AMERICKI DRZAVNI SEKRETAR MADELEINE
Albright imala je i neke druge razloge da pocetkom ovog mjeseca dodje u svoju sedmu posjetu Bosni i Hercegovini od 1994. godine, pored ostalog – da ucestvuje u uspostavljanju multietnickog distrikta Brcko kao putokaza "kud ova zemlja (treba da) ide: dalje od dioba a prema zajednickom; dalje od gorcine a prema saradnji; dalje od izolacije a prema integraciji i ovdasnjih zajednica i sa Evropom", ali ona je isla u Sarajevo i da naglasi koliko bi za Bosnu i Hercegovinu bilo sudbinski vazno da se na aprilskim lokalnim izborima ugleda na Hrvatsku i da glasa za promjene. "Bosna ce morati da ubrza tempo vlastitih reformi ako nece da zaostane", upozorila je sefica americke diplomatije. Sasvim je ocito zasto svijet tako otvoreno poziva bosanskohercegovacke birace da odbace nacionalisticke partije na vlasti i da – nakon decenije u kojoj su umjesto u obecavanu "svicarsku buducnost" stigli do samog dna svakovrsnih ponizenja – glasaju za taj posljednji voz prema evropskoj buducnosti.

Prosto je dirljivo gledati, naprimjer, bosnjacke politicke vodje sa koliko se iznenadne odanosti bas takvoj, evropskoj viziji Bosne upinju da dokazu kako i oni zele samo to i nista drugo. Prvi u Bosnjaka ide i tako daleko da i sam prevaljuje preko usta obecanje modernog sekularnog drustva. Ali, politicki razvoj upravo pocetkom ove 2000. godine i u svijetu i posebno u Bosni i Hercegovini nedvosmisleno pokazuje da je idejama i praksi na kojima je pocivala vlast SDA, a nista manje i njenih posestrimskih nacionalistickih partija u bosanskih Srba i Hrvata, nepovratno istekao rok trajanja. SDA je prije deset godina preuzela vlast oslanjajuci se pretezno na negativna odredjenja – protiv komunizma i protiv ateizma – i ne nudeci nikakve vlastite vizije buducnosti. (Na stranu sad sto nije bila dosljedna cak ni u tim svojim "antiopredjeljenjima": ni najmanje joj nije smetala svijetla komunisticka proslost, recimo, Fikreta Abdica da ga upotrijebi za ubiranje izbornih poena u Krajini, a njen glavni religijski izborni slogan – u svojoj vjeri i na svojoj zemlji – pokazao se tragicno kontraproduktivan, jer sto je partija bila uspjesnija u promociji vjerske zadrtosti, sve je manje bilo "svoje zemlje" na kojoj ce se ona upraznjavati.) Ta partija ostaje dosljedna jedino svojoj nedosljednosti.

Kako inace razumjeti njeno istrajavanje da, i pored svega sto se posljednjih godina dogadja u Evropi, i izbornu kampanju 2000. – kao i onu iz 1990. – zasniva na odavno vec prezvakanom zastrasivanju bosnjackih biraca komunistickom babarogom ("Neka drugovi sacekaju"). Jesu li SDA prvaci, u svojoj zauzetosti prihvatizacijom, uopste citali novine ovih posljednjih godina? Da jesu, znali bi da su partije politicke ljevice od 1997. na vlasti u Velikoj Britaniji i Francuskoj, a od 1998. u Njemackoj i Italiji i da – na njihovu zalost – socijaldemokratija nije nikakav bauk, vec modni hit na Zapadu. Ali, ako je to losa vijest za bosnjacku vladajucu pamet, i ako ona nista nije naucila ni iz cinjenice da je ta moda uveliko osvojila i susjednu Hrvatsku prebacujuci je u "traku za preticanje" u svim planovima euroatlantskih integracija, to jos nije sve.

Mnogo gora vijest za bosnjacke promotore politickog islama dolazi iz Teherana: cak je i Iran, zemlja u kojoj je rodjena "islamska revolucija", izgustirao deceniju klerikalnog despotizma i odbacio ucenje po kojem su vjera i drzava jedno, a njihovo odvajanje nekakva sekularna obmana. Iranci su na februarskim izborima odbacili radikalni islam u prilog modernijeg shvatanja po kojem politicka moc, cak i ako je bozanskog porijekla, ipak pripada ljudima.

Da, ali mi smo proevropski pokret! – uzviknuce u panici od mogucih promjena bosnjacke vodje. I oni bi – kako nedavno rece Avazova "licnost stoljeca" – gradili nekakvo, je li, sekularno drustvo u svom Bosnjakistanu. Takvo u kojem ce vladati principi "krjeposne muslimanske drzave" (po portparolu SDA); u kojem ce novogodisnja slavlja i Djeda Mraz biti "negativne pojave" (po prvom u Bosnjaka); u kojem ce voditelji televizijskog dnevnika biti optuzivani da "pokatolicuju muslimane" ako iskazu postovanje u oslovljavanju velikodostojnika drugih religija poput pape i kardinala (po bosnjackom vjerskom vodji); i u kojoj ce bosnjacka talibanska omladina graktati "dzihad, dzihad" protiv svih koji ne dijele njihovu vjersku zadrtost (uz snebivanje drugog – ili treceg – u Bosnjaka u proslonedjeljnoj anketi Dana kako je "tesko komentarisati dogadjaje kojima niste prisustvovali").

Bosanski izbor 2000. je vrlo ocit: Bosnjaci – kao uostalom i Srbi i Hrvati – mogu i dalje glasati za tu u osnovi antievropsku pamet. Ali tada definitivno ne mogu racunati na evropsku buducnost.