U kom politickom ambijentu Bosnjaci misle da mogu pronaci utoku za svoju egzistenciju, za svoje strahove, zebnje, razocarenja, ideoloska lutanja i podmetanja i gdje mogu pronaci izlaz iz mononacionalnog labirinta u koji su gurnuti jednom neodgovornom politikom? SDA je odavno zagubila kljuc za izlazak iz tog labirinta uzasa. Mogu li ga Bosnjaci pronaci, zasnivajuci ideju normalne, ka drugom upucene voljene Bosne, dobrano osakacene srpsko-hrvatskom agresijom, unutarbosnjackim antibosanskim udarom i infiltracijom drugih vanjskih sila?

Tzv. prolog
Evo nas u vrtlogu zurnalisticke strasti! Napaljeni bajramskim, martovskim idama Peze i drugova koji su pred socrealistickom arhitektonskom rugobom RK Sarajka organizirali rustikalni piknik sa vriskanjem i pljuvanjem, gotovo da smo postali njihova antiteza: oni vicu, mi, razornom argumentacijom sekularizma, stisavamo njihov nazadnjacki, novotarijski, primalni ideoloski krik.

A sinteza? Sta je sa sintezom?

Sinteza (SDA) se smije, uvjerena da ce profitirati u igri dva suprotstavljena tabora – tragicnokonzervativne teze (tzv. islamske ideoloske skupine pretpovijesnog tipa) i poletne, zanosne, umjerenoanarhijske antiteze (Dani, NGO, nezavisni intelektualci…).

E, nece moci!

Sintezu, tu samoproglasenu politicku sredinu, taj samoreklamirani politicki centar, taj galimatijas nacionalne desnice i nacionalne ljevice, taj politicki sataras krajnje bljutavog okusa, treba, nakon deset najtezih godina, pospremiti u vodokotlic povijesti pa neka voda odnese. Dakle, o SDA je rijec! Kakav Pezo, kakvi bakraci!

Tzv. prvi cin
Komunisti su na primjeru sopstvene historijske propasti dokazali da revolucija jede svoju djecu, sa istom strascu sa kojom djeca jedu revoluciju. Isti proces odigrava se unutar Izetbegoviceve stranke.

Nakon transfera zatvorskih snova u legitimnu politicku stranku krajem osamdesetih, skupina istomisljenika, neko sa manjom, neko sa vecom ceznjom za slobodom (i za lovom!), prikljucila se oruzanom otporu bosanskih patriota u nedavnom ratu protiv Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo svoje prikljucenje spontanom, stihijskom, cas organiziranom, cas neorganiziranom otporu za odbranu domovine, pretvorili su u ruzno, samodopadljivo hvalisanje kako su ONI organizatori otpora na cijeloj bosanskoj geografiji: od izmrcvarenog Sarajeva do poklane Srebrenice. Kakav organizator otpora, takav rezultat, rekli bi uvjereni cinici, unaprijed znajuci da je njihova ironija samo oblik nemoci. Takav sam vam i sam.

Nakon sto su prigrabljivanjem otpora otvoreno poceli jesti sopstvenu revoluciju, reducirajuci je prostorno i duhovno na jedan komad teritorije kojim se moze prosperitetno vladati, pocela je otimacina za kule i gradove, za vile i stanove, kola i volove, privilegije i bahanalije… Uslijedila je, dakle, zavrsna vecera u kojoj su ostaci revolucije pojedeni gotovo kanibalskom pedantnoscu. Ali, kad se ustalo od sofre, nisu svi bili zadovoljni. Narocito oni sto su cesto, uglavnom tajno, putovali na Istok dovlaceci novac i ratnike. Novac je potrosen, ratnici su ostali, usadili svoj fatalisticki nazadnjacki duh u nase ljermontove, u nase "junake naseg doba" koji su s Allahovim imenom na usnama ginuli po gudurama Bosne, ne za gudure, nego za svoju viziju vjere, tako daleku uobicajenom bosanskom covjeku. Medjutim, nasi zeleni agitpropovci nisu izgubili nadu da tim mladicima mogu manipulisati, da ih mogu imati pod kontrolom. Dakle, je li 17. marta ove godine 300-400 bosanskih pasdarana bilo pod kontrolom, ili izvan kontrole?

Bili su pod kontrolom.

Agitprop i dalje uspjesno radi.

Cilj mozda nije tako ocit, ali se da naslutiti: zaplasiti umjereni bosanski svijet idejom importirane brade, jer covjek po navici ustukne pred novim cinjenicama, kao sto po navici pomiluje dijete. Kad se ustukne, to znaci da ruka koja je taman krenula da na glasackom listicu zaokruzi npr. SDP, usmjerava olovku ka drugom listicu i zaokruzuje SDA, jedinog garanta da "novi fenomen" nece zavladati Bosnom, vec ce vazda biti pod argusovskim okom Kontrolora. Ako pobijedi SDP, "bocinjci" bi mogli formirati stranku, a ta stranka, nazovimo je prigodno Bocinjska stranka, bila bi cak i za Mirnesovu Bosansku stranku cudo nevidjeno! Na tu kartu, na kartu da Bosnjaci nece da vide cudo nevidjeno, "igra horor cijela SDA". Kako je horor sinonim za mrak, spustimo zavjesu i prebacimo se u drugi cin. A tamo, na pocetku bjese svjetlost.

Tzv. drugi cin
"Uci, citaj"! Tako je zapocela Objava, cime je Gospodar Svjetova porucio covjeku da je znanje ispred svega, da je ono cak i ispred djela. Jusuf El-Karadavi, autor knjige Razumijevanje prioriteta (Bemust, Sarajevo 2000), o tome pise: "Znanje je ispred djela, jer se upravo njime razlucuje istina od lazi u vjerskim uvjerenjima, ispravno od pogresnog u rijecima, propisano od novotarija u ibadetima, ispravno od neispravnog u ophodjenju, dozvoljeno od zabranjenog u postupcima, plemenito od niskog i bijednog u moralu, prihvatljivo od odbacenog u vrednovanju…" Dalje, El-Karadavi navodi rijeci halife Omera Ibn Abdul-Aziza: "Ko radi bez znanja, vece je ono sto upropasti od onoga sto ispravno uradi."

Sve ovo tako dubinski detektira opce stanje duha unutar SDA politickog miljea i unutar njenih kontroliranih frakcija da je svaki komentar gotovo suvisan. Ali, upravo niskost morala, prihvatanje odbacenih vrijednosti naustrb progresivnih, unutarstranacki obracuni uoci velike privatizacije s jedne strane te pogresna drzavna i nacionalna strategija s druge strane, tvore ambijent promjene. Stranka, izgubljena u vjeri i naciji, bez racionalnog odgovora na izazove vremena koji se postavljaju pred jedinu zemlju koja se ima, mora sici u parter povijesti a na balkon neka se penju drugi. Oni koji znaju da je znanje ispred djela, oni koji znaju da je upravo "strategija znanja" ona koja danas donosi dobitak i u politicko-ekonomskom i u duhovnom smislu. Ko su ti drugi? Koja je to stranka? Ima li je u buljuku politickih budalastina koje se pretenciozno nazivaju strankama?

Dati precizan i konkretan odgovor na postavljeno pitanje nije nimalo lahko, mada se "evropski crveni" namecu kao respektabilan faktor nase zajednicke buducnosti. Autor ovih redova je prije odredjenog vremena izasao s prijedlogom moguce bosanske koalicije (SDP–NHI–SBiH–SNSD) koja u redovima politickih stranaka, za razliku od obicnog svijeta, nije naisla na razumijevanje. Kako je pitanje visenacionalne prekoetnicke koalicione politicke paradigme ocito bolno i suvise riskantno za sve a narocito za jedinu bosansku multietnicku partiju – SDP, cini se da je za bosansku zbilju mozda centralno pitanje kome ce Bosnjaci u ovoj godini izbora dati povjerenje?

I u stranackom a i u drzavno-nacionalnom smislu sve se vrti oko Silajdzica i Lagumdzije.

Pravi rulet. Rulet koga pokrecu sujete.

U kom politickom ambijentu Bosnjaci misle da mogu pronaci utoku za svoju egzistenciju, za svoje strahove, zebnje, razocarenja, ideoloska lutanja i podmetanja i gdje mogu pronaci izlaz iz mononacionalnog labirinta u koji su gurnuti jednom neodgovornom politikom. SDA je odavno zagubila kljuc za izlazak iz tog labirinta uzasa. Mogu li ga Bosnjaci pronaci, zasnivajuci ideju normalne i voljene Bosne, dobrano osakacene srpsko-hrvatskom agresijom, unutarbosnjackim antibosanskim udarom i infiltracijom vanjskih, prekomorskih sila?

Ako vec na aprilskim opcinskim izborima Stranka za BiH dobije respektabilan broj glasova, to je, po mom sudu, najvaznija politicka cinjenica novog povijesnog karaktera. O cemu bi se u tom slucaju radilo? Stranka za BiH je jedina politicka partija (medju onima koje se nadaju vecem broju glasova) koja je otvoreno i nedvosmisleno zatrazila pad Dejtonskog sporazuma i na tom zahtjevu istrajava i danas, vodeci kampanju za aprilske izbore na antidejtonskoj matrici. Druge relevantne politicke snage nisu eksplicitne u zahtjevu za reviziju sporazuma iz Ohia.

Glasaju li Bosnjaci u vaznom procentu za Silajdzica, oni salju poruku svojim komsijama i medjunarodnoj zajednici da ne priznaju dejtonsku BiH, dakle, da ne priznaju model podjele. I da, pride, smatraju kako je nemoguce ponistiti Dejtonski ugovor njegovom potpunom sprovedbom u duzem vremenskom roku, a to je navodna intencija medjunarodne zajednice. Ako to bude vecinska volja bosnjackog nacionalnog korpusa, to je izazovna poruka koja trazi odgovor, kako medjunarodne zajednice, tako i drugih, sto desnih, sto umjerenih i lijevih nacionalnih politickih opcija. Sutnja ili zanemarivanje poruke bilo bi opasno gubljenje vremena, a u perspektivi Silajdzicevi Bosnjaci postali bi ona vrsta problema za medjunarodnu zajednicu (naravno, sa drugim predznakom) kakav je godinama bila desna politicka grupacija u RS-u. Takav eventualni rezultat mogao bi izazvati najdramaticnije politicke posljedice po BiH. Mozda pozitivne, mozda negativne.

Samostalni izborni trijumf Silajdzica u nekoliko federalnih kantona, za BiH bio bi vazniji od dobrog izbornog rezultata u koaliciji sa SDA tamo gdje neodgovorno i bezveze Silajdzic igra zajedno sa Izetbegovicevom strankom. Naravno, u ovom pretpostavljenom scenariju jedno pitanje samo se nudi: Da li to znaci da u drami nacionalnog sazrijevanja Bosnjaci idu postupno: nacionalizam (SDA) – gradjanski, umjereni, trpeljivi nacionalizam (SBiH) – socijalni internacionalizam (SDP)? Odgovor je da, ako Hare nesto napravi. Odgovor je ne, ako Lagumdzija uvjerljivo svjedoci da je vrijeme za promjene, vrijeme je za SDP. Kakva drama postupnog nacionalnog sazrijevanja, kakve trice i kucine, kao da slavodobitnicki uzvikuje lider SDP-a. Zivot, gospodo, zivot, a ne pistolj, opalit ce u raspletu koji slijedi.

Tzv. treci cin
Kampanja SDP-a za opcinske izbore moze se jednom rijecju oznaciti kao postideoloska. Govor SDP-a oslobodjen je gvozdenih imperativa nacije. Na sceni je cisti socijalni pragmatizam impregniran normalnim ljudskim obecanjima o boljim i usluznijim salterskim sluzbenicima, o boljem i kvalitetnijem obrazovanju, o okrecenim i prostranim mjesnim zajednicama kao celijama javnog zivota a ne celijama gerontoloske dosade…

Mi, naravno, ne mozemo znati hoce li SDP to ispuniti. Ali to se nudi na pijaci politickih ideja.

I zvuci beskonfliktno, zvuci nekako moderno. Naravno, pitanje koje se pred Bosnjake (a ovdje je primarno o njima rijec) postavlja s dobrim razlogom je sljedece: moze li buducnost biti ruzicasta ako crveno ne izblijedi? Retoricko pitanje trazi retoricki odgovor: ne moze, ali ruzicasta boja je bliza crvenoj nego zelenoj.

U svakom slucaju, odgovornost javnog djelatnika je da postavi pitanja i eventualno ponudi nenavijajuce odgovore, cak i kada drustvena situacija toliko frustrira da je jedini razuman potez – glasajmo za promjene. Ipak, bez obzira na razlicite ponude koje se istresaju pred birace, bile one navijacke ili ne, mislim da je inat to agregatno stanje ljudskog duha koje ce primarno odrediti glasacko raspolozenje biraca u nasim krajevima.

Pricao mi je jedan postojani bosanski vjernik koji vec decenijama nikome ne da da profanise njegov odnos s Bogom, kako je nedavno u dzamiji lokalni efendija (inace ljubitelj tradicionalnih islamskih skupina cija tradicija u Bosni seze od jucer) jasno i bez potrebe da se skriva iza govora porucio dzematu: "Crveni ne smiju pobijediti, jer ce nam ukinuti dzamije, vjeru, iman… Glasajte za SDA, braco", ummetski je poentirao lokalefendija. A moj sugovornik, koji je do sada redovno glasao za "nase", nakon sto je konacno uvidio kako su "nasi" opoganili vjeru, narodski mudro kazao mi je: "Alija i Haris hodaju samo po crti nase vjere. Nikuda dalje oni ne smiju. A Lagumdzija ide svugdje. I u Zvornik i u Capljinu i u Zenicu… Pa ko je onda za podjelu Bosne, reci ti meni? Onaj sto ne prelazi ili onaj sto prelazi granicu nase vjere?"

Znam, starino. I znam da i ti konacno znas.