Naslov komada koji je u Pozoristu mladih rezirao Dino Mustafic apsolutno je primjeren sadasnjici. Drama Spaseni za dlaku, americkog pisca i dobitnika Pulitzerove nagrade Thorntona Wildera, prvi je put dozivjela inscenaciju na nasem govornom podrucju i to bas u vrijeme kad nasim pozoristem vlada generacija tridesetogodisnjaka "za dlaku" izmakla svim katastrofama koje su protutnjale. Napisan za vrijeme Drugog svjetskog rata, ovaj tekst najlakse je definirati kao megazanr, dramsko pismo na koje su utjecale bezmalo sve dotad poznate tehnike, kako americkih pisaca, tako i onih koji su se istovrsnim poslom bavili i u Evropi, prvenstveno Pirandella i Brechta. O ovoj drami o porodici Antrobus, koja anticipira postanak i kraj svijeta, cesto se govori da nije precesto izvodjena jer je "previse" intertekstualna.

I, kako su se Mustafic i skupina suradnika "izvukli" iz ovog zahtjevnog zadatka? Za dlaku, reklo bi se, jer cijela stvar izgleda pomalo disperzivno pa gledaocu ostaje da svojim asocijativnim nizom sklopi svu silu – uglavnom naracijskih – sredstava u jednu cjelinu. Iz biblijski inspiriranog teksta "skace" se u vodvilj, zatim natrag u dramu, a sve biva praceno, uglavnom, duhovitim songovima Elvisa J. Kurtovicha. Pokusaj da se osnovni ritam predstave odrzi u naraciji uspijeva kad "voditelj" Mirza Tanovic ne uziva u blagodetima svog glasa. Inace, glumacki najzahtjevnijim su se pokazali zadaci Semira Krivica, Amre Kapidzic i Tatjane Sojic, za koju u ovom trenutku nije pretjerano kazati da je trenutno nasa ponajbolja glumica. Njena uloga Sabine-Lili je u ovom komadu inspirativna, ona plijeni lakocom i duhovitom improvizacijom. Vrlo dobro se "drze" i veterani Jasna Diklic (Kurtovich sada moze odahnuti jer nije najgori pjevac svojih pjesama) i Sead Bejtovic, a scenografija Osmana Arslanagica u kojoj dominira velika kruzna povrsina mogla bi se podvuci kao jedan od najboljih segmenata predstave. Mustafic je uprkos nekondenzovanosti predstave u pojedinim dijelovima uspio opravdati epitet "favorita" medju nasim rediteljima, ali valja sacekati dozrijevanje njegove poetike. Ono sto ce ga nakon ovog izbora teksta, svakako, pratiti jeste da njegovo zanimanje za tekstove koji nikada ne bjeze od apokalipticne vizije, nego rastu u njoj, odaju intelektualca koji promislja, nikako nekoga ko se koristi teatrom da bi zabavio. (A.B.)