Sudski spor sarajevske Hidrogradnje i zenicke Agencije za privatizaciju oko toga cija je Cementara Kakanj, nije nista drugo do prikriveni sukob kantonalnih vlasti u Zenici i Sarajevu ko ce kontrolirati prodaju i kome ce novac od prodaje Cementare. Problem ko ce biti "cuvar privatizacijskog novca" evidentan je i u slucaju BHSteela i maglajske Natronke. Postojanje takvih sukoba izmedju kantonalnih vlasti ali i Zenicko-dobojskog kantona i federalnih vlasti na problematican nacin oznacava pocetak velike privatizacije i strateskog nesporazuma drzave sa samom sobom: sta se zapravo hoce?

OBJAVLJIVANJEM NAJPOVOLJNIJE PONUDE ZA
kupovinu 51 posto kapitala u Tvorni ci cementa Kakanj, na javnoj prezentaciji Kantonalne agencije za privatizaciju u Zenici 15. marta, pocela je velika privatizacija u Federaciji BiH. Najmanje cetiri godine trajala je borba izmedju niza evropskih proizvodjaca cementa, razlicitih bosanskih firmi i politickih struktura od opcinskog do drzavnog nivoa za kontrolu nad Cementarom u Kaknju.

Komisija Kantonalne agencije za privatizaciju tek treba da konacno potvrdi kome ce biti prodan vecinski, kontrolni paket dionica kakanjske Cementare, ali kao najpovoljnija za sada je opisana ponuda njemacke kompanije Heidelberg Zement AG. U utrci su i francuska Lafarge SA, britanska RCM Group i svedska kompanija Plena. Tri potencijalna kupca su izrekli izuzetno pohvalne ocjene o angazmanu Kantonalne agencije u Zenici tokom ove prodaje, zahvaljujuci se pismenim putem njenom direktoru Edberu Hrnjicu "na rijetko efikasnom i visokoprofesionalno obavljenom poslu". Ali jedan od konkurenata koji zaostaje za njemackom kompanijom izgleda da zadrzava svoje rezerve, cekajuci na konacan ishod. Izmedju glavnih konkurenata izgleda da je presudio njihov razlicit odnos prema dva glavna kriterija – ponudjena cijena za kupovinu 51 posto ukupnog kapitala preduzeca i odnos prema 360 zaposlenih u Cementari. Ova dva kriterija su prilikom vrednovanja ponuda osiguravala po cetvrtinu ukupnog broja bodova.

Koncesija na Kamenolom
Kakanjska Cementara je dionicko drustvo u mjesovitoj svojini, u kome je drzava vlasnik 86,44 posto ukupnog kapitala koji iznosi oko 96,1 miliona KM (DM). Kantonalna agencija u Zenici se odlucila za kombinovani metod privatizacije, u kome se istovremeno trazi strateski strani partner putem prikupljanja tendera (zatvorenih ponuda) na javni poziv i javni upis dionica (certifikatska privatizacija). Javnim pozivom, koji je objavljen pocetkom januara ove godine, ponudjena je prodaja dijela drzavnog kapitala u Cementari u vrijednosti od 49.009.406,92 KM, sto odgovara iznosu od 51 posto ukupnog kapitala preduzeca.

Njemacka kompanija Heidelberg Zement AG ponudila je da ovaj vecinski, kontrolni paket dionica otkupi za – 55 miliona DM. Takvom eventualnom kupovinom ce se, ustvari, povecati i vrijednost preostalih dionica u Cementari koje su u vlasnistvu drzave (35,44 posto) i radnika (13,56 posto). Prodaja preostalog dijela drzavnog kapitala, koji je, prema pocetnom bilansu, utvrdjen u iznosu od 34,05 miliona KM ili 35 posto ukupnog kapitala preduzeca, izvrsit ce se "javnim upisom dionica, uz mogucnost ucesca svih domacih i stranih fizickih i pravnih lica".

Tako ce kakanjska Cementara u buducnosti imati jednog vecinskog, stranog i mnostvo malih vlasnika. Naravno, kakvi ce u buducnosti biti odnosi vecinskog i malih dionicara nije moguce predvidjeti. Njemacka kompanija Heidelberg Zement AG je ponudila 100 miliona maraka novih investicija, a teoretski je moguce da se i drugi, manji dionicari odluce na dodatne investicije. Nema sumnje da ce javni upis dionica kakanjske Cementare biti veoma privlacan i za brojna lokalna fizicka i pravna lica, koja ce u tome vidjeti sigurnije investiranje svojih certifikata. Ulaganje zdravog novca od strane vecinskog stranog vlasnika, tvrde privatizacijski strucnjaci, povecat ce vrijednost ulozenih sredstava lokalnih dionicara, bez obzira na broj ili procentualni omjer dionica u vlasnistvu vecinskog i malih dionicara.

Privatizacijski strucnjaci procjenjuju da ce ucinak ovakvog stranog ulaganja u Cementaru biti daleko veci od ranijeg kuvajtskog ucesca u formiranju BHSteela, kao zajednicke kompanije Zeljezare u Zenici i kuvajtske KIA-e. Nakon kupovine kakanjske Cementare, 55 miliona maraka ce preko racuna IKB banke i Kantonalne agencije za privatizaciju stici na poseban racun Zenicko--dobojskog kantona. Kantonalna vlada u ovom postupku ima jedino ulogu da osigura pravo koristenja – koncesiju na Kamenolom u blizini Cementare, na minimalno 25-30 godina, na temelju posebnog ugovora, kako bi buduci vecinski vlasnik mogao da koristi potrebne sirovine. Takva mogucnost je bila vazan preduslov prodaje strancima.

Guzva oko love
Novac dobiven prodajom Cementare trebao bi biti upotrijebljen za razvojne projekte u Zenicko-dobojskom kantonu. Ali, niti jedan kantonalni zvanicnik, pocev od premijera Kantonalne vlade Vehida Sahinovica (SDA, Visoko), nije do sada niti nagovijestio nacin na koji ce ovaj zdravi novac biti upotrijebljen. Nema sumnje da ce kantonalne vlasti, nakon uplate 55 miliona zdravog novca na njen racun, biti izlozene brojnim i suprotstavljenim zahtjevima. Opozicioni politicari, naprimjer, izrazavaju bojazan da ce novac otici za preuzete a neizmirene obaveze kantonalnih vlasti prema razlicitim socijalnim kategorijama. Drugi, pak, ocekuju pritiske lokalnih vlasti u Kaknju i iz drugih sredina da novac bude upotrijebljen za komunalne radove i slicno. Naravno, novac dobijen prodajom Cementare politicari sa vizijom bi koristili za promjenu privredne strukture u Kaknju i ovom industrijskom bazenu, koji je dugo bio u vrhu jugoslavenskih "zrtvovanih gradova" sa prljavom industrijom. Ali, poseban problem je sto u ovom kantonu nije uspostavljen investicioni fond koji bi usmjeravao ovaj zdravi novac u razvojne projekte, nego samo – poseban racun. Od nacina na koji ce vlast upotrijebiti novac dobijen u velikoj privatizaciji ovisi da li ce privatizacija omoguciti razvojni preporod ili ce to biti obicna rasprodaja drzavne imovine.

Upravo unutrasnji sukobi interesa, na razlicitim nivoima vlasti od opcine do drzave, predstavljali su glavnu prepreku u protekle cetiri godine potrage za strateskim, stranim ulagacem u kakanjsku Cementaru. Cementara je prestala sa radom u aprilu 1992. godine i tokom rata je bila poznata kao – prihvatni, izbjeglicki centar. U tvornickom naselju je zivjelo oko 450 izbjeglica. Ratna proizvodnja je pokrenuta krajem 1994. godine. U prvoj godini mira, sa obnavljanjem proizvodnje pocela je i potraga za stranim ulagacem u kakanjsku Cementaru. Nakon visemjesecnih kontakata i pregovora, u Dresdenu je 11. maja 1996. potpisan Osnovni ugovor za rekonstrukciju Tvornice cementa u Kaknju. Ugovor je predvidjao da "udruzena njemacka privreda" putem berlinske fime MAG GRIMMA kreditira ovu rekonstrukciju. Vrijednost potpisanog ugovora je bila 304 miliona maraka, a cilj takvog ulaganja je trebao biti "povecanje kapaciteta za novih 500.000 tona cementa godisnje i dostizanje ukupnog kapaciteta na jedan milion tona cementa godisnje". Instalirani kapacitet tvornice je 500.000 tona godisnje, a, prema sluzbenim podacima, "tvornica trenutno radi sa kapacitetom od 350.000 tona, za koji ima obezbijedjeno domace trziste".

Medjutim, lokalne vlasti u Kaknju, posebno Opcinski odbor SDA, reagirale su veoma ostro na takvu najavu. Postojala su najmanje dva razloga za tadasnje proteste. Jedan je cinjenica da su njemacki kreditori najavili duplo vecu proizvodnju, sto je protumaceno kao novo zrtvovanje Kaknja, bez obzira na sva uvjeravanja da ce biti postovani zapadni standardi zastite zivotne sredine. Drugi, politicki, razlog je, cini se, bio vazniji. Potpisivanju tadasnjeg ugovora u Dresdenu, na poziv organizatora, prisustvovao je dr. Haris Silajdzic, kao jedan od inicijatora projekta. Tada je samo Silajdzicevo pojavljivanje u Dresdenu bilo dovoljno za ostro protivljenje SDA cijelom projektu.

Potom je uslijedila zestoka medjukantonalna borba Zenice i Sarajeva za kontrolu privatizacije kakanjske Cementare. Posmatraci vjeruju da je sudski spor sarajevske Hidrogradnje i zenicke Agencije za privatizaciju oko toga cija je Cementara, ustvari, predstavljao od javnosti prikriveni sukob kantonalnih vlasti u Zenici i Sarajevu ko ce kontrolirati prodaju i kome ce novac od – prodaje Cementare. Postojanje takvog sukoba izmedju kantonalnih vlasti ali i Zenicko-dobojskog kantona i federalnih vlasti potvrdjuje upravo pocetak velike privatizacije.

Patron Natrona
Upravni odbor Federalne agencije za privatizaciju objavio je 29. februara javni poziv za prodaju "drzavnog udjela u kapitalu maglajske tvornice papira Natron u iznosu od 115 miliona 148 hiljada i 558 KM, sto odgovara iznosu od 70,4 posto ukupnog kapitala preduzeca". Federalna agencija se pozvala na clan 6. Zakona o Agenciji za privatizaciju, u kome se kaze da "u okviru svoje djelatnosti, u vezi s privatizacijom preduzeca i banaka, Agencija Federacije odobrava i sprovodi privatizaciju preduzeca koja imaju dijelove na podrucju vise kantona". U slucaju Natronke, zbog jednog njenog pogona u Citluku, koji je vec bio prijavljen za malu privatizaciju kod zenicke Agencije, Federalna agencija je preuzela vodjenje njene prodaje. Naravno, posmatraci objasnjavaju da u ovom sporu nije rijec o citluckom pogonu, nego o tome da li ce federalne ili kantonalne vlasti raspolagati sa 115 miliona maraka od eventualne prodaje drzavnog kapitala u Natronki.

Federalne vlasti su se odlucile na prodaju drzavnog kapitala u Natronki, nakon neuspjeha pregovora sa francuskom firmom Gascogne. Francuska kompanija je krajem januara objavila da odustaje od daljnjih pregovora oko Natrona zbog cijena drveta, manjkavosti bankarskog sistema i unutrasnje politike zemlje "u kojoj postoji opsjednutost ocuvanjem vlastite etnicke cjeline". U pregovorima Natrona i Gascognea je do tada trazena mogucnost stranog ulaganja kroz stvaranje novog, zajednickog preduzeca, a ne kroz privatizaciju. To je, u pravnom smislu, nacin na koji su osigurana strana ulaganja za BHSteel i preduzece Alba u Zenici. Svega sedam preduzeca u Zenicko-dobojskom kantonu kroz privatizaciju traga za stranim ulagacima. Osim Tvornice cementa u Kaknju, UNICO Filter, Pobjeda Tesanj, UNIS FAD Jelah, IGM Visoko, GIP Sretno Breza i neka gradjevinska preduzeca. Postojao je i interes za strana ulaganja u pojedine dijelove zavidovicke Krivaje i slicna preduzeca.

Nakon BHSteela (sa kuvajtskim ulaganjem od 90 miliona dolara, od cega je 60 miliona zdravi novac, a preostalih 30 miliona priznati dug BiH prema Kuvajtu, koji je prihvacen kao kuvajtsko ulaganje), primjer Tvornice cementa u Kaknju (sa 55 miliona maraka drzavi za kupovinu njenog kapitala u Cementari i 100 miliona maraka novih investicija u Cementaru) izgleda kao daleko uspjesniji primjer stranog ulaganja. Iako se ne mogu porediti, naprimjer, po tome kolika je bila knjigovodstvena vrijednost i ukupni prihod Cementare i Zeljezare, prodaja Cementare je privukla veci strani ulog u BiH. Mozda je cak i vaznija cinjenica da kuvajtsko ulaganje nije bilo dovoljno za pokretanje proizvodnje u Zeljezari, jer sada Federalna vlada traga za novim stranim, strateskim partnerom koji ce osigurati plasman proizvoda iz Zeljezare i uloziti nova sredstva. Na drugoj strani, Cementara u Kaknju je uspjela sama djelomicno obnoviti proizvodnju i ima osigurano trziste. Takvo poredjenje je osnov za tvrdnju analiticara da ce efekti privatizacije Cementare biti veci od efekata ulaganja u BHSteel.

Da li su federalne vlasti i same izvele takav zakljucak ili je presudila teznja za kontrolom novca dobijenog eventualnom prodajom Natrona, za sada nije moguce procijeniti. Kantonalnim vlastima u Zenici je, zbog pogona u Citluku i nakon uspjeha u Kaknju, oduzeta ova kontrola nad privatizacijom Natronke. Federalna agencija sada trazi ulagaca koji je spreman da plati 115 miliona maraka za otkup 70 posto ukupnog kapitala Natronke, koji je u vlasnistvu drzave, osigura jos 64 miliona maraka investicija i zaposlenost 900 radnika. Javno objavljivanje pet najbolje rangiranih ponuda je najavljeno za 28. april ove godine, u prostorijama Federalne agencije – u Sarajevu.