Najpoznatiji kupac u zenickoj maloj privatizaciji jeste Fuad Kasumovic, zamjenik direktora Federalne uprave carina, clan Upravnog odbora "BHSteela" i predsjednik Upravnog odbora Travnicke banke. Ranije je obavljao i duznost ministra finansija u travnickoj Kantonalnoj vladi. Uspjesno ga prate Rasim Salcinovic, Naser Krujeziu, Zaim Sagdati, Nedzad Sagdati, Fadil Cago... Sve je legalno i po zakonu, ali...

ZENICA VISE NIJE "GRAD RUDARA I METALURGA" NEGO
trgovaca i ugostitelja. Takva promje na pripremana je dugo, ali je postala ocita tek ubrzavanjem "male privatizacije" krajem prosle godine. Kada su u novembru prosle godine kantonalni policajci i tuzioci postali svjedoci ulicne trgovine certifikatima, organizirane na krizanju Skolske i Masarykove ulice u Zenici, ispred lokalnog Zavoda za platni promet, nisu znali sta da urade.

Nisu bili sigurni da li je takva trgovina legalna ili ne, kome koristi a kome steti. Za tuzioce i policajce bilo je ocito da su lica koja se nalaze ispred Zavoda "samo mali trkaci, zaduzeni da obave prljav posao za nekog drugog". Pretpostavljali su i da "lica za ciji se racun obavlja kupovina certifikata u bescjenje, imaju i vezu unutar Zavoda za platni promet". Policajci i tuzioci u Zenici su vjerovali da je to ocito "specifican vid organizovanog protivzakonitog rada". Cinjenica da je zenicka, ulicna, cijena za otkup certifikata u visini od tri do pet posto njegove vrijednosti ujednacena na cijelom podrucju Federacije, zenicke tuzioce je navela na zakljucak da je "u pitanju dobro organizovan sistem, ciji je samo jedan dio u Zenici". Kantonalno tuzilastvo je kantonalnu policiju uputilo na "usaglasavanje stava sa Federalnim MUP-om".

“Sve je zakonito!”
Povjerljiva rasprava izmedju tuzilaca i policajaca u Zenici oko ulicnog otkupa certifikata trajala je sve do pocetka marta ove godine. Tada je stigla instrukcija iz Sarajeva, od federalnog ministra unutrasnjih poslova Mehmeda Zilica i federalnog tuzioca Sulje Babica, da je sve – zakonito. Federalni tuzilac je podsjetio zenicke istrazitelje na zakonske odredbe prema kojima su "potrazivanja na Jedinstvenom racunu prenosiva", te da je prenos konkretno opisan u cetiri posebna clana Uputstva o evidenciji i realizaciji potrazivanja gradjana sa Jedinstvenog racuna. U ovom uputstvu, koje je jos 29. decembra 1997. godine potpisao direktor Federalne agencije za privatizaciju Adnan Mujagic, nije postavljeno bilo kakvo ogranicenje pojedincima za nacin raspolaganja njihovim certifikatima. Sluzbenicima Zavoda je nalozeno samo da provjere identitet lica koje izdaje nalog za prenos njegovih potrazivanja i pokrice na njegovom racunu. Na nalogu se upisuje i "broj Jedinstvenog racuna i ime vlasnika racuna na koji se vrsi prenos potrazivanja".

Certifikati imaju "znacajan udio u privatizaciji imovine i kapitala preduzeca, stanova i poslovnih prostora u vlasnistvu opcina". U maloj privatizaciji, prema Zakonu o privatizaciji preduzeca, 35 posto vrijednosti se placa u novcu, a 65 posto u – certifikatima. Bez obzira na nacin dolaska u posjed certifikata, drzava donosiocu priznaje 100 posto njegove vrijednosti. Za tri do pet maraka koje kupac dadne obicnom gradjaninu ispred Zavoda, drzava u Zavodu za platni promet tom kupcu priznaje 100 maraka kada za njih kupuje drzavnu imovinu ili kapital. Sve je zakonito.

Privatnici vs. drzava
Pocetkom sedamdesetih godina, kada je Zenica po broju zaposlenih i ukupnom dohotku bila prva u BiH i deseta u Jugoslaviji, trgovina i ugostiteljstvo su ucestvovali svega pet do sest posto u drustvenom proizvodu, a industrija i rudarstvo oko 75 posto. Prema opcinskoj privrednoj statistici za 1997. godinu, trgovina je ucestvovala sa 49,3 posto u strukturi ukupnog prihoda, a industrija sa svega 3,8 posto. Vec krajem 1997. godine, privatna preduzeca su sa vise od 51 posto ucestvovala u strukturi ukupnog prihoda u opcini Zenica, iako su raspolagala sa svega 1,22 posto ukupne vrijednosti kapitala. Tokom 1997. godine, u strukturi dobiti privatna preduzeca su ucestvovala sa 85,8 posto, a drzavna preduzeca sa 8,6 posto. U ostvarenim gubicima drzavna preduzeca su ucestvovala sa 99,1 posto, a privatna sa samo 0,4 posto.

Ukoliko su ovi opcinski podaci o efikasnosti poslovanja privatnih i drzavnih preduzeca u Zenici tacni, to bi bio najtezi dokaz o poslovnoj nesposobnosti opcinskih i kantonalnih vlasti, koje su putem izbora clanova upravnih odbora i direktora prakticki kontrolirale drzavna preduzeca. Ali, takva optuzba bi bila neosnovana. Vlast je, ustvari, ocito vodila proces privredne i svojinske tranzicije sa vlastitim ciljevima.

Dok su drzavna trgovacka i ugostiteljska preduzeca sve vise propadala, "u poslijeratnom periodu trgovina je dozivjela pravu ekspanziju zbog nedostatka vlastite proizvodnje. Iz tog razloga je nakon izbijanja rata otvoreno na stotine firmi u privatnom sektoru registrovanih za uvoz i izvoz sirovina, reprodukcionih materijala, rezervnih dijelova, opreme i roba siroke potrosnje, medju kojima su najznacajnije zNiagara', zDzananovic', zMerkomerc', zKalen', zAlmy' i druge", objasnjeno je u jednom opcinskom pregledu privrede.

Niz radnickih i socijalnih buntova, koji su do sada izbili u preduzecima kao sto su Rudnik, Robna kuca "Bosanka" ili "Dionis", pokazali su da su najznacajnija privatna preduzeca bila privilegirana nezakonitim davanjem u zakup drzavne imovine u – bescjenje. Takav je primjer desetina privatnih preduzeca koja su dobila rudnicko zemljiste sa infrastrukturom za svega pet feninga mjesecnog zakupa po kvadratnom metru. Ili, Robna kuca "Bosanka" (nekadasnja RK "Beograd"), u kojoj je sarajevskom "Cenexu" dato 1.600 kvadratnih metara za 6.000 maraka mjesecnog zakupa. Kantonalna policija tvrdi da je takvim cijenama zakupa za preduzeca "Cenex", "Niagara", "Hari II" i "Subway" ovo trgovacko preduzece pod drzavnom kontrolom osteceno za vise od 880 hiljada maraka. Takvi, nesumnjivo, brojni primjeri proteziranja privatnih trgovaca na racun drzavne imovine nisu jos ni istrazeni, a kamoli sankcionirani. Finansijski policajci, kantonalni tuzioci i sudije vode istragu o nekoliko takvih slucajeva samo na podrucju Zenice i Kaknja. Kantonalni i opcinski zvanicnici tvrde da to nije bio rezulat politike vlasti, nego samovolje i zloupotreba direktora.

Preduzeca na rasprodaji
Robna kuca "Bosanka" uopce ne moze biti privatizirana, jer je njen vlasnik preduzece iz SR Jugoslavije, sa kojom BiH i dalje nema diplomatskih odnosa. Stoga je ona pod kontrolom opcine, a privatnici vode veliku borbu za dobijanje u "povoljan zakup" njenih prostora. Za malu privatizaciju ponudjeni su brojni prostori drzavnih trgovackih i ugostiteljskih preduzeca, kao sto su TP "Progres", "Market-komerc", "Zmajevac" i "Dionis".

Cak ni prodaja ovih poslovnih prostora, u kojima je, naprimjer, "Progres" zaradio 800 hiljada maraka, a "Market-komerc" jedan milion maraka, nije omogucila oporavak drzavnih trgovaca. Upuceni u trgovacke poslove tvrde da su drzavni trgovci potpuno bez obrtnog kapitala i sa prevelikim zaduzenjima, uz previsoku zaposlenost da im ni takve finansijske injekcije nisu mogle pomoci. Na drugoj strani, glavni "ratni" privatni trgovci i ugostitelji i dalje sire svoje lance trgovina i ugostiteljskih objekata, najcesce zakupom, pa tek onda kupovinom od drzavnih preduzeca. Povoljan zakup, povoljni krediti i veliki dobavljaci omogucavaju takvo stvaranje privida da preko noci nastaju veliki, privatni trgovci.

Na slican nacin, "povoljan" otkup certifikata omogucio je nizu trgovaca, ugostitelja i drugih "uspjesnih ljudi" da preko noci postanu vlasnici brojnih poslovnih prostora i objekata. Ustvari, privatizacija je jednostavno postala borba za – imovinu, nekretninu. Preduzeca bez imovine niko ne zeli kupiti, a preduzeca koja raspolazu nekom nekretninom kupuju privatnici koji ocito nemaju namjeru da se u buducnosti bave tom djelatnoscu. Takav je primjer "Euro-Celika" sa 14 radnika, trgovackog preduzeca kojeg je 1989. osnovao FK "Celik", kojeg, pored cijene od svega 50.000 maraka, "niko ne zeli kupiti jer nema imovine", dok je jedno "Knjigovodstvo" sa 12 radnika prodato za 420 hiljada maraka.

U zenickoj Kantonalnoj agenciji za privatizaciju, naravno, nisu mogli da ospore zakonito pravo kupaca da 65 posto vrijednosti plate u – certifikatima. Ali, u ovoj Agenciji su se sukobili sa zvanicnicima Federalne agencije i stranim "nadzornicima" na pitanju garancija koje kupci moraju dati da ce postovati uslove iz ugovora o kupovini odredjenog poslovnog prostora, preduzeca ili njegovog dijela. Tipski ugovori za kupovinu drzavne imovine koji su ponudjeni iz Sarajeva Kantonalnoj agenciji u Zenici uopce nisu sadrzavali takve garancije. Spor je rijesen uvodjenjem tri vrste garancija – banke, hipoteke ili zaloznog prava te ugovornom mogucnoscu da Agencija raskine ugovor sa kupcem ako se ne pridrzava odredbi ugovora. Dvije su takve kljucne odredbe koje sprecavaju daljnje spekulacije imovinom i sudbinama radnika. Prva je ugovorna obaveza o zadrzavanju postojecih i prijemu novih radnika, a druga obaveza o zadrzavanju djelatnosti, u slucajevima u kojima je propisana i vrednovana prilikom izbora najpovoljnije ponude. Vec su zabiljezeni prvi slucajevi u kojima novi gazda otpusta radnika nakon ulaska u posjed imovine. U takvim slucajevima radnici imaju mogucnost da prijave novog vlasnika Agenciji, koja nakon provjere moze aktivirati garancije ili raskinuti ugovor. U "sukobu" radnika i novih vlasnika, u Zenici se vise govori o drugacijem modelu postupanja: novi vlasnik, uz podjelu po 2.000 maraka, starim radnicima dadne da potpisu izjavu o samovoljnom napustanju preduzeca...

Kupci pod zastitom
Iako je zakonskim odredbama predvidjena potpuna javnost privatizacije, brojni kupci traze zastitu vlastitog identiteta, obrazlazuci takav zahtjev strahom od mafije koja ce im iznudjivati novac. Ali, zdravi novac je svega 35 posto ovakve kupovine, dok su 65 posto – certifikati. Vlast ne postavlja ni pitanje o porijeklu novca, niti o porijeklu certifikata.

Najpoznatiji kupac u zenickoj maloj privatizaciji jeste Fuad Kasumovic, zamjenik direktora Federalne uprave carina, clan Upravnog odbora "BHSteela" i predsjednik Upravnog odbora Travnicke banke. Ranije je obavljao i duznost ministra finansija u travnickoj Kantonalnoj vladi. Kasumovic je kupio poslovni prostor "Dionisa" povrsine 424 kvadratna metra u zenickoj ulici Aska Borica 19. Pocetna cijena za ovu prodaju putem tendera (zatvorene ponude) bila je 636 hiljada maraka. Kasumovic je ponudio cijenu od 360 hiljada maraka, najavio zaposljavanje sedam umjesto trazena tri radnika i povecao trazenu investiciju u prostor sa 100 na 160 hiljada maraka. Kupovina je, naravno, zakonita, a Kasumovic je prilozio bankarsku garanciju da ce ispuniti preuzete obaveze.

Medju najznacajnijim kupcima izdvaja se i Rasim Salcinovic, najpoznatiji zenicki cevabdzija koji je kupio d.o.o. "Gril" u Zenici za 285.715 maraka, i najavio ulaganje od 90.000 maraka. PPUP "Salcinovic" je kupilo i jos jedan poslovni prostor za 180.000 maraka. Na popisu kupaca uz trgovce, ugostitelje, slasticare nalaze se i dvojica ljekara specijalista. Niz privatnih trgovaca, nastalih u posljednjoj deceniji, u maloj privatizaciji je stekao vlastite prodajne objekte. Niz ugostitelja takodjer je malu privatizaciju iskoristio za otvaranje novih objekata. Medju trgovcima se izdvajaju preduzeca kao sto su "Meridijan", "Bonex", "Ekroprom", a medju ugostiteljima Naser Krujeziu, Zaim Sagdati, Nedzad Sagdati, Fadil Cago i drugi.

Osnovna znacajka ove privatizacije jeste da ce prodajom objekata Zenica definitivno izgubiti ranije glavna drzavna trgovacka i ugostiteljska preduzeca, a dobiti niz manjih, privatnih vlasnika lanaca trgovackih radnji i ugostiteljskih objekata. Prodaja imovine cetiri ranije vazna drzavna preduzeca – "Dionis", "Zmajevac", "Progres" i "Market-komerc", omogucava takvu promjenu vlasnicke strukture. Iako je "Dionis" svakako preduzece za cije prostore je vladao najveci interes i cija privatizacija izaziva najvise kontroverzi, vlasti tvrde da ce na svaki zahtjev kontrolisati da li se vlasnici pridrzavaju preduzetih obaveza prema Agenciji za privatizaciju i radnicima. Osnovni objekat "Dionisa" – zenicki hotel "Metalurg" – jos nije stigao za privatizaciju. I dalje traje sudska istraga oko nacina na koji je ovaj hotel dat pod zakup. Kantonalno tuzilastvo u Zenici sumnjici Mirsadu Hodzic, direktoricu "Dionisa", za zakljucivanje stetnog ugovora kojim je hotel "Metalurg" dat pod zakup Mirsadu Agicu Pirsetu, direktoru preduzeca "Acoma", za mjesecni pausal od 2.000 maraka. U ovom slucaju, objasnjenje takvog niskog zakupa je bilo da je to jedini nacin da na poslu, uz redovnu placu, ostane 78 radnika hotela "Metalurg".

Svega je nekoliko primjera da su radnici, zajedno sa direktorom, kupili firmu. To je bio uglavnom nacin privatizacije medijskih kuca u ZE-DO kantonu. Do sada se iz privatizacije povukla jedino hrvatska radiostanica u Zepcu, koja se nakon promjene direktora odlucila za pripajanje Domu kulture umjesto za privatizaciju.

Tokom postupka privatizacije postala su "javna tajna" nacini na koje se sredjuje zakonito otkupljivanje zeljene imovine po povoljnoj cijeni. Ali, samo u jednom slucaju je sumnja na postojanje takvog pritiska izmedju potencijalnih kupaca prijavljena Agenciji. Nakon prijave jednog od kupaca da je izlozen pritisku da odustane od ucesca na pozivu za kupovinu prostora u zenickoj "Kasini" (vlasnistvo Zeljezare Zenica), direktor Agencije Edber Hrnjic je odmah povukao ovaj objekat sa aukcije, a slucaj predao policiji na ispitivanje. Postojala je samo ta jedna prijava, iako se u gradu govori o brojnim slucajevima "sporazuma izmedju potencijalnih kupaca". Prema objasnjenjima upucenih, zainteresovani kupci su se tako dobro "snasli" da, cim neko uplati u Posti ili ZPP-u akontaciju od 10 posto za ucesce na tenderu ili aukciji za odredjeni prostor, oni odmah saznaju njegovo ime, prezime, adresu... Kupac koji najvise zeli odredjeni prostor spremno isplati nagradu u iznosu od nekoliko hiljada do nekoliko desetina hiljada maraka drugom ucesniku buduce aukcije da mu "ne pravi probleme" i ne dize cijenu. Na samoj aukciji dogodi se da navodno ucestvuje pet kupaca, ali samo jedan sa stvarnom namjerom da kupi odredjeni objekat.

Tesko je ocekivati da ce privatizacija na ovaj nacin donijeti bilo kakav razvojni preporod zenickom kraju. Vecina radnika je i dalje u egzistencijalnom strahu i u iscekivanju konacnog raspleta u velikim preduzecima kao sto su Zeljezara, "BHSteel", "Metalno" i drugi nekadasnji "nosioci razvoja". Sama Zeljezara ponudila je u posljednjem pozivu na tendersku prodaju Kantonalne agencije za privatizaciju svoj pansion na Bistricaku, odmaralistu koje je 25 kilomatera udaljeno od Zenice. Pansion "Bistricak" je ponudjen na prodaju za 2,5 miliona maraka. Ali, prodaja tog dijela prostora i objekata Zeljezare nije od kljucnog znacaja za buducnost Zenice. Od sustinske vaznosti jeste da li ce takozvana industrijska zona u krugu Zeljezare, u kojoj se nalaze hale sa industrijskom infrastrukturom, postati pravo srediste poduzetnickih, privatnih inicijativa, ili ce i tamo imovinu uzeti samo skupina vjestih trgovaca. Sva ova pitanja su daleko izvan fokusa politickih stranaka koje ucestvuju na lokalnim izborima u Zenici.