Neven Kazazovic je jedan od rijetkih bh. spisatelja koji kada objavi jedan naslov, odmah najavi i sljedeci. I to obecanje redovno ispuni. Tako je na zadnjoj korici Dva dana Astipaleosa, svoje prethodne, druge knjige iz edicije Triler, objavljene 1998. godine, najavio sljedecu – Setace miseva i, kada je ova nedavno ugledala svjetlo dana, na njenoj poledjini vec je stajala najava sljedece: Put za nigdje, i, ako Bog da zdravlja, ona ce obradovati Kazazoviceve citaoce kao i sve prethodne. No, dok se ne pojavi Put za nigdje, prosetajmo kroz Setace miseva.

Kao i u prethodnoj knjizi, provjeren metod situiranja radnje, koja se desava tek u nekoliko dana, u mikroprostor, ponovno funkcionise. Autor se zapravo sjajno zabavlja. Kao da najprije upre prstom u odredjen prostor na karti i onda dobro prouci sve njegove osobine. Ili ih vec dobro poznaje. Zatim na sve to padne snijeg, recimo zimi 1993. na 1994. Potom pisac zavuce ruku u fioku i iz nje izvuce punu saku figurica vojnika (a vojnici, ustvari, i jesu tek figure) onakvih kao iz "kinder" jajeta. Pa ih podijeli u grupe. Jednu je grupu poslao duboko u neprijateljsku teritoriju i svakom pojedinacnom pripadniku te grupe dao ime. Murat, Fehim, Pasa, Amir, Edin su diverzanti-obavjestajci na tajnom zadatku unistavanja neprijateljskog tajnog oruzja. A tajno oruzje su one iste rakete (krmace od 500 kila sa raketnim motorom) cijim su razornim efektom cetnici kanili promijeniti ishod rata u svoju korist, a stanovnistvo Teocaka isti efekat komentarisalo rijecima: "Sletio dajc na sljivic." Druga grupa su Goran i Zeljko – setaci miseva, sto je naziv za obavjestajce koji u neprijateljskoj pozadini kao na kanapi setaju miseve (to je osamdesetih godina jedna zena svakodnevno na kartonskoj kutiji radila kod Vjecne vatre), a ustvari spijuniraju. Svi elementi zanimljivog trilera su, dakle, tu. I neprijateljski bezbjednjak koji setace miseva drzi na oku. Autor junacima koje je ubacio u vatru polahko daje karakterne osobine i razvija odnose medju njima. Ti odnosi su komplicirani jer diverzanti-obavjestajci, da bi prezivjeli i izvrsili svoju misiju, moraju biti elita. Oni to i jesu. Kazazovic se i u Setacima miseva ponovno pokazao kao vrstan poznavalac mehanizama po kojim funkcionise vojska, pa tako i obavjestajnog sistema koji pokrecu sumnje a ne definitivne istine i saznanja. Kroz cetiri uzbudljiva poglavlja pisac nas sumnjama i mahom pogresnim procjenama svojih junaka vodi kroz niz nepredvidivih situacija i istih takvih obrta u kojima kombinatorika vodi glavnu rijec i gdje do samog kraja vlada princip najgore opcije. A kraj je toponim, lokalitet Ponor, utopisticka oaza mira usred najgorih ratnih razaranja u kojoj zivi zajednica stocara, meeting point na kome se susretnu svi koji se nikako ne bi trebali susresti. Mjesto raspleta i istine.

Setaci miseva u nekoj sretnijoj sredini sigurno bi ozbiljno bili tretirani kao predlozak za scenarij jednog cjelovecernjeg filma sa izrazenom antiratnom porukom koji bi se dao realizirati dosta skromnim sredstvima. (N. DZ.)