Bosanski barometar 2000

“Govori tiho i nosi veliki stap”, jedna je od krilatica americke diplomacije. Ali, americki ambasador u BiH se umorio od sladunjavog diplomatskog jezika i isukao je veliku retoricku batinu. Odlucio da progovori. Bolje reci, da zagrmi. Na veliku srecu njegovih malobrojnih istomisljenika u ovdasnjoj javnosti kojima je ovo obracanje leglo k'o biber po pilavu. I na zalost pripadnika najuze halke vlasti. Kako je moguce da Holiday Inn bude prodat za 1,5 miliona maraka, i to firmi koja nema nikakva iskustva u hotelijerstvu, upitao je Thomas Miller. No, nije to bilo retoricko pitanje. Bilo je to vjerovatno jedno od posljednjih pitanja koje ce bilo koji stranac (od onih koji se pitaju) postaviti u ovoj zemlji. Kad i nakon toga ne cuju odgovor, nastavit ce svojim putem, ne mareci za neugodni teret koji su ostavili u BiH. Jer, za Boga miloga, kakva je to zemlja u kojoj legalizirana pljacka u vidu privatizacije vise brine americkog izaslanika nego stotine hiljada ljudi koji su njom istinski zakinuti. Nikakva. Bas tako. Pa, ako Miller ili neki drugi diplomata koji je u vise navrata dokazao privrzenost svome poslu i hljebu koji jede u Bosni, sutra i dignu ruke od nje, ne treba im zamjeriti. Nije njihov posao da ovu zemlju izvedu na selamet. Pored onolikih Bosanaca koji svaki dan prodju pored obnovljenog zdanja Holiday Inna ili Elektroprivrede, koja hem se gradi, hem kupuje avione. Kao da Meho Obradovic u medjuvremenu nije naucio da se struja transportuje zicama. A narod avionima. Dok se ne sudare avion u niskom letu i zice na visokoj banderi.

“Mi ne smijemo dozvoliti da se za saku maraka kupuje vreca certifikata, jer ne zelimo da u BiH vidimo na djelu ruski kapitalizam”, izjavio je Ejup Ganic na konferenciji za novinare sazvanoj samo u tu svrhu. Eto, brine se covjek za borce. Samo nesto nije u redu s tom njegovom brigom. Prvo, izbori su preblizu. Drugo, za borce je prekasno. Trece, kupce certifikata bi predsjednik Federacije trebao potraziti u svojoj blizini, umjesto da govori o neodredjenim "biznismenima” koji na privatizacijske tendere dolaze sa vrecama certifikata kupljenih budzasto. Ali, ko zna, mozda on i ne brani one borce koji ne dolaze na skupove SDA; nije bilo potrebe da se profesor brine i za njih. Nego, sad kad je "dogorjelo” ovim, "pravim SDA borcima", digao je i on svoj glas protiv nepravde. U medjuvremenu je na sceni bio pravi politicki teatar u kojem je on glumio predsjednika, tuzioci glumili nepotkupljivost, sudije nezavisnost itd. Predsjednik je kupio i vilu za tricave novce, pa on je radio 30-ak godina, i kao takav moze imati popust. Ima u ovoj zemlji jos nekoliko stotina hiljada ljudi sa 30-40 godina radnog staza: eno mnogih medju njima oko kontejnera, traze otpatke. Ganic je, kako svjedoci i ovaj demagoski citat, ocito presao pun krug: od jastreba SDA do liberalnog politicara lijevih uvjerenja u uredjenoj socijalnoj drzavi. Za to postoje dvije rijeci. Jedna je revolucija. Druga, tacnija, jeste licemjerje.

"Predsjednik Tudjman bio je predmet istrage Haskog tribunala, no ona jos nije zavrsena", izjavio je Graham Blewitt, zamjenik glavne tuziteljice Haskog suda. Tim je ova medjunarodna ustanova konacno potvrdila pisanje Dana. Treba im cestitati na iskrenosti.

Podsjetimo, nas magazin je prosle godine, dok je Tudjman bio ziv, objavio da je hasko tuziteljstvo zainteresirano za hrvatskog predsjednika, navodeci cak i djelovodni broj njegovog slucaja, koji je otkriven greskom administracije tuziteljstva. Sud, kao sto i pristoji takvoj instituciji, nije htio niti potvrditi niti demantirati nase navode. Ali, Tudjmanovi megafoni su docekali tu priliku da jos jednom iskazu svoju nepokolebljivu odanost vrhovniku i, ne birajuci sredstva, udarili po nasem magazinu. Trebalo je da Tudjman umre, a HDZ izgubi izbore, da bi Tribunal konacno rekao istinu. Osim sto otkriva tajne iz svojih arhiva, izgleda kao da je Haski sud proteklih nedjelja radio i na prijemu novih kandidata. Na taj zakljucak navodi izjava generalnog sekretara NATO pakta Georgea Robertsona: "Hoce li NATO loviti Karadzica? Da, svi to pitate i odgovor je: Hoce! Bit ce uhvaceni svi."

Ova otvorena najava hajke protiv jednog od trojice najtrazenijih nije mogla proci bez velikih pritisaka tuzilastva, narocito ako se zna da su funkcioneri Saveza do sada izbjegavali govoriti o tome. Ali, kao da nova tuziteljica nema razumijevanja za racunice zapadnih politicara. Kao sto ni prethodna nije trebala imati. I uglavnom nije.

Nakon sest mjeseci pretresa predocenih dokaza, sarajevski Kantonalni sud oslobodio je Ibrahima Djedovica, nekadasnjeg clana Vrhovne komande Abdiceve AP ZP, koji je uhapsen na sjednici Federalnog parlamenta. Nebitno je, barem za trenutak, da li su pravnici konacno izasli ispod skuta drzavne politike i prednost pri donosenju odluka dali faktima, ili im je "odozgo” dosao mig da zavaraju protivnika i jednom presude po zakonu. Vazno je samo to sto je Djedovic izasao. No, Sud bi trebao objasniti javnosti, Djedovicu, a i samom sebi, kako je na osnovu skoro istih – nerelevantnih dokaza – istog tog Djedovica osudio na 10 godina robije, ignorirajuci pri tome sve sto su predocili ili otkrili njegovi branitelji Senka Nozica i Martin Raguz. Ovo objasnjenje tesko da ce iko docekati, i oko toga ne treba imati iluzija. Iluziju da polako ali sigurno ova zemlja dobija pravosudni sistem oslobodjen politickih i svih drugih pritisaka stvara, medjutim, ispravna sudska odluka. Koliko ce ta iluzija trajati i hoce li biti samo pretfazom nekih boljih dana za pravo, zavisit ce opet ponajvise od ovog i slicnih sudova.

U svakom slucaju, zahvaljujuci umjesnosti branilaca, pritisku medjunarodne zajednice ispod stola, ali i pravnoj etici sudija, slucaj koji se godinama vukao po medijima i sudovima, adaktiran je. Da li ovakav epilog nagovjestava bolje i nezavisnije sudstvo u buducnosti, pitanje je jos uvijek bez odgovora. Ali jos nekoliko rijesenih slucajeva pored "slucaja Djedovic” ohrabruju nas u uvjerenju da ce jednoga dana BiH imati sudstvo visokog pravnog rejtinga. Samo da nije "losih presuda” a la Alemko.

Kakva je razlika izmedju povratka u RS i povratka u Federaciju? Drasticna. Najdrasticnija u sigurnosnom smislu. Ono sto se desilo povratnicima u Prnjavor i Kopace samo u posljednjoj sedmici visestruko prevazilazi sve neugodnosti koje su eventualno dozivjeli i prezivjeli (manjinski) povratnici u Federaciju. Povratak u Prnjavor nije prezivio jedan povratnik. Poginuo je u svojoj avliji od eksplozije rucne bombe koja je eksplodirala u vatri na kojoj su povratnici palili smece. To da se bomba nasla u smecu koje je izneseno prilikom ciscenja kuce, kao, ustanovila je policija RS-a. Od iste eksplozije drugi povratnik je ranjen. Ono sto policija RS-a nije registrovala jeste prijeteca izjava covjeka koji je do povratka prognanih na svoj posjed zivio u istoj kuci. Ovu povratnicku tragediju nije registrovala ni RTRS, kao ni ostala cetiri napada na povratnike u opcini Prnjavor. Vadiona policije RS-a da nemaju dovoljno snaga da zastite svakog povratnika ponaosob pada u vodu na primjeru Kopaca. Naime, svi povratnici u Kopace, njih pedeset, smjesteni su u samo dvije kuce. Dvije kuce nije nikakav problem zastititi ako postoji spremnost. A to sto je jedna u kojoj je smjesteno 20 povratnika zasuta kamenjem i na njoj porazbijana sva stakla kazuje da u policiji RS-a nema spremnosti da rade svoj posao. Svakodnevne prijetnje klanjem i ubijanjem povratnicima i rusenje hair-cesme pred kucom Nezira Kanlica samo su dio "gostoprimstva za povratak". Povratnici znaju identitet napadaca, ali policija ne preduzima nista. Ili je nesto izjava policije da je rusenje zidova kuce povratnika Muje Sisica izazvao – vjetar.

Neinformiran bi covjek mogao pomisliti da se UNHCR bavi jednim humanim i humanitarnim poslom: povratkom izbjeglica. A ne politikom. No, to bi mogao pomisliti neinformiran covjek. Informiran bi procitao novine i saznao da UNHCR podrzava razmjenu stanarskih prava, i da je to, stavise, ozakonjena i gotova stvar. Tako bar tvrdi glasnogovornik UNHCR-a Wendy Rappaport. "Razmjena stanova jedna je od mogucnosti koju raseljene osobe imaju na raspolaganju u slucajevima kad se ne zele vratiti.” Ona je dalje nastavila govoreci kako "raseljenim osobama treba omoguciti stvarni izbor” itd. Cinicno je da to govori predstavnik organizacije na cijim su kamionima, u zimu 1993. primjerice, iz Srebrenice deportovane hiljade Bosnjaka. Jer, to se zove cementiranje etnicke podjele zemlje i posljednji je potez kicicom na slici koju je 1992. poceo slikati Radovan Karadzic. S druge strane, UNHCR samo naglas govori o onome o cemu domaci politicari misle. Ne bi, recimo, stotine stanova u Sarajevu bile prodane ili razmijenjene za one u RS-u da kantonalne ili federalne vlasti to zele sprijeciti. Problem je principijelne naravi: kako dvoje ljudi moze trgovati ili razmjenjivati nesto sto im ne pripada?! To sto ovdasnji vlastodrsci te mahinacije gledaju s blagonaklonoscu, nije nista novo. Od njih se to i moglo ocekivati. Ali, da organizacija koja je "glas onih bez glasa” staje uz njih. E, to je vec previse. I za neinformirana covjeka.

U Komemorativnom centru u Tuzli konacno je otvoren objekat u koji ce biti premjesteni svi do sada ekshumirani posmrtni ostaci ubijenih Srebrenicana. Dakle, svi posmrtni ostaci koji su cekali na identifikaciju i konacan smiraj u uslovima ispod granica dostojanstva koje pripada zrtvama genocida. U tunelima tuzlanskog Komemorativnog centra i visockim kontejnerima. Centar koji ce omoguciti brzi proces identifikacije izgradjen je zahvaljujuci donaciji Vlade Holandije, a tim strucnjaka predvodjen vrhunskim svjetskim ekspertima je obezbijedila americka nevladina organizacija ICMP, koja se najsavremenijim poznatim metodama bavi traganjem za nestalim i identifikacijom stradalih. Ovaj strucni tim bi u novonastalim uslovima, procjenjuje se, mjesecno bio u stanju obraditi i pripremiti za identifikaciju do 200 tijela zvjerski ubijenih Srebrenicana, sto bi, imajuci u vidu dosadasnje rezultate u procesu identifikacije, koji iznose porazavajucih 70 identificiranih zrtava, bio nemjerljivo veliki zahvat na saniranju najvece zive bosnjacke rane. Ovim angazmanom ICMP-a bi se ubrzalo zakljucivanje tek jednog, onog najbolnijeg, dijela srebrenicke drame. “Povratak mrtvih u Potocare garant je povratka zivih u Srebrenicu", kazala je Hatidza Mehmedovic, predstavnica Udruzenja zena Srebrenice i Zepe, iznijevsi podatak da se 83 posto porodica 10.700 nestalih izjasnilo kako treba ubijene Srebrenicane ukopati u Potocarima. Tom prilikom bi se barem nekima od zrtava zasigurno znao identitet. Kao sto se, kada su ubijeni, znao i identitet i njih i njihovih ubica.

Alija Izetbegovic nikad nije posjetio Republiku Srpsku. Ali, jeste Bosnu i Hercegovinu, tacnije receno, Brcko, jedini bosanski grad koji cak i po Ustavu, jos uvijek pripada drzavi BiH. I sreo jos nekog Srbina osim Zivka Radisica – Sinisu Kisica, gradonacelnika Brckog. Istina je da se ova posjeta moze staviti u kontekst predstojecih izbora, no ovakav bi posjet, recimo, prije godinu bio nezamisliv. Da li zato sto je Brcko tada bilo u Republici Srpskoj (tamo su i sada neka, vrlo, vrlo srpska obiljezja), koju Izetbegovic toboze ne priznaje, ili iz nekog drugog razloga, i nije odvise bitno u ovom trenutku. Zbog takvog odnosa prema tom dijelu zemlje najvise je trpjela upravo njegova, navodno, multietnicka politika. A i glasaci. Istog dana kad i Brcko, predsjednik SDA je posjetio i Tuzlu i tamo govorio na predizbornom skupu. "Odgovornost je pojedinacna, nije kolektivna. Mi za zlocine ne krivimo narode, nego pojedince koji su ih naredili", kazao je Izetbegovic, pozivajuci svoje simpatizere na oprost. Da nije onog "mi” – koje odvec cesto izgovara misleci na sebe, ili, jos gore, govoreci u ime cijelog naroda – Izetbegovicu se ne bi imalo sta prigovoriti. Ovo je, za njega, ionako veliki korak. Mozda je aktualni predsjedavajuci na zalasku politicke karijere poceo otkrivati Bosnu i njene narode ili se pokusava iskupiti za neke od ranijih grijeha... Sta god da je u pitanju, bolje je da je otisao u Brcko i bolje je sto je kazao u Tuzli to sto je kazao.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	THOMAS MILLER
	EJUP GANIC
	HASKI TRIBUNAL I NATO
	KANTONALNI SUD SARAJEVO
	MUP RS
	UNHCR
	MEDJUNARODNA KOMISIJA ZA NESTALE OSOBE (ICMP)
	ALIJA IZETBEGOVIC