Hrvatski predsjednik, pod hitno, mora povesti racuna s kim se druzi i konacno shvatiti da su na Balkanu predsjednici najprije totemi u cijoj se sjeni najbolje zivi. Ustraje li, pak, na svom prepalmeovskom odnosu prema ljudima i pojavama, snosit ce pola krivice za sve sljedece parade vazelinstva u kojima ce biti centralna figura. Jednu takvu je vec prezivio. Sta su zajedno radili Stipe Mesic, Hanka Paldum, Bakir Izetbegovic, Izet Sarajlic, Timur Numic, Ivo Komsic...

EH DA JE ĆAĆA ZIV! ZLATOUSTI TITOV GENERAL
i postkomu nisticki diktator Nike osmijeha nikada ne bi do zvolio dvojici televizijskih narcisa da od njegove drzavnicke posjete Sarajevu naprave cetrdesetsedmominutno mucenje gledateljstva, nemastovito nazvano Susret s prijateljima. No, Stipe Mesic nije Franjo Tudjman. Zato je, uostalom, i dobio predsjednicke izbore u Hrvatskoj. A valjda je zato i dopustio Adilu Kulenovicu i Senadu Hadzifejzovicu da ga privedu u Studio A BHT-a i tamo od njega, stijesnjenog izmedju siski Hanke Paldum, osmijeha Mirka Sagolja, zadnjice Gradimira Gojera i brade Bakira Izetbegovica, prave centralnu figuru parade vazelinstva.

Bila je to jedna od najbitnijih politickih i fenomenoloski najzanimljivijih posjeta Sarajevu. Stipe Mesic, personifikacija zdrave hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i jedan od luconosa promjena na bosanskom zapadu, u Sarajevu je docekan poput Billa Clintona ili Leticije Calderon (meksicke glumice proslavljene u balkanskim bespucima ulogom medicinske sestre cvrste vjere u ljubav) zajedno. Da je proslo drugacije, no, nazalost, nije, s Mesicem ne bi bile ili estradne dive i potrosene poete ili drzavni zvanicnici i opozicijski predstavnici. Ovako, bio je to nesretni miks vaznih sastanaka i neoficijelnih druzenja u kojeg su se upetljale, ili su ga prije smislile, dvije televizijske kuce: najgora lokalna i raspadajuca drzavna, cije perjanice, dok se njihovi medijski projekti temeljito ruse, do kraja zele iskoristiti svoje trenutke isforsirane slave.

Od Doma mladih do Sivog doma
Nakon prvog dana naporne posjete planirano je da Mesic vecer provede s prijateljima u studiju sarajevske NTV 99, gdje je obicno i gostovao za vrijeme svojih pretpredsjednickih posjeta Bosni. Kako mu je politicki rejting porastao, tako se povecao i broj njegovih prijatelja, pa su prostorije Doma mladih odjednom postale premale. Tu se, da tragedija ne bi bila izbjegnuta, pojavila BHT i sve je premjesteno u Sivi dom na Alipasinom Polju. Tako je, u najkracem, nastala emisija Susret s prijateljima, vjerovatno najgori TV uradak jos od famoznog Folk kluba Bosnjacke radio-televizije iz njene religijsko-marketinske faze.

Emisija pocinje kadrom Mesiceva izlaska iz posebnog aviona kojim je doputovao (a ni Tudjmanov skupi Challanger, i pored svih predizbornih obecanja, jos nije prodao i time sebe kao nosioca predsjednicke titule jedne siromasne zemlje vratio u svijet obicnih putnika) i rukovanja s Jadrankom Prlicem. Vec se tom slikom naziv showa pokazao ne samo kao nemastovit vec i netacan. Opce je mjesto diplomatskih odnosa, naime, to da se bosanski ministar vanjskih poslova i hrvatski suveren, blago receno, ne podnose. Ta je greska, medjutim, oprostiva, prije svega zato sto kadrovi koji slijede proizvode samo jedan osjecaj kod gledaoca. Osjecaj stida sto je slika bosanskog gostoprimstva koju je televizija stvorila suvise tragicna i suvise tacna. Jer, zaboga, s Mesicem u tom studiju nisu bili marginalci, vec reprezenti javnog zivota prijestolnice, skupljeni u televizijski studio namjesten poput kakvog skladista neprodanog asortimana Tvornice namjestaja "Konjuh" Zivinice.

Domacini parade udvornistva bili su najrabljeniji TV likovi. Urednik, vlasnik i simbol Studija 99, novinar kamenog lica i, za Mesicevo gostovanje, pingvinskog outfita – Adil Kulenovic, te Senad Hadzifejzovic, jos uvijek glodur Sivog doma, sklon pokretima ruku karakteristicnim za djeciju igru popularisanu u davnim skolskim programima beogradske televizije, znanu kao kolaricu-panicu (pletemo se samicu...). Njima je, valjda kao pomocna radna snaga, prikljucena i, rekao bi Hadzifejzovic, "Alma s mikrofonom u rukama". Punacka, zbunjena djevojka ciji je jedini zadatak bio da s bezicnim mikrofonom u stopu prati hrvatskog predsjednika i svoje sredstvo za rad gurne pod nos svakome ko je Mesicu imao nesto reci. A takvih je bilo bezbroj. Od Husrefa Muharemagica, televizijskog novinara nesklonog izgovaranju glasa h ("...domacin se za'valio Rud'emu") i fudbalskog sudije koji je cetvrtog maja 1980. na Poljudu prekinuo susret "Hajduk" – "Zvezda"; do Ive Komsica, koji je vecinu recenica, iz nekog razloga, pocinjao isto: "To je Nijaz smislio..."

Neduhovitim i seksistickim opaskama voditelji su nas trebali provesti kroz Mesicevo caskanje s ljudima koji zaista jesu njegovi prijatelji, s onima koji bi to zeljeli biti i s onima koji to ne mogu ni sanjati. I nisu uspjeli. Susret je od pocetka licio na koktel iz sarajevskog Narodnog pozorista uprilicen nakon premijere Hanke. Samo sto je studio izgledao znatno gore od ne bas odrzavanog hola teatra. Negdje, u trecem planu, rasporedio se gudacki kvartet, ispred kojeg je, bez ikakve svrhe, stajao okrugli bijeli sto i tri kozne "direktorske" fotelje. Lijevo i desno bijelili su se ostaci kulisa, dok su se zvanice gurale ispred svedskog stola kojeg je, na Hadzifejzovicev poziv, "naceo" opet Stipe Mesic.

Gradilo se svakog dana...
Studijska faza patnje, medjutim, nije imala tragican pocetak. Ustvari, da je show bio gotov za pet minuta, jos bi dobili i zanimljiv televizijski prilog. Kemo Monteno je odsvirao prvu strofu i refren pjesme Stari, a cinicki raspolozen realizator je bas na stihove Izronit ce Stari za one sto ga vole... prikazao direktora Centrale SDA Timura Numica i direktora Zavoda za izgradnju Bakira Izetbegovica, u cijem se drustvu, sve dok u blizini ne primijeti kameru, uglavnom nalazio glodur Oslobodjenja Mirko Sagolj – inace Mesicev poznanik s radnih akcija.

Ali kako ni Kulenovic ni Hadzifejzovic pred kamere ne izlaze ako u eteru nece biti minimum pola sata, program je nastavljen. Kamermani su se sudarali, Alma trcala, a voditelj (mladji) po svaku cijenu zelio biti duhovit. "Da vam nije bilo malo dvije?", upitao je, prelazeci, s osmijehom na licu, liniju lijepog vaspitanja, Hadzifejzovic nakon sto je Mesic kazao kako se nakratko druzio s Hankom Paldum i Alkom Vuicom. Zbunjenoj Ivani Trump bosanske estrade ostalo je jedino da uzme od Alme mikrofon i uz pratnju lose ozvucene harmonike otpjeva stih iz pjesme Heinricha Heinea Azra: Iz plemena kojega si...

Prelijepu baladu o sultanovoj kceri nadjacao je zamor "prijatelja". Tiho je, medjutim, bilo kada je direktor Zavoda za izgradnju – o cijem prijateljstvu s Mesicem ne postoji niti jedan cvrst dokaz – okrenuo glavu od Numica i upitao gosta kako mu se cini Sarajevo, dodavsi snishodljivo: "Malo smo popravljali zadnjih godina." Nije, naravno, mladji Izetbegovic slagao: oni zaista jesu malo popravljali. Problem je u tome sto su puno vise kvarili za tih istih "zadnjih godina", zbog cega bi, konacno, majstor u nan-budu trebao voditi racuna s kim se druzi.

Skakljanje premijera
U atmosferi koju bi do savrsenstva mogli opisati jedino geniji detektiranja i krajnjeg razoblicavanja malogradjanstine, dakle pokojni Miroslav Krleza i Splicanin Viktor Ivancic, skoro pa sama od sebe pojavljivala su se pitanja i recenice bez smisla i svrhe. Adil Kulenovic je na sve nacine pokusavao naci nekoga ko ce Mesicu postaviti "skakljivo pitanje", ma sta se pod tim podrazumijevalo. Kako vec nije bilo kandidata, njemu je ostalo da od hrvatskog suverena pokusa saznati je li mu, kada je u godinama raspada s Bogicem Bogicevicem zaustavljao uvodjenje vanrednog stanja i time do predinfarktnog stanja dovodio Boru Jovica, bilo hladno. Skakljivo je valjda bilo i pitanje o cemu se razgovaralo na veceri s jos jednim nepotrebno prisutnim gostom, Edhemom Bicakcicem.

No, najgenijalnije pitanje starijeg voditelja, izgovoreno uz obavezno otezanje vokala, jeste: "Dakle, Vi niste samo predsjednik svih gradjana Hrvatske nego zelite biti covjek razumijevanja, povezivanja, pa mozda i gradjana Bosne i Hercegovine?" Nakon upitne recenice zbog koje bi u vecini bosanskih srednjih skola djaku/autoru bila upisana jedinica k'o vrata, svaki je odgovor nerelevantan. Tesko se sada i sjetiti da li ga je uopce bilo posto je Hadzifejzovic obicavao Mesica odvoditi od sagovornika sa uvijek istim opravdanjem: "Evo, ovamo je jos vasih prijatelja..."

Desio se, ipak, tokom uzasnog Susreta, jedan trenutak istine. Za njega je zasluzan pjesnik Izet Sarajlic. Precizno, iskreno i dovoljno glasno, Mesicu je dao do znanja u sta se zapravo uvalio svojim nastojanjima da, barem u komunikaciji s javnoscu, ne bude Tudjman poslije Tudjmana: "Je li vidite kako Vam se smije Timur i razni timuri. Pa to su oni ljudi kakve ste Vi porazili u Hrvatskoj."

Nije, dakle, Mesic bez krivice u toj noci laznih osmijeha. Kolika je ona?

"Mesiceva neopterecenost cezaristickim statusom veleposjednika djeluje u kombinaciji s njegovim specificnim antiformalizmom. U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, tradicionalno naviknutoj da u predsjedniku trazi totem, on nastupa kao postojani reformator socijalnih obicaja.(...) Cesto ga obiljezava sklonost uzgrednome, nepripremljenome i neprotokolarnome davanju izjava i intervjua, cime se u pravilu devalvira njihovo znacenje.(...) Lezernost o kojoj je rijec oduzima mu dio liderske karizme. Iako je preobrazba sefa drzave od muzeoloske ikone u obicnog gradjanina dio Mesiceva kulturno-politickog programa, njegove poruke javnosti trebale bi biti dozirane, uskladjene s trenutkom i prezentirane na umjereno ceremonijalan nacin, jer u protivnom ne postizu odgovarajuci politicki efekat", napisao je, iako nije vidio niti jednu minutu NTV 99/BHT horora, komentator zagrebackog Nacionala i jedan od najutjecajnijih hrvatskih publicista Srecko Jurdana.

Na listi krivaca ni u kom slucaju ne moze biti ipak samo S.M. Spisak je znatno duzi. Protokol, Adil Kulenovic i(li) Senad Hadzifejzovic? Mozda su zaista imali najbolje namjere? Ali, zaboga, pa ubise nas bas "dobre namjere". Taj opravdavajuci sinonim za sluganstvo, nesposobnost, narcisoidnost i licemjerje nije mogao rezultirati nicim drugim do upropastavanjem ideje o, kako je prvobitno zamisljeno, susretu hrvatskog predsjednika s predstavnicima alternativnih probosanskih, prvenstveno gradjanskih udruzenja.

Malogradjanstina i velika istina
U "dobrim namjerama" je zapravo korijen funkcioniranja balkanskih i svih drugih diktatura. Tek kada ambiciozni djeluju sa apsolutnom svijescu da niti smiju improvizirati niti sebi i drugima dopustiti gresku koja ih moze kostati karijere, kojekakvi projekti namijenjeni fasciniranju puka uspijevaju do kraja. Oni, naravno, nisu nista drugo do ogledalo malogradjanstine (Tudjmanovi intervjui HRT-u, serija Hrvatski George Washington, pa na kraju i Otvorena vrata Vlastimira Mijovica, ili teatarski projekti zbog kojih ce bosanski ambasador iz Zagreba doletjeti do rezerviranog mjesta u prvom redu), ali je i ta forma estetski i na svaki drugi nacin trpljivija od politicko-medijskog new primitivs vasara tastina i, konacno, krajnjeg ignoriranja istine.

A istina je da direktor Centrale SDA i Stipe Mesic nemaju i ne trebaju razgovarati o bilo cemu. Oni zajedno, a to je vec druga strana price, jesu predizborna kampanja SDA koja zeli ostaviti dojam kako je nova postava na Pantovcaku zapravo njihov partner i potvrda ispravnosti politike te stranke. Politike koja je do prije koju godinu za partnera radije drzala Matu Bobana nego Hrvate odane jednoj, sada vec zaboravljenoj platformi Predsjednistva RBiH o cilju i svrhi "NOB-a devedesetih".

Bez promjene svijesti reprezenata ovdasnje javne scene koji i dalje slijepo vjeruju kako je njihov stvaralacki dignitet veci sto su blize totemima politickih promjena, uz opcu bosansku zaostalost u predgradjanskom drustvu okruzenom nesto prosperitetnijim svijetom, jedan Susret s prijateljima niti je, ponovimo, mogao zavrsiti drugacije, niti bi, sto je jos gore, mogao biti posljednjim eksperimentom losih televizija. Sljedeci bi put Kulenovic ili Hadzifejzovic mogli dovesti Aliju Izetbegovica. Bilo bi, ako nista, jako zanimljivo vidjeti ko ce mu, kada opozicionarstvo ponovo postaje biti moderno, potrcati na partiju besmislenih razgovora.

Istih onih zbog kojih do rijeci nisu mogli doci istinski Mesicevi prijatelji: Izet Hajdarhodzic i Bogic Bogicevic. A emisija s takvim ucesnicima – muslimanom aristokratskih manira, Srbinom gradjanske, probosanske orijentacije i suverenom palmeovskih sklonosti – ne samo da bi bila zanimljiva vec bi nas jos i uvjerila kako nismo dotakli dno. A i televiziji odrzala kontinuitet u davanju uljepsane slike nase jadne stvarnosti.