O otvorenim pitanjima izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine koja traze rjesenje

NOVI STIL U ODNOSIMA HRVATSKE I BOSNE I
Hercegovine svaka ko je jedna od boljih stvari koje su nam se mogle dogoditi, iako i na Mesicevu posjetu i na njezin sadrzaj podjednako jetke i negativne primjedbe stizu i iz Banje Luke, prvenstveno od SDS-ovaca ali i od predstavnika vlade, i iz zapadnoga Mostara, od tzv. demokrscana i drugih desnicara. Prije nego sto se te primjedbe odbace kao irelevantan izraz politicke zagrizenosti, sto one jednim dijelom svakako jesu, bilo bi korisnije uociti kako Mesiceva posjeta Sarajevu ipak i objektivno sadrzi jednu dimenziju nedovoljnoga uvazavanja daytonske politicke realnosti Bosne i Hercegovine. Ta realnost jest antipaticna pa cak i karikaturalna, ali zato nije manje realnost, a proizveli su je, i kao status quo ju stite, medju ostalima i oni s kojima Mesic u Sarajevu, paradoksalno, uspostavlja "nove odnose izmedju dviju prijateljskih i susjednih zemalja".

Silna otvorena pitanja izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja traze rjesenje ili nova tumacenja, mogu se svrstavati u razlicite grupe i tipove: socijalna, ekonomsko-trgovacka, politicka, diplomatsko-pravna, itd. Mnoge "mehanicke optimiste" ce ojaditi to sto ce se nailaziti na mnoge teskoce i nejasnoce, pa i na politicka razmimoilazenja, kad se bude prislo njihovom konkretnom rjesavanju, no to je logicno i neizbjezno, jer se o njima do sad zapravo i nije nikad razgovaralo s pravom zeljom da budu rijesena.

Dobar primjer je pitanje preuzimanja penzijskih obaveza, koje se zakompliciralo bas u danima Mesiceve posjete. Naime, Hrvatska je i mimo formalno utanacenih obaveza jos pocetkom rata u Bosni i Hercegovini preuzela na sebe pausalno podmirivanje penzija za oko trideset tisuca bosanskih penzionera, i to traje i danas. Sada bi, logicno, htjela da svoj budzet konacno oslobodi od te stavke, ali Bosna i Hercegovina jos ne pristaje da o tim svojim penzionerima vodi racuna. Kako ce se to razrijesiti i kada, u ovom casu je sasvim neizvjesno.

No, s razvojem novih odnosa neminovno ce – to vise sto ti odnosi budu otvoreniji – na povrsinu izbijati i zahtijevati jasna tumacenja i neka druga pitanja. Ona, recimo, koja se bolno ticu bliske ratne proslosti, a do sada su njihova tumacenja bila u posjedu dviju stranacko-nacionalnih ideologija, uzajamno potpuno iskljucivih, postavljenih u crno-bijelu shemu, ali bez ikakvih "bliskih" kontakata, pa zato i nisu proizvodila neku jacu javnu dramu. To od sada jednostavno nece moci ici tako.

U Hrvatskoj, za razliku od bosnjacke i hrvatske javnosti u Bosni i, osobito, u Hercegovini, neka od tih pitanja vec su pocela stizati na dnevni red kriticke javnosti.

Jedno od njih je Domovinski rat, kako se to u Hrvatskoj sluzbeno imenuje, i njegov odnos s ratom u Bosni. O tomu se nedavno vodila veoma zucna rasprava u hrvatskom Saboru, iako samo u okviru replika u tzv. ispravljanju krivoga navoda. No, rasprava je bila tako dramaticna i dodirivala tako supstancijalne stvari, da su zastupnici zatrazili njezino sluzbeno stavljanje na dnevni red. U hrvatskim novinama ta je tema otvorena u njezinoj punoj traumaticnosti, cemu su najvise pridonijela haaska sudjenja: Blaskicu, koje je prvostupanjski okoncano za mnoge sokantnom presudom, Kordicu, koje se razvija, te Naletilicu, koje tek pocinje.

Po mnogo cemu ogledno ra zmisljanje o tom problemu objavio je ovih dana u Jutarnjem listu ugledni hrvatski vojni strucnjak Antun Tus. On nastoji pokazati, protivno "domacim sljedbenicima velike Hrvatske i endehazije", ali, kako kaze, i dijelu svjetske javnosti, da "hrvatsko-bosnjacki rat u Bosni i Hercegovini nije bio dio nasega Domovinskog rata, kako to Hrvati iz Hercegovine zele prikazati". Tus izlaze poznatu i opceprihvacenu tezu o agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su Hrvati i Bosnjaci isprva bili saveznici, a onda – zaratili. "Zasto je doslo do toga kobnog sukoba i obostrano ucinjenih strasnih zlocina, mora se odgovoriti. Haaski sud reci ce dio istine, ali ne i potpunu, to Hrvati i Bosnjaci moraju reci jedni drugima da bi se moglo zivjeti zajedno", kaze Tus.

Da, ali koji Hrvati i Bosnjaci? Oni koje se danas politicki pita, a koje olicavaju Izetbegovic i Jelavic, imaju svoje cvrste, monolitne sheme, i nemoguce je zamisliti da bi ih oni iz bilo kojih razloga mogli i umjeli podvrgnuti racionalno-analiticnom postupku i demistificiranju. Doista, SDA i HDZ sada vec nisu samo nazivi za politicke stranke vec, nazalost, dva skorena mentaliteta, jednaki po etnickom iracionalizmu, a medjusobno suprotstavljeni. Blazeno su priproste i iskljucive predodzbe o ratu, koje su im ucijepile njihove vodje i stranke. Kod jednih sve uzroke sukoba "rjesava" Izetbegoviceva ideoloska floskula o "ustasama i cetnicima – neprijateljima Bosne", kod drugih "muslimanska agresija na vjekovna hrvatska podrucja", kojoj je izumitelj Franjo Tudjman. Da su obje autisticne, da im nije ni na kraj pameti ustanovljavanje istine o uzrocima rata i terapeutski ucinak te istine, vec da ga stalno iznova zloupotrebljavaju kao sredstvo stranacko-etnicke mobilizacije i instrumentalizacije – svima koji misle svojom glavom odavno je jasno.

S druge strane, zasto bi se potreba za "potpunom istinom", o kojoj Tus nacelno ispravno govori, ogranicavala samo na Bosnjake i Hrvate u Bosni i Hercegovini, e "da bi se moglo zivjeti zajedno"? Valjda u toj slici postoji i treci etnicki faktor. Zatim, strozije misleci, smije li se uopce o ovomu govoriti u etnickim terminima? Pa, nece valjda u rupu zaborava – tako dragu nacionalistima – olako pasti kapitalna cinjenica da ima neutvrdjen ali i principijelno i numericki nezanemarljiv broj gradjana Bosne i Hercegovine, koji su i Bosnjaci, i Hrvati, i Srbi, a koji nisu "vojnici nacije i partije", koje u rat nije vodila etnicka mrznja, koji nisu cinili zlodjela, itd, itsl!

Znam da se istini o ratu, javno izrecenoj i objektivno verificiranoj, nemoguce i primaknuti dokle god su u politickom sedlu oni koji su u tom ratu bili akteri, i koji su iz ovih ili onih, a najcesce veoma opipljivih i mjerljivih razloga strahovito zainteresirani da javnost drze podalje od nje. Znam i to da takva vrsta istina kod nas i opcenito ne uspijeva bas najbolje; najbolja lekcija je Drugi svjetski rat, o kojemu manje-vise sve sto i danas znamo – krivo znamo. Tako, nije tesko pretpostaviti da ce i "nova atmosfera u odnosima izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine" cesto klecati i zapinjati na ovim pitanjima, ili ce ih gurati pod tepih. Ali, mehanika buducnosti je neumoljiva: ona uvijek donosi pouku, najcesce kad je vec kasno, da bolje metode za rjesavanje ovih pitanja nema od pravovremene helioterapije, ma koliko bila bolna.