A evo kakva bi, recimo, mogla biti poruka svetog Ilije Bosni: Prije deset godina u Sarajevo je po pjesnickom poslu dosao jedan iznimno lud pjesnik iz Zagreba. Njegovoj blesavosti svi smo se smijali, a on je, onako bradat i zazarenih ociju, recitirao svoje pjesme o vagini, vulvi i Starom zavjetu. Tko bi ga ozbiljno shvatio dok vice i skakuce po Sarajevu, a starije se zene pitaju je li pijan ili je drogiran ili je sejtanu stao na rep.

Jedini koji ga je ozbiljno shvatio bio je jedan sarajevski pjesnik. Taj se tako strasno naljutio na svoga zagrebackog kolegu da je na svaku njegovu rijec poceo ispaljivati svoje tri, a na svaku njegovu ludoriju izveo bi tri svoje. Trajalo je to cijelo popodne i vecer, sve do dugo u noc. Zagrebacki ludovan se vec umorio i ponestalo mu je daha tako da je vec poceo bivati normalan i vec je sarajevskoga kolegu u cudu gledao, sve se pitajuci sta mu je i odakle mu tolika energija, ali ovaj se nije predavao, mahao mu je prstom ispred nosa, izgovarao neobicne rijeci i prijetio mu kao sto prijete andjeli kad ugledaju nekoga tko raspuhuje maslacke na livadi.

Mi smo se, naravno, smijali i nista nismo shvacali. Bili smo sretni u svome smijehu, sretni pored njih dvojice koji su se, eto, borili na nekom nevidljivom megdanu i u bici kojoj nismo znali svrhe, ni smisla, sve dok jedan nije nadjacao drugog i sve dok se zagrebacki pjesnik nije sasvim smirio, postao obican i pretvorio se u jednog od nas.

Sarajevskom pjesniku ime je Ilija Ladin. On je te noci sve sile ovoga svijeta i sve muze koristio u igri kojoj nikada necemo shvatiti pravi cilj. Pobijedio je, a da o tome nisu izvijestile nijedne novine, niti je ikada itko o tome napisao i retka. Godinama smo pokusavali prepricati ovaj dogadjaj, ali ni to nije islo jer nitko od nas nije bio u stanju ponoviti nijednu Ilijinu rijec, a tih rijeci bilo je vise nego sto se ikada naslo rijeci na jednom mjestu.

Sudbina se poigrala s Ilijom kad su mu na krstenju dali to ime. Umjesto da salje munje i gromove, on je stitio maslacke u polju i svaku zvjercicu koja izmedju njih prodje. Bezazlen onoliko koliko ljudima nije dato da bezazleni budu, Ilija Ladin je svijetom isao kao kontrapunkt vlastitog imena i uspio je nadludovati ludoga zagrebackog pjesnika, iako je samo malo bio lud, svakako puno manje od svoga kolege.

O svecima znamo jako malo, a o andje lima tek neznatno vise. Tako ni o stvarnoj prirodi svetoga Ilije Gromovnika, opunomocenog zastitnika Bosne, ne znamo uglavnom nista, ali mozda su nas svete price i zemaljske predaje prevarile i mozda je taj Ilija bio na sliku i priliku Ilije Ladina. Uostalom, tko bi ovu zemlju mogao gromovima i munjama braniti kad je to takva zemlja koju najcesce valja braniti od nje same i od njezinih odmetnutih sinova i kceri. Lako bi bilo spaliti cijeli svijet jer joj je ucinio nesto nazao, ali kako spaliti nju jer je tko zna koliko puta digla ruku sama na sebe? Zato je Bosni dato da joj zastitnik bude svetac za kojega se tek prica da gromovima upravlja, a zapravo vise racuna vodi o glavi zadnjeg maslacka u polju. Ili tu uopce ne treba biti govora o svecima i zastitnicima, nego trebamo ostati pri ljudima i pri onome cime su oni ispunili svoj zivotni vijek. Ilija Ladin je tako jednom davno kupio auto; kupio je spaceka, iako nije imao vozacku dozvolu, niti je imao plan da ikada do nje dodje. Taj spacek istrunuo je u Ilijinom dvoristu, a pjesnik je o tom dogadjaju napisao pjesmu. Ta pjesma sve objasnjava: i koliko covjeku vrijede zemne stvari i koliko upotrebne vrijednosti mogu biti upotrijebljene u razlicite svrhe i koliko je zapravo sasvim opravdano kupiti auto samo zbog jedne pjesme i prozivjeti zivot da bi ju covjek napisao. A sto se tice one bitke sa zagrebackim pjesnikom, neka bude receno jos samo ovo: Mozda je Ilija bio malo ljubomoran sto smo cak iz Zagreba pozivali pjesnika kad smo ovdje vec imali njega. Ljubomora nije svojstvena svecima, ali andjelima jest.