Obnovljena katedrala, nekoliko polupraznih crkava, dva crkvena sveucilista, jedna skola, jedna kafana u centru grada – to je ono sto je ostalo od naroda koji je ravnopravno s drugima gradio ovaj grad od njegovih temelja i u njegovu povijest ugradio neke svoje najsjajnije neimare. Nas urednik analizira koliko je, zaista, u Sarajevu danas Hrvata, kakav je njihov politicki i gradjanski polozaj, te perspektive

NA POSLJEDNJIM STRANICAMA OSLOBODJENJA,
re zerviranim za smrtovnice, sve rjedje se mo gu sresti posljednji pozdravi ljudima koje nose imena tipa Hinko Vehrlicak, Jozefina Tvrtkovic, ili Josip Miler. Ova prezimena, nasumce upamcena iz novinskih citulja, svjedoce o posljednjim tragovima jedne religije i kulture, koja je, iako najmalobrojnija, davala snazan pecat sveukupnoj duhovnosti grada. Sarajevski Hrvati. Bosnjaci katolicke vjere, "zapadnjaci na europskom Orijentu", agresori ili zrtve?

U poslijeratnom Sarajevu i golim okom vidljiv je jedan paradoks: nikad nije bilo vise rijeci o Hrvatima, njihovoj vjekovnoj prisutnosti i autenticnoj ukorijenjenosti u bosansko tlo, a nikad manje Hrvata, u postocima, u gradu nije zivjelo. Nikad se snaznije u ovome gradu nije multiplicirao hrvatski znak i hrvatske institucije (kakve su, recimo, "Napredak", "Katolicka gimnazija", "Matica hrvatska") nego danas, a da se pritom svaki dan Hrvati sve vise iseljavaju iz grada, napustajuci ga po prvi put u svojoj povijesti, izgleda zauvijek. Procesi etnickog ciscenja su vec okoncani, a ono sto je ostalo od bosanskoga "cilima" lagano se "dovrsava". U potrazi za sretnijim domom napusta se domovina, cjelokupna povijest, trazi se druga domovina ("rezervna"), u kojoj si stranac medju svojima, u svojoj vjeri, na tudjoj zemlji, kako bi se reklo parafrazom jednog aktualnog bosanskog idiotluka.

Aktualna kalvarija sarajevskih Hrvata mogla bi se uporediti sa dramom talaca, u kojoj su oni postali tek monetom za potkusurivanje usranog hrvatskog veledrzavlja. Sta su na Tudjmanovoj karadjordjevskoj mapi mogla znaciti, recimo, imena Silvija Strahimira Kranjcevica, Josipa Vancasa, Ive Andrica ili Vitomira Lukica, kad je taj nesretnik i sam pojam Sarajeva dozivljavao kao nesto protuhrvatsko, Hrvatima strano. Sav kontinuitet pokoljenja, svu autenticnost hrvatstva Bosne on je razmijenio za marginalnost nekakve "nove dijaspore". A sarajevski Hrvati, veli Luka Markesic, nisu dijaspora, oni u grad niotkud nisu stigli, oni u njemu zive "otkad je Isus hodao po zemlji". Ovoj etnickoj skupini ponavlja se danas sudbina slicna onoj iz 1697. godine, kad je habsburski princ Eugen Savojski do temelja razorio i opustosio grad. Hrvati su tad gotovo u cijelosti bili prognani, ili su sami pobjegli od straha pred odmazdom.

Sarajevo za Grude
Pucanstvo se tokom narednih stoljeca lagano vracalo i obnavljalo. Iako za vrijeme otomanske imperije u pravima nisu bili izjednaceni s vladajucom islamskom populacijom, sarajevski su katolici u gradu bili na glasu kao radisni ljudi i uspjesni trgovci. U svom cuvenom putopisu Evlija Celebi osvrce se tek na cinjenicu da su sluskinje u turskim vlastelinskin kucama bile i "mnogobrojne Hrvatice", dok Baseskija izvjescuje da je gradski kvart Latinluk podario mnoge znamenite trgovce i zanatlije. Ponovna znacajnija reanimacija bosanskih katolika uslijedit ce tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeca, kad se Turska carevina osipa, a Bosna i Hercegovina odlukama Berlinskoga kongresa biva pripojena Austro-Ugarskoj monarhiji. Dolazak austrijske vlasti, pise Andric, promijenio je ustaljenu drustvenu relaciju izmedju "vladajucih Turaka i potcinjenih hriscana"; sad su obje te socijalne grupacije bile pod vlascu i dominacijom trece, austrougarske, koja je pristigla sa nekih dalekih i nepoznatih strana.

Kao u prvom redu katolicka, vlast dvoglave monarhije osiguravala je sarajevskim Hrvatima svijest o pripadnosti zapadnoj civilizaciji, omogucivsi im prvi put u njihovoj povijesti organiziranje na vjerskoj i nacionalnoj osnovici po zapadnome modelu. Austrija medju Hrvate uvodi dijecezansku crkvu i utemeljuje Vrhbosansku nadbiskupiju, potiskujuci stoljecima dominantne franjevce i njihovu provinciju Bosnu Srebrenu, i taj sukob medju bosanskohercegovackim katolickim pastirima nije zavrsen ni do nasih dana. Poceci stranackog organiziranja sa Hrvatskom narodnom zajednicom, podsticanom franjevcima, i Hrvatskom katolickom udrugom, koju je vodio klerikalni nadbiskup dr. Josip Stadler, ostavit ce burnog traga na zivot sarajevskih katolika.

Austro-Ugarska je poticala intelektualni zivot, omogucujuci sarajevskim katolicima priblizavanje tokovima nacionalnog preporoda. U tom vremenu u gradu se okupljaju znacajne hrvatske intelektualne snage, koje ce vidno doprinijeti transformaciji Sarajeva iz orijentalne urbane strukture u moderni grad zapadnoevropskoga tipa. Arhitektura Josipa Vancasa, kao i literatura Silvija Strahimira Kranjcevica, da spomenemo samo najznacajnije, dali su gradu jedan superiorni kulturni pecat u modernome vremenu.

Nastankom prve Jugoslavije brojni sluzbenici Monarhije, dosli iz Austrije, Ceske i Madjarske, nasavsi se u novoj politickoj konstelaciji, mahom su se, zbog pripadnosti katolickoj vjeroispovijesti, deklarirali kao Hrvati. Oni su najcesce cuvali gradske i gradjanske tradicije: i u vremenima "tamnice naroda" davali su gradu balerine, klasicne muzicare i kazalisne ljude. Te su se gradske tradicije zadrzale i u kulinarstvu i opcenito u nacinu zivota i sirile se kao nacionalni znak prepoznavanja: bozicni kuglof (austr. Gugelhupf), saher torta, lampa s abazurom, bal, sve je to preslo u novi nacionalni kôd – hrvatski. Tu su bili i esnafi novih gradskih zanata: sesirdzija, precizni mehanicar, perar (popravljac naliv-pera) i.t.d. U vremenima stare Jugoslavije nastavlja se proces integralizacije hrvatstva, a napeti i turbulentni odnosi Zagreba i Beograda imat ce jakog utjecaja i na sarajevske Hrvate.

Najvece novovjeko iseljavanje Hrvata iz grada zapocet ce nakon sloma ustaske Nezavisne Drzave Hrvatske, u kojoj je Sarajevo bilo drugi drzavni centar. Zlocini koje je Paveliceva fasisticka strahovlada ucinila drugim bosanskohercegovackim narodima, prvenstveno Srbima, ucinit ce bosanskohercegovacke Hrvate kolektivnim krivcima dugi niz godina. Razdoblje vladavine zloglasne Udbe ucinit ce upravo od Hrvata najvece mete za odstrel, sve do pocetka sedamdesetih, kad na temelju reformiranog Ustava Bosna i Hercegovina dozivljava svojevrstan oblik politicke renesanse. Tad ce, u sklopu borbe za politicku autonomiju Bosne, doci i do reafirmacije hrvatstva, koje je u gradu zivjelo pritajeno, u politickoj anonimnosti.

Guja u njedrima?
Uoci srpske agresije na Sarajevo 1992. godine, u vrijeme sveopce nacionalne homogenizacije, sarajevski Hrvati bili su pretezno na liniji obrane grada i Bosne, kao svoje domovine. Poziv neovisnih intelektualaca i dobrog dijela Katolicke crkve na referendum za nezavisnost Bosne, unatoc Tudjmanovu protivljenju, rezultirao je nacionalnim plebiscitom. Dogadjaji koji su uslijedili nakon 6. travnja 1992. pokazali su da su sarajevski Hrvati ostavljeni kako od zagrebacke centrale, tako i od njene hercegovacke egzekutive. Taj proces ce rezultirati politickom eliminacijom sarajevske politicke inteligencije, od Stjepana Kljuica, Miljenka Brkica, pa sve do Ive Komsica i Ilije Simica. Zagreb je gledao na Sarajevo kao nesto Hrvatima strano, poticuci iseljavanje Hrvata iz njega, pa cak predlazuci i premjestanje nadbiskupskog ordinarijata iz Sarajeva u Travnik. Tokom rata legitimne organe zajednicke vlasti napustit ce gotovo svi ministri – njihovim preseljenjem u Grude u organe fantomske Hrvatske Republike Herceg-Bosne zapocet ce jedna nova povijest odnosa sa Bosnjacima, a pocinjati povijest hrvatskog kraja u bosanskohercegovackoj prijestolnici.

Udaljavajuci vrijedne i zasluzne zapovjednike hrvatske nacionalnosti (Siber, Vikic) iz redova zajednickih obrambenih snaga, Alija Izetbegovic ce doprinositi procesima koje je podsticao Tudjman. Opredjeljujuci se za partnerstvo s tudjmanovskim snagama (Prlic, Rajic), Izetbegovic ce posijati nevjericu i u srcima onih Hrvata koji nisu imali "rezervnu opciju" domovine, ili su takvu vec bili probali i "popusili". Danas Hrvati Sarajeva (oni koji su ostali) za svoje predstavnike imaju politicare koji su zaposjeli stanove u Mostaru i pokupovali u Zagrebu, a u Sarajevo svrate samo zato da bi u Hercegovini mogli siriti bauk islamskoga fundamentalizma, svjedociti izmanipuliranoj hercegovackoj sirotinji o "nuznosti trecega entiteta", te usput ponesto prosvercati. S takvima se bosnjacka vlast uglavnom dobro slaze, praveci ne jednu zapreku onim Sarajlijama hrvatske nacionalnosti koji se zele vratiti u svoj grad. S druge strane, kod Bosnjaka se povremeno podgrijava novi stereotip o "latinskoj lukavosti", o Hrvatima kao "guji u njedrima".

"Mi nismo gradjani, mi smo Hrvati!", govorio je Bozo Rajic u ime tih gradskih ljudi, difamirajuci svaku ideju kulture i civilizacije. Hrvata u Sarajevu je, prema popisu stanovnistva iz 1990., bilo oko osam posto. Danas je taj broj znacajno smanjen, sa stalnom tendencijom smanjivanja. Hrvatima se ponovno pokusava nametnuti kompleks nove kolektivne krivnje i oni sve vise odlaze ("Kriv Srbima, kriv komunistima, kriv Muslimanima, kriv Bogu i Allahu, pa dokle", zalio se nedavno autoru ovog clanka jedan clan HKD "Napredak").

Nacionalno organiziranje uvijek je najpogubnije za manjine, stoga su sve stranke s nacionalnim predznakom za Hrvate ne samo u Sarajevu nego i cijeloj Bosni i Hercegovini pogubne. Identificiranje nove hrvatske vlasti, poglavito Stipe Mesica, sa politikom bosnjacke nacionalne stranke, ovdasnji Hrvati vecinom dozivljavaju kao znak vlastite ostavljenosti od Zagreba. Oholo ponasanje Hercegovine, prvenstveno Hercegovacke franjevacke provincije, opcenito prema problemima bosanskog hrvatstva, ostavilo je jos jaci dojam besperspektivnosti i nepripadanja ovome podneblju. Koliko ce sarajevski Hrvati participirati u novoj socijaldemokratskoj politickoj alternativi ovisit ce vise od socijaldemokratskih lidera nego od njih samih. Ukoliko i socijaldemokrati i nova hrvatska vlast ne budu pomagali takve procese, svaka druga pomoc Hrvatima u Sarajevu nece imati smisla. Jer ih, jednostavno, u tom gradu vise nece biti.

Obnovljena katedrala, nekoliko polupraznih crkava, dva crkvena sveucilista, jedna skola, jedna kafana u centru grada – to je ono sto je danas ostalo od naroda koji je ravnopravno s drugima gradio ovaj grad od njegovih temelja i u njegovu povijest ugradio neke svoje najsjajnije neimare. Danas, veli anegdota, najznacajnija direktorska fotelja koju u Sarajevu ima neki Hrvat nalazi se u upravi Gradskog groblja.