicna podloznost (nekad otvorenom, a nekad latentnom) antisemitizmu. Wajda je uz sve ostalo ovim filmom pokazao da je kadar i za obracun s vlastitom mladoscu. Posljednji Wajdin film je proslogodisnja epska ekranizacija Mickiewitzevog Pana Tadeusza.

Makar je nesporno da je Wajda zasluzio nagradu za zivotno djelo, malo je i neobicno da dobije bas Oscara. Jer Oscar je ipak americka nagrada, i obicno ga lakse dobijaju amerikanizirani Evropljani. Wajda, pak, pripada onoj skoro izumrloj vrsti istinskih Evropljana; pripada onima za koje Milan Kundera kaze kako osjecaju nostalgiju za Evropom. Kriticari su cesto isticali da Wajdini filmovi osim emocija angaziraju i gledateljev intelekt. Danas kada svugdje, a posebno na filmu, vlada diktatura emocija (kada je – kako kaze Hemon – vladajuci slogan Feel, don't think), ovo je skoro endemicna vrijednost. Andrzej Wajda je dio one plemenite linije evropskog filma kojoj je pecat udario, medju ostalim, njegov pokojni zemljak Kieslowski, onaj koji je htio snimiti trilogiju o paklu, cistilistu i raju, a film o paklu locirati u Los Angeles. Waydin Oscar valjda ipak pokazuje da ovaj odnos Evrope i Amerike, te u konkretnom slucaju Poljske i Kalifornije, ne mora biti bolan. Mozda je ovaj Oscar dodatni dokaz one cudesne veze izmedju Poljske i Kalifornije, veze koju ponajbolje ovaplocuje izvjesni litvansko-poljsko-americki nobelovac, visedecenijski stanovnik Kalifornije, pjesnik koji jednom svojom davnom frazom ponajbolje, skoro prorocki simbolicno, opisuje Wajdino kalifornijsko ukazanje: Snovidjenja nad zalivom San Francisco. (M.Bazdulj)