Zasjeda ili atentat: ko je kriv za smrt Fadila Djoze i ranjavanje Mirsada Catica? Tajna kadrovske politike "Monika": kome je trebala smjena Sefera Halilovica? Zasto je uhapsen Jovan Divjak? Sta je Senad Sahinpasic Saja krio od Alije Izetbegovica? Ko je sve planirao deblokadu Sarajeva? Koga je slusao Sead Rekic? Koliko je oruzja bilo na Igmanu zime '92/93? Zasto se ljutio Daidza? Ko je trazio hapsenje Jusufa Juke Prazine? Zasto su izbjeglice uracunate u prvu bojnu posadu? Kako se u dijaspori organizirala Bosna? Ratni dnevnik nekadasnjeg komandanta Takticke grupe Igman, nesudjenog nasljednika Sefera Halilovica na mjestu prvog vojnika Armije BiH, postdejtonskog zatvorenika zadarske tamnice, pjesnika, majora, gitariste, nerasporedjenog, ranjenika, diplomate... U ovom i narednim brojevima Dana ekskluzivni dijelovi knjige koja tek treba da ode pod stamparsku presu. O sebi i svojim suradnicima, Sarajevu i Igmanu, Atifu Dudakovicu i Stranci demokratske akcije... Mirsad Catic Cuperak samo za Dane izlazi iz Sjene nad Igmanom. U prvom dijelu donosimo zabiljeske iz zadarskog zatvora, autorove opaske o znacajnijim licnostima iz njegove knjige i jos nepoznate detalje o ubistvu Fadila Djoze

10. august 1996, subota

Zadar. Prepoznao sam, to je kasarna K-2, sto metara od nekadasnje moje kasarne.

"Izlazi!"
"Za mnom!"
"Stani!"
"Sta buljis?! Okreni se prema zidu!"

Sad buljim u zid. Ocekujem udarac. I to je red kad te uhapse. Bar sam to gledao na filmu.

Nista.

"Podjite za mnom!"

Dugi hodnici... Na zidovima slike policajaca, pa natpis "Policijska akademija". Dobro su preuredili ovu zgradu. Nekada je to bio hangar.

Lisice na mojoj ruci i na radijatoru.

Ulazi mlad momak. Srednjeg rasta, svijetlog tena i kose. Oci su mu utonule, plave. Iscrpljen je.

Nervozan. Samo me pogleda. I, izadje. Pa udje. I tako nekoliko puta. Napokon sjede za sto. Uze neki papir, procita ga, pa se prihvati telefona. Telefonira. Pa zagleda u papir. Opet telefonira... I zaspao sam na stolici. Trgnuo sam se od zvona telefona. Vec je kraj dana. Steta, kroz prozor ne vidim zalazak sunca. U Zadru je to lijep dozivljaj. Kazu, rijetko gdje na svijetu sunce zalazi tako lijepo kao u Zadru.

"Ti si Catic Mirsad?"
"Catic."
"Ti si taj, znaci?! Ti si puca' po Zadru..." Opet telefon. Isljednik izlazi, ulazi: "Sto bas danas, danas je neradni dan...", pa mrzovoljno: "Pricaj... Ime?"
"Catic, Mirsad Catic."
"Ime oca?"
"Himzo."
"Rodjen..."
"15. 10. 1957. godine. Vrnograc, Velika Kladusa."
"Zanimanje?"
"Sluzbenik Ambasade BiH u Bonnu."
"Skola?"
"Vojna akademija, kopnena vojska, smjer: artiljerija. Diplomirao 1980."
"Sta si bija 1991. godine?"
"Po cinu, kapetan prve klase."
"Duznost?"
"Zamjenik komandanta Diviziona."
"Pricaj! Pricaj sve cega se sjecas i sta si radio u ratu u Hrvatskoj! Mi sve znamo."

Znaci, tu smo. Opet rat. E, hajde sada: sjecati se onog rata, a vec zaboravio i ovaj nas...

Pokusavam nasiroko objasniti moju ulogu 1991.

April 1991, spremam se da – kao i svake godine – 1. maj provedem u Bihacu. To je dio porodicne tradicije – da se za 1. maj na raznju okrene janje pokraj Une.

"Sto nisi otisa'?"

"Zbog nastale situacije i prijetece opasnosti od napada na kasarne, uvodi se puna borbena gotovost. Svi spavamo u kasarni, ne mozemo ici kuci, odnosno u stan. Trazim od potpukovnika Milivoja Petkovica, komandanta moga diviziona u Skoli rezervnih oficira, da me pusti da barem zenu i djecu odvezem u Bihac. Momcilo Perisic, koji je bio komandant Artiljerijskog skolskog centra, odbio je i pomisao na takvo nesto.

Ipak, uspjelo mi je da to uradi moj komandir voda, Makedonac ozenjen Hrvaticom, Boris Dimitrijev. Kad se vratio, laknulo mi je. Barem su oni na sigurnom."

"Spasija si nji', a ti osta' da se boris!"

Odsutio sam, ali se sjecam:

Poneko bi iz Kasarne pobjegao gotovo svake noci. Neko ko je imao gdje pobjeci. Bolji je izraz: prebjegao. Jer, oficiri JNA su u fazi preskoka preko ograde vec bili oficiri Zbora narodne garde.

Nije me dugo ispitivao, a mislim da nije ni znao sta hoce. Mozda zato sto sam mu pokvario neradni dan.

"Jeste li imali gubitaka?"

"Poginuo je pitomac Rasa. Zakopali smo ga pokraj benzinske pumpe. Dosta ranjenih. Petnaestak... Sami sebi smo bili bolnicari."

"Kad si napustio JNA?"

"Napustio sam je polovinom aprila 1992. Bilo je opasno da dalje ostanem u kasarni. U nekoliko navrata sam bio na informativnim razgovorima kod oficira bezbjednosti zbog sumnje u povezanost sa nekim ’sumnjivim ljudima' iz grada."

Radilo se, ustvari, o mojim kontaktima sa Huseinom Alicem, tada rezervnim policajcem, Vahidom Aladjuzom, zamjenikom komandira milicije, Nihadom Reisbegovicem, vrsnim nogometasem, Kemom Korjenicem, nekom civijom u Coca-Coli. U dogovoru s ovim ljudima, i ostao sam u Kasarni – da "radim", jer je to njima bilo plodotvornije nego da pobjegnem iz Kasarne, mada sam to i prije htio uraditi. Sada, kad to analiziram, mislim da su bili u pravu. Sto se tice opasnosti, ona je bila i u Kasarni za ono sto sam radio, a bila bi i da sam pobjegao. Jer, vec je bilo uhapseno nekoliko pobjeglih oficira.

Posto sam tada bio na visokoj funkciji zamjenika komandanta Diviziona, imao sam dobar pristup informacijama. Samim tim, mogli su se vuci i bolji potezi svana.

11. august, nedjelja

Malo je bilo zbrke sa mojim sluzbenim pasosem i statusom u Ambasadi, jer nisu znali imam li diplomatski imunitet ili ne.

Sudija je to prekinuo komentarom da ce se to provjeriti i postupiti po zakonu. Nisam imao diplomatski imunitet.

Ustvari, u to vrijeme nisam radio u Ambasadi u Bonnu, jer sam se, na poziv g. Alije Izetbegovica, u toku deblokade Sarajeva vratio ponovo u rat, u maju 1995. godine, a sluzbeni pasos sam posjedovao da bih mogao obici porodicu, koja je ostala u Njemackoj.

Nakon moje izjave, izveli su me napolje, a, nedugo potom, ponovo pozvali da bi mi saopcili da "postoji osnovana sumnja da sam pocinio krivicno djelo za koje je predvidjena kazna zatvora do 20 godina" te da ce mi se "odrediti pritvor u trajanju od mjesec dana, u cilju prikupljanja dokaza".

19. august, ponedjeljak

Solidno sam spavao.

Stigao Rudic (advokat, op. prir.). Kaze da mi knjiga jos nije stigla. Mora je pregledati sudija. Da mi se ne bi nesto proturilo sto je u vezi s istragom.

Zvao ga je Soko, Huso Alic, i rekao da je dr. Ejup Ganic vec intervenisao kod dr. Granica. Kaze da je TVBiH objavila vijest o meni. To su ucinili i ostali mediji. Kaze da je Bakir Sadovic zvao iz Kabineta Alije Izetbegovica i objasnjavao ko sam ja. I da je Nona stigla i da je sa njom i djecom sve O.K.

Kaze da bi se opet trebao cuti s Bakirom.

3. septembar, utorak

Ispitivanje. Sada u kancelariji glavnog. Uspio sam ga prosli put zainteresovati i dici sebi nivo. Lakse mi je sa njim nego sa onom dvojicom.

Prilicno lezeran razgovor. Bjezim od nezgodnih tema, a on se trudi da mu vjerujem. Razgovaramo o predratnom stanju u Zadru. Ovome je ime Damir. Ili se samo tako predstavlja. Rekao mi je da je on sef SIS-a za Zadar. Interesuju ga moja uloga i zadaci u Ambasadi, obavjestajna shema i mreza koju sam razvio u Njemackoj, imena saradnika, moje mjesto u obavjestajnoj upravi, imena i funkcije znacajnih ljudi u Armiji BiH, misljenje o pojedinim licnostima iz politickog zivota...

Nista ga ne interesuje iz 1991. godine, zbog cega sam i uhapsen.

Njegova procjena je da sam znacajan i profesionalan obavjestajac. Veoma se trudio da sazna kroz koje sam specijalne skole prosao, kakav mi je sada status i otkud toliki interes u javnosti za moj slucaj. Znaju i na koji sam nacin ranjen. Znaju i neke detalje koje ni ja nisam znao. Rekao sam mu kakav je moj trenutni status. Kaze: "Da si ostao kod nas, imao bi stan od 150 kvadratnih metara, dobru lovu, sve."

Pita za Enkera, efendiju iz Bihaca, i jos nekog pilota. Kaze: "Oni su vec bili ovdje u zatvoru."

Pita za Saju, Daidzu, Hasana Cengica, ustvari, cita iz deblje sveske podatke, uglavnom ono sto zna iz novina; nema nesto novo i nepoznato. Zavrsili smo razgovor uz njegovu ponudu da razmislim da radim za njih a da ce on svoje ispuniti.

4. oktobar, petak

Navikavam se na zatvor. To ne valja.

Stigao je konzul Zlatko Aksamija. Bili smo sami u sobi, a mogli smo i sa ostalima, jer smo pricali sporedne stvari.

Zlatko nudi drugog advokata. Ljuti se sto je Sandi rjesavao placanje. Kad sam mu objasnio kako se to odvijalo, ohladio je.

Potpisao sam punomoc za drugog advokata: 01./570-581, Asim Crnalic. Vec vodi "Rijecku grupu". Ima i drzava priliku da se brine o svom covjeku.

Zlatko mi je rekao da sam cesta tema razgovora na najvisem nivou i da nisam zaboravljen i ostavljen.

17. oktobar, cetvrtak

Jutro sa ukocenom vilicom. Danas je dan odluke. Sredjujem se kao da cu na sastanak sa curom. Pokusavam biti hladnokrvan.

Deset sati. Lisice na rukama. Idemo. Krenulo je, pa sta bude. Kroz hodnik idem punim korakom, zurim. Strazar me zeza. Stigli smo pred sudnicu. Slikanja nije bilo; barem ja nisam primijetio. U sudnici opet iznenadjenje – poluprazna je. Od publike, nekoliko novinara i ljudi u bijelom; posmatraci. Ocekivao sam pompu, ali ovo je super. Ohrabrilo me. Pocelo je citanje optuznice. Crnalic je ulozio prigovor i naglasio da sam ja invalid i da mi stajanje predstavlja poteskocu. Sudija je odbacio prigovor. Odstajao sam citanje optuznice. Dobio sam rijec i potvrdio da ostajem pri svom iskazu datom prilikom prvog saslusanja. Sudijina pitanja su korektna i pustio me je da na njih opsirno odgovaram. Poseban interes je ispoljio za pucanje, koje sam ja spomenuo u svojoj izjavi. Opisao sam im situaciju u Kasarni u toku borbenih djelovanja i postavio pitanje kako bi se oni ponasali. Imao sam osjecaj da je sudija insistirao na tome radi javnosti, a ne radi sebe. On se ovakvih prica i slucajeva naslusao i nagledao.

Imao sam veliku sigurnost i samopouzdanje.

Nakon pauze, sudija saopcava odluku Vijeca da se proces razdvaja i da sam ja poseban slucaj, a Perisic i ostali poseban. Sudija obrazlaze da se iz do sada iznesenog ne vidi nikakva moja veza sa ostalima iz optuznice.

Tuzilac je opet intervenisao, ali i Crnalic. Crnalic je upozorio sudiju da se tuzilac ne ponasa u duhu odluke Suda i da nema pravo prigovarati na tu odluku.

Ovo je vec podsjecalo na one duele u sudnici iz americkih filmova.

Tuzilac je kao argument za prigovor naveo cinjenicu da ja poznajem Cvetka Marijana i Mustafu Cemana, koji zive u Zadru, i da bi i njih trebalo pozvati na saslusanje, jer bi oni trebali mnogo znati o meni.

Sada mi je jasno zasto je ovaj lisac pitao poznajem li ih. Onako, usput, pa po usima!

Ipak, Sud je ostao pri svojoj odluci: Sutra je presuda meni, a Perisicu i ostalima 5. novembra.

Advokati su vidno zadovoljni.

Obojica advokata mi kazu da bih trebao malo da hramljem, jer se ne vidi da sam invalid i da nosim protezu... Na sve se gleda...

Na TV Dnevniku objavljena vijest o pocetku sudjenja i procitana optuznica. Opet huskaju!

18. oktobar, petak

Ocekujem da me pozovu.

Lisice na rukama, pa u sudnicu.

Ja imam zavrsnu rijec: "Zao mi je zbog toga sta su sve prezivjeli gradjani ovoga lijepog grada. Raduje me da ce moja djeca, koja su ovdje rodjena, moci doci uzdignute glave. I raduje me sto u ovome gradu nisam pokazao svoje umijece ratovanja."

Rudic: "Kako suditi covjeku za zlocin protiv Hrvata kad je i sam, komandujuci jedinicama na Igmanu, stitio i Hrvate koji su bili u Sarajevu?!"

Crnalic cita o meni clanak iz novina i cita Dudakov intervju.

Sud se opet povlaci... Vracaju se za pet minuta. Sudija cita odluku: "Oslobadja se optuzbe po svim tackama i ima se pustiti iz pritvora." Odluka je jednoglasna.

Tuzilac ulaze zalbu.

Sudija, mimo protokola, drzi predavanje, poduku, kako on kaze, radi novinara i javnosti.

Za ovoliko prikupljenih dokaza optuzbe nisam trebao biti ni priveden, a kamoli da mi se sudi. Advokati cestitaju jedan drugom, razgovaraju sa sudijom i Sudskim vijecem.

I radostan sam i razocaran.

Sloboda je radost. Razocarenje je u tome sto sam uopce bio u zatvoru. Radi sve ove komedije, to je bas razocarenje.

Vracam se u celiju bez lisica.

Izvode me napolje. Rudic je otisao da trazi moje dokumente, koji su negdje "zalutali", a ja stojim na ulici kod hotela "Zagreb", na rivi.

Prije polaska za Bihac, Rudic je navratio kod sudije u kucu – da uzme moje dokumente, jer ih je on mahinalno pokupio sa spisima.

Krecemo za Bihac.

Crnalic mi kaze da mu je jedan clan porote rekao: "Ovaj covjek je potreban vama u Bosni, a ne nama."

Eto, nakon sedamdeset dana, ipak cu stici u Bihac.

Granica. Policajac me ne zeli pustiti dok mu ne dam otpusnicu iz zatvora.

Trazio sam od Crnalica da izidjem iz automobila kad smo presli granicu. Trebalo mi je cistog bosanskog zraka.

Kao i prije pet godina, sa JNA, 18. oktobra 1991, napustio sam Zadar. Sada se nadam da je to zauvijek.

Kuca. Roditelji. Dobro sam im zagorcao zivot ovih sedamdeset dana.

Dudak je dosao odmah. Pravi je. Prepricavam mu detalje koji su mu interesantni.

Hamdo Tigar salje momke da me dovezu na proslavu Brigade. Umoran sam, ali idem.

Hotel "Bosna". Docek uz razglas i skandiranje. Ne mogu doci sebi. Ovo su preveliki obrti.

Pokusavam biti veseo, ali mi to ne uspijeva. Ostavljam ih u njihovom raspolozenju i odlazim kuci.

(U narednom broju: Kako je tekla okupacija Igmana)

Ono sto su mi prikazali u Drzavnoj bezbjednosti u ondasnjem sazivu i sto su mi tada ispricali vec je u velikoj mjeri ispisano na novinskim stupcima.

Vec je napisano ono sto je Rekic priznao pa porekao u istrazi, ono sto sam i ja vidio na videozapisu.

Sead Rekic je u tadasnjoj fazi ispitivanja priznao da je on otvoreno radio za neprijateljsku stranu, priznao je ili pricao kako je on organizovao obavjestajnu sluzbu i na koji nacin je slao podatke o nasim aktivnostima. Priznao je ili kazao da mu je Senad Sahinpasic Saja prenio poruku od Alije Delimustafica da Fadil Djozo mora biti smaknut.

Kasnije mi je Rekic rekao da je bio drogiran i da je morao to pricati. Morao je pricati da mu je Fikret Muslimovic sef i da on radi po njegovim instrukcijama.

Na sudjenju je sve porekao i, kako on kaze, nikad zvanicno nije ni optuzen za ubistvo ili organizovanje ubistva.

U nekoliko navrata smo se doticali te teme, ali je sve ostalo na dogovoru da sjednemo nasamo i sve razjasnimo.

Kad sam se, 1995. godine, vratio u rat, spontano su mi dolazili ljudi koji su na bilo koji nacin vezani za taj slucaj, ili su o njemu nesto culi, da mi to saopce. Neko iskreno, neko ne, neko trijezan, a drugi pijani, neki slucajno, drugi namjerno.

Generalno pitanje je: Kome je to trebalo i ko je bio cilj?

Huso Alic Soko, okusio je cari naseg zatvora. Rat ga je pronosao. Ratni vojni invalid i demobilisani natkapetan. U fazi je razvoja privatnog biznisa, a u slobodno vrijeme slika vrlo lijepe pejzaze na platnu i kreira politiku FK "Radnik". Zivi i dalje u Hadzicima.

Vahid Aladjuz, major, ostao je Vojsci Federacije i komandant je brigade rezervnog sastava. Zavrsava Fakultet odbrane i ceka zasluzno unapredjenje.

Edib Saric, poslije Igmana i zatvora, aktivno se ukljucio u borbu u Hercegovini, gdje je docekao kraj rata u izolaciji. Sada se bavi privatnim biznisom u Mostaru.

Medaris Saric, kratko se zadrzao u Vojsci Federacije i sada je referent u Kantonalnom ministarstvu za raseljena lica. U slobodno vrijeme bavi se stolarijom.

Edo Godinjak, iz MUP-a penzionisan i zivi u svom rodnom selu Godinji; gaji politicke ambicije.

Mesa Mulaosmanovic, prekinuo politicku karijeru i posvetio se porodici. U ocekivanju penzije, radi u kantonalnoj organizaciji za obiljezavanje mezarja. Sve vise je u osami u Ostojicima, njegovom rodnom selu, gdje je sagradio prelijepu kucu za odmor.

Mustafa Dzelilovic, vratio se svom poljoprivrednom zanatu, a ujedno je pomocnik ministra privrede u Sarajevskom kantonu. Povremeno volontira kao nacelnik opcine Hadzici.

Huso Mahmutovic, jedan od najuspjesnijih nacelnika opcine u Federaciji. Ilidza je dozivjela procvat.

Fikret Prevljak, brigadir, komandant Prve profesionalne brigade, pred penzijom. Vrlo uspjesan poslovan covjek. Vlasnik je prelijepog ugostiteljskog objekta na Jablanickom jezeru.

Enes Zukanovic, pukovnik, jos je u vojsci u Sarajevu.

Said Rizvic, negdje u Zagrebu; van svih zbivanja.

Nail Hujic, u Norveskoj zavrsio skolu za deminera, sto mu je sada i zivotni poziv. Inspektor je.

Zaim Backovic Zagi, demobilisani brigadir. Predsjednik JOB-a, direktor u "Unioninvestu", ministar privrede u Sarajevskom kantonu. Medu celnim ljudima Stranke za BiH. Muzicki producent i menadzer.

Tufo Refo, poslije lutanja u politickim vodama, vratio se u vojsku i, sa cinom pukovnika, ceka penziju. Aktivan je u upravi FK "Radnik" iz Hadzica.

Bahrudin Comor, poslije ratne sudijske karijere, posvetio se privatnom biznisu u oblasti marketinga i nekretnina.

Nihad Sehic, ostao u policiji i uspjesno obavlja posao krim-inspektora, a u slobodno vrijeme lovi divljac i krivolovce.

Mirza Vatric, komandir Policijske uprave u Trnovu.

Hemo Sidran, uspjesno se oporavio poslije ranjavanja i vratio u zivot. Predsjednik JOB-a u Hadzicima.

Reuf Sidran, povukao se u miran momacki zivot.

Mirsad Selimovic Srce, zivi u Hadzicima po svojoj mjeri skrojeni zivot. Dva "Ljiljana" ne znace pravdu, pa je trazi na sudu.

Nusret Tasovec Tica, veci dio godine provodi u Americi kao instruktor skijanja.

Zaim Civic, u vojsci je i prenosi svoje znanje na mladje vojnike.

Muhamed Nogo, ostao je u vojsci kao nastavnik.

Fikret Cuskic, general, komandant Petog korpusa u Bihacu. Uspio je u nakani da se domogne Krajine.

Fadil Covic, poslije rada u Ambasadi BiH u Sloveniji, vratio se opet u MUP.

Munib Milisic Barba, nije vise meteorolog; sada je aktivni pukovnik.

Zulfikar Alispago Zuka, privatni poduzetnik, vlasnik je ekskluzivnog restorana sa libanskim specijalitetima u centru Sarajeva.

Almir Hujic Zuco, ozenio se lijepom Spanjolkom i sretno zivi u Barceloni, pripremajuci knjigu o ratnim dogodovstinama.

Hase Tiric, brigadir, istisnut je iz vojske i bavi se ugostiteljstvom. Vlasnik je dva lijepa lokala u Sarajevu.

Sead Rekic, pukovnik Vojske Federacije, na rasporedu u Glamocu. Skrasio se u Pazaricu. Samuje i ocekuje unapredjenje.

Rusmo Hadzihuseinovic, poslije svega sto ga je kroz rat potjeralo, uspio se izdici. Aktivni je lider Stranke za BiH u Konjicu i ministar zdravstva u Hercegovackom kantonu. Svoj humani doktorski posao obavlja i dalje u Konjicu.

Jasmin Guska, povukao se iz svega i vratio svom veterinarskom pozivu. Pokusava preboljeti sve brodolome.

Zejnil Delalic, uspjesno je predstavljao Bosnjake na Haagu. Slobodan je. Pokusava se vratiti u normalan zivot u Konjicu.

Mitke Pirkic, u Konjicu gaji cvijece, igra tavle i lovi medvjede.

Midhad Cerovac, direktor Vodovoda u Konjicu.

Haso Hakalovic, brigadir, uspjesan privatni poduzetnik u svom Buturovic-Polju.

Zaim Besevic, pukovnik, skrasio se u vojsci. Pise lijepe pjesme.

Nedim Alagic Peda, pukovnik, bavi se stocarstvom i lovom na zemaljskom raju Kriva Draga.

Galib Hadzic, nezadovoljan statusom i odnosom, napustio vojsku i snalazi se za zivot.

Selim Hamzic, pukovnik Vojske Federacije; na visokoj funkciji u svom fahu logisticara.

Fikret Abdic, negdje u egzilu, cuvan od (ne)prijatelja i ljubitelja novca.

Hamdija Abdic Tigar, pukovnik, uspjesno se vratio svom prijeratnom privatnom biznisu, obogacen za ratno iskustvo. Predsjednik je NK "Jedinstvo" iz Bihaca, sa kojim je napravio najbolji klupski rezultat bh. nogometa u evropskim takmicenjima.

Vehbija Karic, brigadir u penziji, uspjesno se oporavlja poslije teske operacije. Sve cesce u hercegovackom podneblju.

Jovan Divjak, general, posvetio se humanitarnom radu usmjerenom ka pomoci djeci bez roditelja. Aktivni je sudionik intelektualnih kruzoka i kulturnih manifestacija.

Stipe Herceg, aktivni policijski djelatnik, na visokom polozaju u Posusju.

Velimir Maric, privatni poduzetnik; negdje je gdje su novci.

Dragan Curcic, general Vojske Federacije, na polozaju zamjenika komandanta u Zajednickoj komandi Vojske Federacije.

Dzevad Topic, posvetio se ugostiteljstvu i nekretninama. Cest je putnik za Ameriku, iako je ne voli, ali voli svoju djecu koja vole Ameriku.

Ismet Bajramovic Celo, dobro se oporavio poslije ratnog ranjavanja. Radi kao biznismen na profitabilnim poslovima. Aktivan je u nogometnom poslu i jedan je od nosilaca FK "Djerzelez".

Kerim Lucarevic Doktor, jos nije prebolio rat. Vratio se svom poslu. Direktor je "Energopetrola". Nije zaboravio svoje saborce; i oni su sa njim. Pise knjigu o borbi u Sarajevu.

Atif Dudakovic Dudak, divizijski general, nacelnik Staba (mozak) Vojske Federacije. Nerado se preselio u Sarajevo, ali sluzba, profesija i duh vojnika vuku ga ka cilju.

Naser Oric, brigadir, posvetio se privatnom biznisu, gdje se dobro snalazi. Napisao je svoja vidjenja o Srebrenici kroz prvu i drugu (neobjavljenu) knjigu. Jos uvijek je zaljubljenik sporta i redovno trenira borilacke vjestine.

Mehmed Alagic, general, jedan u nizu slavnih komandanata koji su se okusali u politici, i to prilicno nespretno. Trenutno se vodi sudski postupak protiv njega kao politicara, a onaj prvi je vec zavrsen: kao vojnik je odbacen.