Kad je u pitanju Hasanaginica, ponovo smo suoceni sa nepodnosljivom la(h)kocom trosenja budzetskog novca za faraonske nacionalne projekte. Bez opere, tako barem misli sadasnja bosnjacka vlast, nema nacije. Jedini problem je to sto malo kasnimo. Stoljece-dva

STA SE B'JELI U GORI ZELENOJ? Projekt Hasanaginica su, podsjetimo, prije nekoliko godina, "kao trilogiju" najavila dvojica glavnih projektanata SDA-ove kulture nacionalromantizma – Timur Numic i akademik Muhamed Karamehmedovic. Obojica su, nakon predstave, u auli Narodnog pozorista davala izjave, cestitala ansamblu, objasnjavala nesto Edhemu Bicakcicu, ali njihova lica nisu sjala onim zadovoljstvom kakvo ih, uglavnom, krasi kad se zavrsi neki projekt "drzavotvornog" tipa. Zasto? Zato sto znaju da je pozoriste tlo gdje tracevi idu nevidjenom brzinom i da ce do novina(ra) doci i onaj da su troskovi opere Hasanaginica dostigli fenomenalnih 500.000 konvertibilnih maraka. I zaista, bilo koga ko se razumije u finansiranje pozorista tesko bi bilo ubijediti u zvanicno priznate cifre od 240.000 (vasem novinaru je u jednom razgovoru off the record, a kako drugacije, "dosapnuta" ona od 300.000) potrosenih maraka. To, u ovom slucaju, ne prolazi jer, kako tvrdi jedan ovdasnji umjetnik, "u ovakvim situacijama kad vlast zgura' projekt, faktor vrijeme ne znaci nista osim cinjenice da se novac brze trosi". A novca je bilo. Scenografija Radovana Marusica i kostimografija Vanje Popovic uglavnom su bile obojene u bijelo. Nije se, medjutim, dao sakriti vonj svjezeg ljepila, nakon kojeg vam odmah bude jasno da su neke stvari zavrsavane neposredno pred premijeru. Ali, nije pristojno pitati za novac kad su "visi ciljevi" u pitanju: "san" je, konacno, ispunjen. Nakon drame i baleta, dobili smo i operu i, valjda, konacno zaokruzili jos jedno od dramatiziranja narodne pjesme, koja je tokom svog vise od 200 godina dugog zivota dozivjela dvadesetak prepjeva samo na engleski jezik.

ON PORUCI VJERNOJ LJUBI SVOJOJ…: Tesko bi se bilo prisjetiti premijere na kojoj se okupilo vise politicki znacajnijih glava: najvece zvijezde su bili Bicakcic, Halid Genjac, prvi federalni policajac Zilic, kantonalni guverner Mujezinovic, predsjednik HKD "Napredak" Franjo Topic, "republikanac" Stjepan Kljuic. U lozama, sve sama lica iz javnog zivota Sarajeva. Dva minuta prije zakazanog pocetka jedna je zena, pokrivena mahramom, docekana od strane obezbjedjenja. Mirno, sasvim neprimjetno, otisla je u lozu pridruziti se svojoj kcerki Sabini. Halida Izetbegovic. Pitanje "zasto je Halida dosla bez Alije u pozoriste", kako je glasio najcesci komentar tog gesta, nekako se prirodno dovodi u kontekst s jednim drugim koje glasi: zasto je Hasanaginica jedan od glavnih kulturnih projekata ove i ovakve bosnjacke vlasti? Kantonalna ministrica kulture je u jednim dnevnim novinama dan prije premijere izjavila "da ima tremu kao da sama pjeva."

TAD POBJEZE HASANAGINICA, DA VRAT LOMI KULI NIZ PENDZERE: Pjesmom Hasanaginica su se bavili mnogi pisci i literarni teoreticari, a najcesce izvodjene bile su drame hrvatskog pisca Milana Ogrizovica i knjizevnika koji se danas smatra jednim od utemeljitelja bosnjacke nacije, Alije Isakovica. Reditelj ove opere Sulejman Kupusovic je 1988. rezirao Isakovicevu dramu, koja osnovni nesporazum izmedju Hasanage i njegove zene pripisuje socijalnom kontekstu: Hasan je aga, a ona, ljubovca, begovica, pa "od stida ne mogla" doci posjetiti ranjenog muza. Scenografsko insistiranje na toj podjeli (vrata aginluka su od pleha, a begovata od bakra) i libreto u kojem Hasanaga spominje da mu sve zlo cini "aginska fukara", s danasnje, cisto umjetnicke tacke gledista izgleda irelevantno. Osim ako, a ni to nikako ne treba iskljuciti, neko zaista insistira na projektovanoj slici lazne "bolje proslosti" u kojoj, kako profesor Nijaz Durakovic nedavno zapisa, vladaju "age, begovi i masovni munafici". I evo nas blizu odgovoru: Hasanaginica, valjda, treba biti mitska heroina nase historije, bosnjacka varijanta Ivane Orleanske, zato sto ne odlucuje ni o cemu u svom zivotu, njena je pozicija po sebi izgubljena, ona nema nikakvu drugu svijest osim da je begovica. Libreto kaze: …Samocu zudim/ a od nje umirem/ sve rane moje/ drugi kroje/ aga me tjera/ a brat udaje/ kako da srce/ umirim svoje/ kako da zivim kad ranjeno je/ da li da umrem/ ili da zivim… Tako je definicija Czeslawa Milosza o "sindromu zakasnjele nacije" u ovoj operi nasla utemeljenje. Podsjetimo, opera kao forma svoju ekspanziju dozivljava sredinom pretposljednjeg stoljeca, i moglo bi se biti toliko slobodan pa reci da svaka veca evropska kultura ima svoje opersko ruho price o nesretnoj zenskoj ljubavi. Nama se to dogodilo tek na pocetku 21. stoljeca, i zato smo sami krivi.

KAD SE NECE SMILOVATI NA VAS, MAJKA VASA SRCA KAMENOGA: Balet, Opera i Orkestar Sarajevske filharmonije danas su, uglavnom, sastavljen od umjetnika iz svih dijelova Evrope. Svi oni, Madjari, Cesi, Bugari, Rumuni, Hrvati, Srbi, Bosnjaci, Jevreji, dobili su zahtjevan zadatak da glazbu Asima Horozica, u kojoj je bogatstvo sevdalinke pretoceno u jedno djelo koje ce sasvim sigurno dugo zivjeti, iznesu na opernu rampu. Sulejman Kupusovic, reditelj opere, nakon predstave je primio cestitke od svih polit-cimbenika i tako se ucvrstilo njegovo mjesto prvog reditelja u Bosnjaka. Tako covjek koji je u svakom rezimu rezirao najvece spektakle (citaj: trosio i zaradjivao mnogo) koristi provjereni koncept rezije u kojem bi publika, valjda, trebala biti zadovoljna time sto gleda masivnu "faraonsku" scenografiju i bogate (i lijepe) kostime, a oni koji placaju – opetovanim ezanom, Fatihom i napjevima u kojima se svako malo naziva selam. Kupusovic zna da je dobro kad je publika zadovoljna. Istini za volju, opera je u noci premijere dozivjela burne ovacije, ali problem reditelja u ovoj prici jeste da je on tu, prakticno, nevazan. Onima koji su htjeli provesti koncept nacionalne kulture trebao je neko ko nece postavljati suvisna pitanja. Tako su jedna represivna politika i jedna umjetnicki neobavezujuca estetika (plus nesporan zanat) sklopile savrsen brak.

OD ZALOSTI GLEDAJUC' SIROTE: Najbolji odgovor na pitanje "Je li uspjela opera Hasanaginica?" glasi: glazbeno jeste jer je s te strane stvar i ziva i odrziva, socijalno jeste jer je imala nevjerovatnu finansijsku i moralnu podrsku, a s nivoa koncepta – nije, jer tri forme jednog djela nisu trilogija, kako misli Numic, jer ce oko autorstva libreta i drame biti povuci-potegni ako se neko dosjeti da brani prava pokojnog Ogrizovica od Nijaza Alispahica, a cini se da vrijeme nacionalnog zanosa polako prolazi. Za kraj, jedan vic koji se u sarajevskim pozorisnim krugovima najcesce prepricava: "Dosli Bakir i Alija u pozoriste da slusaju i gledaju balet. U jednom trenutku Bakir se okrece ocu i kaze: Babo, jel' to spavas? Ne spavam, odgovara predsjedavajuci. Cuj, ne spavas, a ja vidim, hodaju na prstima." Odnos ove vlasti prema pozoristu bio je vlasnicki, ona do njega nije drzala previse, ali ga je znala koristiti kad joj je bilo potrebno. No, novom vodjstvu sarajevskog Narodnog pozorista, koje dosad nije povuklo jos nijedan umjetnicki relevantan potez, ostaje tezak zadatak. Oni koji su smislili Hasanaginicu znali su svoj cilj i kako do njega doci. Svako ko pomisli da pokusa kulturno internacionalizirati prostor u kojem zivimo, mora biti svjestan da bez velike podrske – onakve kakvu je imala Hasanaginica – nece moci napraviti mnogo. No, i pored pjesme o tuznoj sudbini zene kojom je i Goethe bio fasciniran, valja povjerovati da je nasa kultura neodvojivi dio evropskog konteksta. Sa sljedecim velikim projektom vise necemo biti sto pedeset godina iza Evrope, ali koliko nam je vremena ostalo za to da se spasimo od oktroirane kulture i sumnjivih kulturtregera? Vrlo malo.

Gotovo dva i pol stoljeca prosla su otkako je talijanski opat-putopisac Alberto Fortis, na proputovanju kroz Dalmaciju, zabiljezio jednu deseteracku "morlacku" (morlaci = morovlasi, mauro-vlasi?) baladu, cija ce kasnija slava nadmasiti ne samo njegovo putopisno djelo nego ce pomutiti i sjaj svih juznoslavenskih pjesama i pjesmarica. Ova "xalostna piesanza" o nesretnoj ljubavi jednoga bracnog para otomanskih granicara, svojom ce jezicnom ljepotom zadiviti i takve umove kakvi bijahu Herder, Goethe, Puskin, Walter Scott... Mit o Hasanaginici mnogo, mnogo kasnije ce ozivjeti i kod Hrvata, Srba i Bosnjaka, uporedno sa turbulentnim procesima formiranja i jacanja nacionalne svijesti na balkanskome jugu.

U svoju cuvenu zbirku Srpske narodne pjesme Vuk Stefanovic Karadzic uvrstit ce je po ondasnjemu filolosko-politickome kriteriju da je sve sto je novostokavsko – srpsko. Hrvatski, pak, jezikoslovci tretirat ce je kao hrvatsku pjesmu, jer je srocena u ikavici, a i njeno mjesto radnje (Imotski) i topos njenog prvog zapisivanja (Makarska) nalaze se u Hrvatskoj. U Zagrebu ce, stoga, nastati i njezina prva dramska obrada. Hrvatski knjizevnik Milan Ogrizovic objavit ce pocetkom dvadesetog stoljeca dramu o Hasanaginici, po mnogima najbolje svoje djelo, produbljujuci u obliku klasicne melodrame ovaj motiv patrijarhalne ljubavi do univerzalnih znacenja. Nemogucnost i dramu konzervativnoga braka Ogrizovic ce poopciti do metafizickoga, do apsurdnosti braka uopce, kao grobnice svake ljubavi. Njegov Hasanaga porucuje svojoj nesretnoj ljubi da ga ne ceka u njegovu zemaljskom dvoru, "vec u vrtu tamo dzenetskome", tamo gdje je ljubav oslobodjena svojih fizickih i socijalnih protega.

A tema Hasanaginice, zapravo, opce je mjesto balkanskog patrijarhata – nezavidan polozaj zene u primitivnomu drustvu. Zena je tu do danasnjega dana ostala tek objekt, meta tastine i pozude svoga muza – gospodara, cija je i ljubav posesivna, sebicna i smrtonosna. Jer, nas Hasanaga i kad voli, voli tako da ubija. Razapeta izmedju vanjskih zakona surovog montanjarskog svijeta i unutrasnjih zakona ljubavi i materinstva, ona skoncava u imploziji, u nerazumijevanju i paroksizmu svoje vlastite boli i nesretne sudbine.

Suvremeni srpski pisac Ljubomir Simovic tragediju Hasanaginice, napustajuci dramski predlozak, otkriva u njenoj zenskoj prirodi, slikajuci je kao nepouzdanu zenu koja postaje zrtvom muzevljeve ljubomore. U najnovijoj, pak, drami o Hasanaginici bosnjacki autor Alija Isakovic zlu sudbinu "znamenite Bosnjakinje" projicira u mrezu zamrsenih klasnih odnosa (age vs. begovi) iz vremena dekadencije Osmanskoga carstva.

Pocetkom devedesetih ova, po mnogo cemu tipicna, narodna pjesma zajednickog razbijenog jezika – postaje zastitnim znakom suvremenog bosnjackog duha. O dobroj kadi pise se kao o historijskoj licnosti i matrici jedne od susjeda ugrozene duhovnosti, a rijeci proslavljene slavenske antiteze kod pojedinih interpretatora protezu se sve do Stambola i Mekke. Najnovija verzija (Horozic&Alispahic), izvedena ovih dana u Sarajevu, vrijedan pozornosti je pokusaj da se najljepsoj bosnjackoj, bosanskohercegovackoj baladi dade i novo, simfonijsko ruho.

Tako se, eto, na pocetku 21. stoljeca, radja prva bosnjacka opera.

Horozic je naplatio, a nama podario umjetnicki i zanatski solidnu trocinku (koja bi sa stanovista muzicke dramaturgije, mozda bila uspjesnija kao dvocinka). Dosegao je onu sretnu liniju na kojoj muzika jeste zanimljiva sirem krugu slusalaca, ali ipak dovoljno zahtjevna i bogata da postaje predmetom stilskih, estetickih i muzikoloskih analiza. Ove bi mogle (stidljivo) potvrditi nepotrebni manirizam u orkestru, kroz prenaglasenu upotrebu intervala povecane sekunde kojom se htio docarati bosanski makam, dok, recimo, na podrucju gdje je ovakav tonski niz mogao doci do izrazaja, a to je solo na sazu, do toga ne dolazi. Umjesto makama, Horozic, nazalost, pristupa stilizaciji i temperaciji saza. Slicno se desava i sa parafrazama sevdalinki, mada je publika zeljela, a umjetnicke norme dopustale, obilatiju upotrebu citata (Aksam u drugom cinu). Medjutim, ove male primjedbe ne smiju narusiti sliku jednog kompaktnog djela za soliste, hor i orkestar. Poigravanje sa folklornim idiomima Balkana (kazem Balkana jer bi isuvise bilo traziti uporiste samo u bosnjackom muzickom izricaju) cesta je praksa na ovim prostorima, a Horozic je provodi na postmodernisticki nacin, koji pociva na kvalitetnim osnovama: skoli njegovog ucitelja Vojina Komadine, utjecajima Gotovca u prezentaciji masovnih scena, a Mokranjca u horskoj polifoniji.

Sretna je okolnost dugogodisnja plodna suradnja izmedju autora i naslovnog soprana Amile Baksic, tako da je ova rola nastala pjevacici po mjeri i pripremana dugo. Diva je (bar na prvoj reprizi, kada smo je slusali) ostvarila vrhunsku izvedbu okrunjenu lijepom arijom iz prvog cina, a obogacenu suptilnom komunikacijom sa publikom – iako, po pravilu, soprani na kraju umiru, ova operna smrt je jedna od rijetkih koju je dvorana sarajevskog Narodnog pozorista ispratila suzama i uzdasima. Nezaboravan je i ljubavni duo Baksic – Saric iz prvog cina, za kojeg nam je skladatelj odao tajnu da zali sto mu nije namijenio efektniji zavrsetak koji bi publici omogucio da odreaguje aplauzom. I Saric i Cikes su prvorazredno otpjevali svoje uloge, potvrdivsi ispravnost autorove odluke da ih obje dodijeli markantnim basovima, te time naglasi bezizlaznost polozaja u kojem se glavna protagonistica nasla u rascjepu izmedju dva muska autoriteta. Krunoslav Cigoj je kao treci, svojim belkantom (osim sto je ljupko prizivao Allaha sa mekim "l") iskazao strasnu i iskrenu ljubav prema glavnoj junakinji, a sarajevskoj publici darovao sjajno otpjevanu tenorsku dionicu. Dirigent Miroslav Homen i Simfonijski orkestar Sarajevske filharmonije pojacan inozemnim spoljnim suradnicima, podsjetili su nas na najsvjetlije trenutke prijeratnog muzickog zivota Sarajeva.

Opera ce svakako dozivjeti veliki uspjeh u inozemstvu, pogotovo na vanbalkanskim prostorima, koji ce je prihvatiti kao dobar primjer klasicno orkestrirane muzike sa zivopisnom folklornom notom. Horozic je svojim dosadasnjim slogom (a, nadamo se i buducim) pokazao svoj osobni stilski kontinuitet, na kojeg mi, Bosanci i Hercegovci, mozemo biti ponosni.

Na kraju, odagnajmo gresku koja je ovih zadnjih nekoliko dana prerasla u nacionalnu euforiju: Hasanaginica mozda jeste najveca, ali ne i prva bosanskohercegovacka opera. Prva je, naime, Jazavac pred sudom Vlade Milosevica, skladana prije dvadesetak godina.