TRANSATLANTIK

PRIJE NEKOLIKO GODINA U DZAMIJI NA MANHATTANU,
profesor Michael Sells (autor knjige The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia) organizirao je jedan, kako bi se reklo, panel o Bosni, na kojemu su trebali govoriti veoma ugledni ucesnici, a gostiju je bilo – i za americke uvjete mnogo – hiljadu, mozda i vise. Trebam li reci da je decentni profesor za mjesto skupa izabrao dzamiju zbog simbolickog znacenja ove gradjevine u bosanskoj tragediji. Inace, dzamija me potpuno iznenadila monumentalnoscu, sasvim u skladu s gradom u kojem je, ali i s onom funkcijom hrama koji u posjetiocu budi poniznost, vracajuci ga ljudskoj mjeri. A onda je krenula jedna kolektivna neuroza: imam te dzamije je nesto prtljao oko mikrofona, srdito umirivao publiku, i onda sam shvatio da ce program krenuti na njegov znak, kad on to odluci a ne kako u stampanom programu pise, makar on tu nije organizator, vec neko ko samo ustupa prostor; i, polako se taj vjerski radnik – iz vlasnika prostora pretvorio u vlasnika nasega vremena jer je, na njegov znak, cijela stvar krenula sa zakasnjenjem od sat vremena! Glatko je proslo prvih deset minuta, a onda je agresivni hodza prisao profesoru, prekinuo ga usred izlaganja i na uho mu sus-mus nesto rekao, profesor je pogledao u njega prenerazeno, a ovaj mu je opet sus-mus govorio na uho i onda se udaljio. Sugerirao mu je, naime, da se sve to skupa ubrza, i bas kad je harvardski profesor krenuo sa slajd-projekcijom tumaceci povijest dzamija u Bosni sravnjenih do i ispod temelja, imam je upalio svjetla, prisao mikrofonu i saopcio publici da se program mora prekinuti jer je doslo vrijeme molitvi, ili tako nesto. Publika se bunila, harvardski profesor je u nervoznoj zbunjenosti pritiskao dugme, mijenjajuci fotografije nestalih bosanskih dzamija, koje su usljed najezde ajatolahova svjetla iscezavale i na zidu dzamije na Manhattanu.

Iznenadio sam se kad mi je profesor Sells prisao i ispricao se, naprosto zato sto sam bio uvjeren da je moj stid zbog incidenta veci od njegovog stida. Jer sam u trenutku opustenosti, identificirao tu dzamiju sa Bosnom, a imama dzamije sa pripadnikom meni, najblaze receno, zajednickog duhovnog kruga. U trenutku opustenosti, dakle, u dalekom bijelom svijetu islam sam identificirao s Bosnom. Ali, cim sam stigao do svojih cipela i iskopao se van medju nebodere, zacudio sam se toj svojoj predrasudi i odbacio je kao neutemeljenu. I stvarno, sto ja zajednicko imam sa tim nervoznim strancem koji zacijelo ni ne zna o cemu je te noci, da je to dopustio, trebalo biti rijeci. Ako on uopce zna gdje je i sta je ta Bosna. Pritom, pomoglo mi je i treperenje Tomaza Salamuna, divnog slovenskog pjesnika, koji kao da nije prisustvovao incidentu, vec je iz dzamije iznio utisak scenografije: cilima i arabeski koji ga zivo povezuju sa Rumijem. On je veliki Rumijev fan, i deklarira se kao njegov ucenik. Sam Salamun ima oci sveca, a to znaci, izmedju ostalog, dar da u svijetu prepoznaje vrijednost i da joj se raduje. A to jest dar, zato sto su vrijednosti na svijetu rijetke, a agresivna glupost, eto, sveprisutna.

Da je glupost sveprisutna, danas su mi potvrdile Reutersove fotografije bra datih mladica sa crnim zastavama, koji usred neke arabljanske ikonografije, vidi se, glasno protestiraju – u Sarajevu! Pazljivo sam pregledao sve fotografije i pomislio kako je jedna predrasuda iz ljetne njujorske noci dobila svoj konkretni, kolektivni oblik. I pomislio sam: sve su to djeca onog militantnog ajatolaha s Manhattana. Ali ovdje treba biti veoma oprezan. Mislim, mene sve na svijetu povezuje s Bosnom, a s tim mladicima nista. A te fotografije sa trga pred Robnom kucom Sarajka, podsjetile su me na fotografije Marxa, Engelsa i Lenjina na Trgu nebeskog mira u Pekingu. Pa tu ima i ovaj jezicki nesklad: marksizam na Trgu nebeskog mira, a ipak su se Kinezi identificirali s "mandarinskom" Marxovom bradom. Na ideoloskom planu.

E, taj ideoloski plan je zabrinjavajuci i u sarajevskom dogadjaju. Jer to sto mene nista s tim mladicima ne povezuje, to ne znaci da oni, skupa sa svojim agresivnim namjerama, ne postoje. Jer postoje i nisu anomalija, nisu "uvezeni sa strane", vec su proizvod drzavne religije koja nastoji Boga staviti u sluzbu nekolicine bezboznika na vlasti. Do cijih su se vrata – pricaju putnici pristigli iz Sarajeva, ovdje, u Washington – bageri probili cisteci nezapamceno dubok snijeg sto je ove zime napadao. Samo do njihovih vrata. I kad je snijeg okopnio, silna klizista su se potom pojavila, a jedan od vodecih islamskih ideologa krenuo je pisati pseudoteoloske raspre o tome da Bosna tone za kaznu Bosnjacima, jer kao ovi nisu dovoljno u islamu.

Bosnjake, koji bez sumnje tonu, nece spasiti samo odlazak ove vlasti koja ih drzi u hipnozi, izmedju ostalog i tvrdeci – kako se uvazeni ceric izrazio o divljim elementima islama koji se ne mogu na Bosnu nakalemiti – da musmule ne rastu na bosanskom drvecu. Jer, rastu, bas kao sto se sve, na svaki kolektiv, moze nakalemiti. I kao da on nije vjest kalemar. Bosnjake moze spasiti, vjerovatno, nemoguc poduhvat: da zaborave svoju povijest; naprosto da je zaborave jedno vrijeme, kako bi iz tog kosmara povijesnih retusa i falsifikata stupili u sadasnji trenutak, tj. svoju stvarnost. Lijepo, da zaborave. Jer danas je svaki Bosnjak Kaspar Hauser (ili bi trebalo reci: Kaspar Muzafer) koji tek treba da srice svijet, da iznova pojmi da je, npr., kuca = kuca, skola = skola, dzamija = dzamija, a parlament = parlament, te da se svi ti pojmovi sustinski razlikuju, jer da nije tako: sve bi se to jednim imenom zvalo. I nakon toga, dogadjaji poput ovog na trgu pred Sarajkom, mogli bi biti zaboravljeni, kao sto se zaboravljaju dogadjaji s intenzitetom obicnog maskembala. Maskara, mediteranske razbibrige, koja se nikada nije nakalemila na Sarajevo. A to je, eto, ozbiljna steta.

Ovdje sam, u Virginiji, upoznao jednog staretinara. Taj dogadjaj zacijelo ne spada u ovaj tekst, ali cu tu pricu svejedno ispricati. Staretinar je starac s koznim povezom preko oka a la Moshe Dayan, koji, zavaljen u koznu fotelju, kaze: "Ni jedan predmet u radnji nije na prodaju!" Da skratim, on je radnju otvorio da bi nekom slucajnom prolazniku ispricao svoju zivotnu pricu. Putovao je, umorio se i sjeo u fotelju, a svaki predmet u radnji je vazan pri rekonstrukciji te price. I on je rekao sljedecu recenicu: "Svi kontinenti cuvaju sjecanje na Mediteran!" Poslije, vozeci se nazad, obratio sam paznju na mediteranski izgled kuca uz freeway. Nizovi kuca se naginju nad maglu kao nad, nepostojece, more; u americkom kontinentu, kuce se okrecu prema zamisljenoj vodi... Itd. Osim toga, starac je zelio komplimentirati nekome ko je ovdje dospio iz Bosne. Zato sto je, i pogledom jednog oka na mapu Evrope, za Amerikanca ocito da bosanski grad pripada nekom mediteranskom krugu; bas kao sto je Washington na Atlantiku, bez obzira sto je od virdzinijskih plaza udaljen koliko i Sarajevo od Ploca. Ali Amerikancu ne moze biti razumljivo to da je neki Great Falls blizi Veneciji nego sto je Dobrinja Herceg-Novom. A tako je. Premda je za nas grad od pitanja: otkud "arabljanski" mladici pred Sarajkom?, neusporedivo vaznije pitanje: zasto se Sarajevo ne sjeca Mediterana?