U organizaciji Nezavisnog sindikata radnika Zenicko-dobojskog kantona i brojnih udruzenja gradjana, u Zenici je 29. marta odrzan "posljednji mirni socijalni protest" radnika na cekanju i socijalno ugrozenih gradjana. Od kantonalnih vlasti je ultimativno zatrazeno da u roku od sedam dana isplate po jednu minimalnu platu (oko 270 maraka) za hiljade radnika na cekanju i sve gradjane koji su u stanju socijalne nuzde. Takodjer je zatrazena obustava delozacija, izuzev delozacije visestrukih korisnika stanova. Hasan Omerdic, predsjednik Nezavisnog sindikata i Koordinacionog odbora u kome je okupljeno 26 razlicitih udruzenja gradjana, rekao je da je ovo posljednji put da protestanti traze rjesenje mirnim putem i najavio da ce ubuduce organizovano i silom zatraziti prava koja im pripadaju. Ibrahim Delibasic, predsjednik Udruzenja za zastitu ljudskih prava privremenih korisnika stanova, pozvao je protestante da se okupe ponovo za sedam dana i bore za svoja prava drugim sredstvima ukoliko vlast ne ispuni zahtjeve.

Novi protest, za koji su protestanti najavili upotrebu sile i "nedemokratske metode", zakazan je za srijedu, petog aprila, u Zenici. Posmatraci procjenjuju da je skupu prisustvovalo oko 1.000 gradjana, ali policijski izvori vjeruju da je svega 300-400 ljudi ucestvovalo na skupu, dok su ostali samo promatrali protest u glavnoj gradskoj pjesackoj zoni. Organizatori nisu precizirali kakav oblik nasilnog protesta je moguce ocekivati za sedam dana u Zenici, ali se vjeruje da je rijec o ponovnoj blokadi magistralnog puta M-17 ili slicnoj akciji.

Nezavisni sindikat radnika u Zenici je promoviran 17. januara ove godine, prvim protestom 300 "radnika na cekanju" ispred Direkcije Zeljezare i BHSteela u Zenici. U medjuvremenu je ovaj sindikat dobio podrsku i brojnih drugih udruzenja gradjana, sindikalnih organizacija i udruzenja gradjana. Ali i dalje najvise kritika se izrice na racun rukovodstva Zeljezare i BHSteela, u egzistencijalnom strahu da ce "pocetkom maja ove godine oko 4.500 radnika ova dva preduzeca dobiti otkaz i biti upuceno na Biro za nezaposlene kao tehnoloski visak". Radnici ova dva preduzeca dobijaju mjesecno po 10 maraka naknade.

Drugi dogadjaj na koji se pozivaju protestanti jeste policijska intervencija od 13. decembra prosle godine, kada su pretuceni gradjani i clanovi Udruzenja RVI i demobilisanih boraca, koji su svojim tijelima sprecavali policiji ulaz u zgradu, i potom nasilno delozirana porodica jednog demobilisanog borca. Protestanti su pozvali OHR da sprovede antikorupcionu istragu i smijeni sve odgovorne za pljacku, korupciju i socijalne nevolje radnika na cekanju i socijalno ugrozenih gradjana prema kojima vlast nije ispunila preuzete obaveze.

Taman kad covjek u Srbiji pomisli kako nema besmislenije stvari od slavljenja 29. novembra u "trecoj" Jugoslaviji, koja cuva tradicije AVNOJ-a i nakon sto je ostala bez Jajca, a ono se pojavi nesto da ga surovo demantuje. Tako su u ponedjeljak mnogi Beogradjani koji su, naprimjer, morali nekim poslom u postu, ostali pred zatvorenim vratima: "Ne radimo zbog Dana Republike".

A Dan Republike je 27. mart, datum kada je prije 11 godina Srbija "ponovo ujedinjena", odnosno kada su proglasenjem ustavnih amandmana debelo srezane nadleznosti pokrajina Vojvodine i Kosova. I taman kada su mnogi povjerovali da ce ove godine praznik biti diskretno zaobidjen zbog toga sto Kosovo iliti juzna Srbija i nije bas tako cjelovito, kad ono tras – praznik, dodjela odlikovanja, polaganje vijenca na Spomenik neznanom junaku na Avali, partizanski film na julovskoj TV Nova i prijem kod Milana Milutinovica, predsjednika Srbije.

Jedino je ostalo nepoznato da li je praznik ujedinjenja Srbije proslavljen i na Kosovu, zbog koga su 1989. ustavni amandmani i doneseni. Umjesto toga, na prijemu kod Milutinovica skupili su se lokalni vladajuci politicari i vojnici te diplomatski kor da je, prema sastavu gostiju, skup hladno mogao da preraste u obnoviteljsku konferenciju nesvrstanih. U Srbiji, nikad cjelovitijoj.

List Ljiljan jedini je sedmicnik u kome sarajevska Kantonalna agencija za privatizaciju oglasava tendere za privatizaciju. Potpuno je nejasno kako je ovaj nedjeljnik zasluzio ovu privilegiju koju su do sada u Federaciji BiH uzivala uglavnom dva dnevna lista: Oslobodjenje i Dnevni avaz.

U Kantonalnoj agenciji za privatizaciju objasnjeno nam je da oni imaju obavezu oglasavati javne pozive u jednom listu dostupnom na cijeloj teritoriji Federacije BiH, ali da su prinudjeni oglasavati u barem dvije novine kako bi ostvarili kakvu-takvu dostupnost. "Zbog interesovanja velikog broja Bosanaca koji zive u evropskim zemljama da ucestvuju u privatizaciji, odlucili smo se da javne pozive za prikupljanje ponuda objavimo i u Ljiljanu", objasnila je u razgovoru za Dane Mina Causevic, u Kantonalnoj agenciji za privatizaciju zaduzena za odnose s medijima.

Na pitanje zasto je izbor pao bas na Ljiljan ako je "cilj da oglas dodje do najveceg broja Bosanaca u Evropi", gospodja Causevic je odlucno i decidirano odgovorila: "Ljiljan smo odabrali zato sto je najtirazniji i najbolje distribuiran nas list u Evropi, a takve podatke dobili smo od agencije ONASA. Oni su nam dali podatke da je Ljiljan najtirazniji i najbolje distribuiran."

Ovakva tvrdnja, pak, iznenadila je direktora ONASE Mehmeda Husica: "Niko iz ONASE takve podatke nije mogao dati nikome, pa ni Kantonalnoj agenciji za privatizaciju, jer mi takve podatke jednostavno nemamo", rekao je za Dane Husic, napominjuci kako se ONASA ovakvim istrazivanjima uopce ne bavi. "Sto se tice Ljiljana, privatno znam da taj list ovdje propada, a ne znam da ih sada u evropskim zemljama uopce ima."

Zuhdija Cosic, predsjednik Kantonalnog suda u Travniku, nalozio je novo sudjenje sedmorici Bosnjaka zbog miniranja hrvatskih kuca u okolici Bugojna i postavljanja eksplozivne naprave ispred kuce Ive Mrse, predsjednika Opcinskog vijeca u Bugojnu.

Na presudu Opcinskog suda u Bugojnu, izrecenu 24. maja prosle godine, zalili su se i tuzilac i branitelji. Tada su za "teska djela protiv opce sigurnosti i imovine" osudjeni Asim Ramulj na tri godine i sest mjeseci, Enver Delic, Edin Mrkonja i Enes Kokic na po tri godine, Hidajet Begovic i Mesud Jasarevic na po dvije godine i sest mjeseci. Muhidin Omanovic je takodjer osudjen na tri godine zatvora "zbog postavljanja eksplozivne naprave pred ulazna vrata kuce Ive Mrse, predsjednika HDZ-a Bugojno i predsjedavajuceg Opcinskog vijeca Bugojno". Tuzilac je ostao pri optuzbi da su "takvim radnjama ova sedmorica okrivljenih izvrsili krivicno djelo terorizma iz clana 146. stav 1. Krivicnog zakona Federacije BiH", ali je presudom bugojanskog suda utvrdjena njihova odgovornost zbog "teskog djela protiv opce sigurnosti i imovine" (Ramulj, Delic, Mrkonja, Kokic, Begovic, Jasarevic) te "ugrozavanja sigurnosti" (Omanovic). U novom sudjenju bugojanski sud ce ponovno "izvesti vec provedene i druge dokaze za ovaj dio presude, vodeci racuna o zalbama tuzioca i branitelja, te o primjedbama i uputama iz drugostepene presude".

Najvaznija primjedba Kantonalnog suda u Travniku jeste da tuzilac u svojoj optuznici "nije konkretizirao jedan od bitnih elemenata krivicnog djela terorizma – namjeru rusenja Federacije, njenog ustavnog poretka ili njenih najvisih organa". Tokom sudjenja u Bugojnu nisu prezentirani ni bilo kakvi dokazi o postojanju takve namjere, a sami okrivljeni su miniranje hrvatskih kuca opisivali iskljucivo kao odgovor na slicna miniranja bosnjackih kuca u Stocu. U preciziranoj optuznici bugojanskog tuzilastva, po ocjeni Kantonalnog suda, "sadrzane su i precizno oznacene radnje koje predstavljaju obiljezje konkretnih krivicnih djela propisanih odredbama Krivicnog zakona".

Presudom Kantonalnog suda u Travniku konacno je potvrdjena oslobadjajuca presuda za Murisa Ljubuncica. Tokom 1999. godine Ljubuncic je dva puta sudski odgovarao zbog optuzbe za terorizam. Sada je prva oslobadjajuca presuda konacna. Ljubuncicu preostaje jos da saceka na konacnu presudu Vrhovnog suda Federacije o presudi Kantonalnog suda u Travniku kojom je oslobodjen optuzbe za ubistvo policajca Ante Valjana. Ljubuncic je bio u zatvoru od 25. septembra 1998. do 16. septembra 1999. godine.

Kantonalni sud u Travniku potvrdio je i oslobadjanje Ramulja, Delica, Kokica, Jasarevica i Omanovica od optuzbe da su na prijevoju Koprivnica "organizirali pracenje policajaca hrvatske nacionalnosti i postavljali zasjede sa namjerom lisenja zivota policajaca Ivana Vujevica i Mate Lucica".

Srbija bi uskoro mogla imati tri atomske bombe jace od onih sto su augusta 1945. s lica zemlje izbrisale Hirosimu i Nagasaki. U Vinci kod Beograda vec 24 godine stoje 42 kilograma (britanski mediji tvrde cak 60) visokoobogacenog urana (U235) kojeg je SFRJ kupila od SSSR-a i o cijoj se upotrebi nista pouzdano ne zna. Zbog toga americke i engleske obavjestajne sluzbe motre Vincu, strahujuci od daljeg razvoja dogadjaja.

Prema jednoj teoriji, uran bi kao poklon Sadamu Huseinu mogao zavrsiti u Iraku, zemlji kojoj samo ovo gorivo fali da bi postala nuklearna sila. Druga verzija s kojom opetuju zapadni mediji vezana je za Milosevicevu tvrdnju da "novi svjetski fasizam" ne smije dirati samo zemlje koje imaju nuklearne potencijale, sto se moze prevesti kao najava ulaska Srbije u svijet atomskih sila.

Postojanje urana u Vinci opasno je iz jos dva razloga. Prije svega, valja znati kako je iz Instituta za nuklearna istrazivanja svojevremeno ukraden cijeli strug za obradu metala, puno tezi od 42 (ili 60) kilograma, pa ne bi bilo nikakvo cudo da lopovi "dislociraju" i U235. Takodjer, jugoslavenski zakon dopusta privatnicima "proizvodnju, obavljanje prometa i koristenje izvora jonizirajuceg zracenja" uz odobrenje nadleznog, drzavnog organa. Dakle, nije nemoguce da neki novopeceni rezimu bliski bogatas kupi materijal za atomsku bombu. A naravno, i sam Hussein, kao osvjedoceni prijatelj Beograda, moze biti na listi kupaca.

"Do bosanskog je pasosa lako doci, ali on malo vrijedi, pa je pametnije izabrati privremeno preseljenje buduci da posao u Republici Srpskoj lako nalaze kompjuterasi, profesori, lijecnici i novinari", stoji u posebnom izdanju beogradskog izdanja Nedeljnog telegrafa u kojem se daju prakticne upute o pristupacnim i jednostavnim nacinima odlaska u bijeli svijet. Ovo je ujedno dio koji bi narocito "zanimljiv" trebalo da bude Bosancima, ali i predstavnicima medjunarodne zajednice, a koji je stampan u publikaciji Kako otici i snaci se u inostranstvu, koja na 25 stranica zainteresiranim gradjanima Srbije, prije svega strucnima i mladima, po cijeni od jedne njemacke marke, nudi cijeli svijet na dlanu.

Nije rijec ni o kakvom turistickom vodicu, nego o prakticnim uputama o pristupacnim i relativno jednostavnim nacinima napustanja domovine. Vodic je namijenjen svima koji zele "srecu potraziti negdje drugdje" i savjetuje uzdavanje u vlastite snage jer je "pomoc od raznih srpskih udruga u dijaspori gotovo nikakva". Opsirni su potom i detaljni popisi poslova na kojima se pristojno moze zaraditi. Statistike navodno pokazuju da su Srbi najpozeljniji u Kanadi, SAD-u, Novom Zelandu i Australiji, jer se tamo trazi kvalificirana mlada radna snaga i demografski podmladak, dok Grcka iskazuje svoje prijateljstvo prema Srbima tako sto ih salje u berbu voca.

U ovom nesvakidasnjem vodicu pise da "najvise posla u posljednje vrijeme ima u Norveskoj, gdje se na naftnim platformama moze zaraditi i do 6.000 DM mjesecno, zatim u Svedskoj, SAD-u i Danskoj". U Australiji i na Novome Zelandu (gdje je stiglo vec pet hiljada Srba) najpopularnija je voznja taksija i limuzina za oko hiljadu dolara mjesecno, a unosan je i posao domara jer se stanuje skoro besplatno. Najunosniji posao u SAD-u je voznja kamiona, koja moze donijeti i 10.000 dolara mjesecno. Sengenska se viza, kao i bosanski pasos, moze dobiti preko veze i to za 1.200-1.500 DM, a ako stvar ne uspije, avans od 500 DM je nepovratan.

Milan Babic umalo je zadavljen i to u direktnom televizijskom prijenosu! Ova vijest, iako zvuci kao da je prepisana s deska Zone sumraka, Vrucih prica ili kakvog drugog tabloida za paranormalne pojave, apsolutno je tacna. Glavni lik, Milan Babic, imenjak kninskog stomatologa i jednog od osnivaca samoproglasene i kratkotrajne Republike Srpska Krajina, Zagrepcanin je i inicijator ideje o osnivanju Srpske gradjanske partije.

On je o svojoj ideji, ne skrivajucu usput ni protivljenje proslogodisnjoj akciji NATO-a u Jugoslaviji, govorio u programu lokalne zagrebacke Otvorene televizije, odnosno emisiji Nightmare Stage by Zeljko Malnar.

U najkracem, voditelj i urednik emisije koja se emituje od ponoci do zore, nekada poznati putopisac, sadasnji novinar Globusa i ljubitelj motocikala Zeljko Malnar napustio je studio i svog gosta oko pola pet ujutru. Umjesto njega, pred kamerama se, navodno, pojavio radnik osiguranja i nesretnog Babica poceo daviti stezuci mu kravatu i to toliko da je ovaj nakon emisije zavrsio na tretmanu u zagrebackoj Traumatoloskoj klinici.

Tek nakon 15 minuta direktnog prijenosa pokusaja ubistva u studiju se ponovo pojavio Malnar nazivajuci Babica provokatorom. Takav gest osudile su ubrzo hrvatske gradjanske i udruge i organizacije za zastitu ljudskih prava, zgrazajuci se ne samo nad cinom davljenja vec i nad telefonskim lincom i izljevima sovinistickih prijetnji gledatelja kojima je Babic, prije davljenja, bio izlozen.

DRUGI PUT PRVACIC (Pise: Nenad Velickovic)

– Tata, sta izadje…
– Pusti me sad, vidis da radim.
– Samo da te nesto pitam.
– Dobro, sta je tako vazno da ne moze da saceka?
– Sta izadje iz guze kad se prducne?
– Ne znam.
– A zasto smrdi?
– Zato sto je unutra neki smrdljivi gas.
– A je li on nevidan ili ima neku boju?
– Sta ti mislis?
– Ja mislim da je onako sivkast.
– Dobro, a sad me pusti na miru.
– Je li tako da nije pristojno prduckati?
– Jeste. Nije pristojno.
– Zasto nije pristojno?
– Zato sto sve sto je prirodno nije pristojno.
– Kako prirodno?
– Tako. Ako se ponasas prirodno, nepristojan si. Prirodno je da djeca trce na velikom odmoru, je li tako?
– Jeste.
– A vi na velikom odmoru morate sjediti. Prirodno je da lubenicu jedes prstima, a moras nozem i viljuskom. Ako mirisis prirodno, nepristojan si, moras mirisati na parfem.
– Zasto sve sto je prirodno smrdi?
– Ne smrdi sve. Naprimjer, prirodni gas ne smrdi.
– Smrdi.
– To je zato sto u njega stavljaju miris, da osjetimo ako negdje "curi" i da zavrnemo ventil.
– A ima li covjek u guzi ventil?
– Male bebe nemaju, zato kake u pelenu, a djeca kao ti imaju. I zato je nepristojno pustati vjetrove.
– Kakve sad vjetrove?
– Tako se kaze za gasove iz stomaka.
– Pristojno?
– Jeste.
– A ko zavrne ventil kad nestane plin?
– Zavisi. U miru zavrnu radnici ako nesto popravljaju. A u ratu komandant.
– Zasto?
– Da muskarci izadju da traze drva, i da ih onda mobilise.
– Aha.
– Jesi li nekad cula za rijec demokratija?
– Jesam.
– To ti je kao plin: svi mogu da ga koriste kad ga ima, ali uvijek ima jedan koji moze da ga zavrne kad pozeli. Sjecas li se onog jezera kad idemo na more, ispod Konjica?
– Jablanickog?
– Je li ono tebi lijepo?
– Nije.
– Zasto?
– Zato sto je prljavo.
– Nekad je tu bila prekrasna rijeka, i sela pored rijeke. Onda su napravili branu, i…
– Sta je brana?
– Zid kojim se rijeka pregradi, i onda se rijeka skrene u neke cijevi, i tamo okrece neke tockove…
– Kao vodenica?
– Jeste. I tako nastaje struja. Sad hoce da naprave jos jedno takvo isto prljavo jezero iznad Konjica.
– Ko?
– Ljudi koji imaju duze prste od pameti.
– Kako?
– Tako se kaze kad neko voli pare vise od prirode.
– Je li to pristojno?
– Nije, ali ljudi koji to rade obicno izgledaju najpristojnije. Sad je iznad Konjica Neretva cista da je mozes piti. Prolazi kroz jednu lijepu dolinu sa vocnjacima. Ima divokoza, medvjeda, raznih zivotinja. Ima puno riba. Njih ce pobiti dinamitom.
– A zasto ljudi iz Konjica ne otjeraju te cike sto vole pare.
– Zato sto i ljudi iz Konjica vole pare.
– Hoce li struja biti njihova?
– Nece. Struja ce biti sarajevska. Pretvorice ribe iz Neretve u svjetlece reklame na Skenderiji. Samo ce neki ljudi iz Konjica dobiti zaposlenje kad se izgradi brana.
– Ja ne bih dala da se ubijaju ribe.
– Ti si dijete. Odrasli ljudi nemaju vremena da se dive ljepoti prirode. Oni moraju da rade da bi placali plin i struju. I onda su sretni kad imaju struju, i mogu na televiziji da gledaju emisije o zivotinjama i ribama.

LICNOST U FOKUSU

Prije skoro tri godine, u kruznom toku drzavnog terora, igri koja vec decenijama traje uz periodicno mijenjanje pozicija ucesnika i uvodjenje pokojeg, najcesce slucajnog novog lika, nasao se tadasnji parlamentarni zastupnik Demokratske narodne zajednice, bivsi oficir JNA, pa kasnije prvi kladuski policajac i clan Vrhovne komande samoproglasene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, Ibrahim Djedovic.

Nasuprot njemu stajao je rezim Alije Izetbegovica, covjeka koji je, Djedovicev slucaj to zorno svjedoci, u nepravednim robijaskim godinama od svojih progonitelja naucio da se pravo itekako moze koristiti za provodjenje kvazidrzavnih, najcesce nepravednih ciljeva za cije se ostvarenje ne biraju sredstva i ignoriraju cinjenice. Poput, recimo, poslanickog imuniteta pod kojim je Djedovic bio dok su mu Zilicevi policajci stavljali lisice na ruke.

Nakon dva sudska procesa i prve osude na 10 godina – donesene poslije kafkijanskog procesa – zbog ratnog zlocina protiv civilnog stanovnistva, odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu, Ibrahim Djedovic je oslobodjen svih optuznica i uz aplauz prijatelja prisutnih u sudnici pusten kuci u Cazinsku krajinu. Time je okoncana sudska farsa i po ko zna koji put aktuelizirano zamrseno pitanje unutarmuslimanskog sukoba i raspodjele krivice za njega. Kako u Abdiclandu, tako i u Sarajevu.

Djedovicevim izlaskom iz zatvora Izetbegovicu se poput bumeranga vratilo svo njegovo nerazumijevanje Krajisnika, naroda – kako je to govorio rahmetli Alija Isakovic – u permanentnoj pobuni, kome su iz Sarajeva, dok su se ostrile kame za bratsko istrebljenje, slani vjerski emisari (reis Ceric) i nametani familijarni operativci za pljacku i islamizaciju po stranackom principu (Veladzic).

Na Djedovicu, koji je ocito pogresan lik, godinama se lomilo nesto sto bi moglo biti dijelom korijena problema na relaciji Sarajevo – Kladusa. Fikret Abdic, sadasnji rezident Rijeke i potencijalni haski kandidat, 1990. na izborima je potukao Izetbegovica, sto mu ovaj, izgleda, nikada nije oprostio, pa godinama vec, opterecen povrijedjenom sujetom, cini sve kako bi dao za pravo onima koji unutarbosnjacki krvavi rat objasnjavaju licnim obracunom panislamskog (kvazi)mislioca i ekonomiste bolesnih drzavnickih ambicija.

Izlaskom iz zatvora Djedovic je potvrdio ne samo da su njegovi advokati od pocetka bili u pravu kada su tvrdili da tuzilastvo nema niti jedan relevantan dokaz vec i to da sarajevski sudovi ne mogu voditi procese vezane za blisku proslost. U tim zgradama, naime, ne stanuje pravo, vec losa politika operirana od casnih ciljeva i podredjena nepotrebnim, osvetoljubivim obracunima. U jednom takvom nasao se Ibrahim Djedovic i izgubio tri godine zivota.

RIJEC U FOKUSU

Posjet hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesica nasem gradu (htjedoh napisati nasoj zemlji, pa se sjetih da vise nitko i ne zna sto to znaci) potakao je neka stara razmisljanja o predsjednicima i vodjama. Mi smo nevicni demokraciji, pa nam ovi pojmovi izgledaju slicno, ali vec u njihovoj semantickoj jezgri krije se razlika koja bi se mogla mjeriti udaljenoscu neba i zemlje. Rijec predsjednik u vecini europskih drzava znaci i zvuci isto (lat. praesident), dok se vodja na engleskom zove leader, na njemackom Führer, na hrvatskome vrhovnik, a na srpskom vozd. Predsjednik je onaj koji predsjedava, vodja onaj koji vodi.

Predsjednici se dogadjaju gradjanima, a vodje narodima. Prvi uvijek govore sa smijeskom na licu, drugi su smrtno ozbiljni. Zbog toga se predsjednik rado pojavljuje na masovnim narodnim zabavama (bivsi njemacki predsjednik Herzog volio se blesaviti na pokladnim karnevalima, s klaunovskom maskom na glavi), dok se vodja radije pojavljuje na vojnim paradama. Predsjednik izbjegava vojne odore i lente, a vodja ih naprosto obozava. Havel se gnusa rijeci uniforma, a Hitler je izjavljivao kako se jedino u njoj osjeca covjekom. Helmut Kohl tvrdio je da je za njega granica najgluplja, dok je Franjo Josip vjerovao da je ona najsvetija rijec.

Predsjednik izbjegava prevelike troskove (austrijski predsjednik Klestil na sva drzavnicka putovanja krece redovnim linijama Austria Airlinesa), dok se vodja rasipa i tudje novce trosi nemilice. Svedski predsjednik vlade najradije je na posao putovao biciklom, a svicarski vlastitim fordom starim deset godina, dok vodja obozava blindirane mercedese (u novije vrijeme i BMW-e), specijalno izgradjene zrakoplove i luksuzne jahte.

Predsjednik lezerno seta gradom, caska s poznatim glumcima u kazalistu i s domacicama na trznici, dok vodja izbjegava kontakte, slikajuci se iskljucivo sa djecom, koja recitiraju pjesmice njemu u cast. Predsjednik rado pokazuje svoju suprugu, dok je vodja skriva od ociju javnosti, ili pretvara u nacionalnu instituciju – slucajevi Jovanke Broz, koja je bila zastitnica cvijeca, Evite Peron ili Elene Ceausescu, koje su svojim polupismenim sastavima neko vrijeme figurirale kao znacajni segment nacionalnih knjizevnosti.

Predsjednik se oslanja na snagu autoriteta, dok vodja vjeruje iskljucivo u autoritet snage. Predsjednik ne dopusta kult licnosti, dok vodja uziva da nacionalni pjesnici o njemu pisu pohvalnice. Vodja se lako odrice prijatelja cim stave i najdobronamjerniju primjedbu na njegov racun, dok predsjednik strpljivo ispravlja pogreske svojih prethodnika, dizuci ugled svoje zemlje u svijetu. Predsjednik njeguje kontinuitet institucija, dok ih vodja vandalski rusi i osniva nove.

Predsjednik hoda po svijetu i stvara prijatelje medju ljudima i narodima, dok vodja najcesce sjedi kod kuce, okruzen svitom i ulizicama, i fabricira neprijatelje. Predsjednik se poziva na zakon i razum, a vodja na Boga i religiju. Vodja producira podozrivost i strah ("Jedino je strah vjecan!", uzvikivao je Staljin), dok predsjednik siri povjerenje i sigurnost. Diktator smjenjuje novinare, a novinari smjenjuju predsjednike.

Predsjednik zna da je smjenjiv, dok vodja vjeruje da je vjecan. Vodja je zaljubljen u proslost, dok predsjednik razmislja o buducnosti.

I tako u beskraj, do beznadja. Mozda bi zato za kraj ovog naseg podsjecanja najpametnije navesti misao Mirka Kovaca, koji je jednom napisao da predsjednika stvara nasa demokratska kultura, a vodju poradja nasa bijeda.