O nacionalno-vjerskim mitografijama u nas

DOK TEOLOZI, VJERSKI SLUZBENICI I DOBRI VJERNICI
nikad ne pres taju isticati, a politicari za njima demagoski ponavljati kad im tako odgovara, kako su glavne bosanske konfesije (islam, katolicizam i pravoslavlje, a njima se cesto dodaje i judaizam) iz istoga, abrahamskoga korijena, da im je svima zajednicka vjera u jednoga Boga, da su im eticki temelji u osnovi jednaki, te da, prema tomu, vjera nije i ne moze biti uzrokom uzajamne netrpeljivosti, omraze i sukoba, dotle cijela nasa povijest svjedoci suprotno – da su religijsko-konfesionalne razlicitosti ovdje djelovale uvijek vise u pravcu drustvenoga i politickoga dijeljenja nego harmoniziranja drustvene strukture. Otporna na sve interpretacijske vratolomije, kojima svaka od nasih nacionalno-vjerskih mitografija nastoji u svoju korist istumaciti zajednicku zlehudu povijest, stoji tvrdoglava i nevesela cinjenica da njome, tom povijescu, odjekuju borbeni poklici nad hekatombama nevinoga ljudskoga mesa i nad rusevinama hramova i simbola drugih konfesija, sve u ime visokih vjerskih ideala i svetinja! Svaka od nase tri tradicionalne vjerske zajednice ima u svojemu povijesnom pamcenju, starijem ili novijem, svejedno, pohranjene traume i sjecanja na stradanja te vrste, ali u isti mah ni jedna od njih ne stoji cistih ruku i posve svijetla obraza.

Nikad se ne moze dovoljno naglasiti koliko je tragova na nama svima ostavilo osmansko razdoblje nase zajednicke povijesti. Nasa je nesreca i golemi nedostatak sto to razdoblje nismo osvijestili i apsolvirali znanstveno-kriticki, nego ono i danas predstavlja prostor mitsko-legendarnih predodzbi i interpretacija, sve u ovisnosti od etnicko-konfesionalne pripadnosti interpretatora. Jedni ce, tako, u zvijezde okivati vjersku i svaku drugu toleranciju, koja je toboze idilicno vladala u osmanskoj Bosni, a drugi ce to isto vidjeti kao crni mrak tiranije, zatiranja i robovanja... I jedno i drugo su ideoloske bajke i stereotipovi, i zapravo se ne referiraju na vrijeme o kojemu govore, nego indiciraju sadasnje stanje svijesti i politicke aspiracije onih koji se njima sluze.

U Osmanskom carstvu, teokratski uredjenoj drzavi, konfesionalitet je bio jedini poznati i priznati kriterij grupnoga identiteta i politickoga predstavljanja, u okviru tzv. millet sistema, koji je precizno odredjivao odnos izmedju drzavne religije, islama, i ostalih "religija knjige", nacelno toleriranih ali prakticno degradiranih u svakom pogledu. To je ona povijesna i socijalna osnova, na kojoj se razvila specificna bosanska pojava – geneza modernih politickih nacija iz starih konfesija. U tom razdoblju oblikovan je i kroz procese dugoga trajanja gotovo petrificiran nas konfesionalno-civilizacijski mentalitet, a razvio se poseban sistem paralelizma, usporednoga zivljenja. Ljudi istoga jezika, zajednickoga etnickoga porijekla, sa zajednickim arhajsko-folklornim supstratom – razdijelili su se u tri civilizacijsko-religijske forme, i u onom dijelu svojega bica i zivota koji je determiniran tim sadrzajem, a to znaci dominantno, zivjeli su potpuno izolirano jedni od drugih, krecuci se svaki u svojemu svijetu bez dijaloga i komunikacije s drugim analognim svjetovima.

Naravno, postojao je prostor na kojemu se dogadjalo stanovito probijanje te izolacije: na nivou obicnoga zivota, u prakticnim kontaktima, pa i u nekim rudimentarnim puckim socijalno-kulturnim formama. No, energija konvergencije, sto su je posjedovali ti oblici odnosa, bila je daleko manja i slabija od mentaliteta segregacije, koji je diktirala sfera civilizacijsko-religijskih formi zivota.

Ta bazicna struktura starog konfesionalnog mentaliteta ni do danas nije snaznije naceta procesom europeizacije i modernizacije, koji je otvoren dolaskom Austro-Ugarske. Odgovor na ovo tragicno kasnjenje po svoj prilici lezi bas – u nedostatku demokracije. Nije je moglo biti ni u austrougarskom sustavu, ni u monarhijskoj Jugoslaviji, a nije je bilo ni u socijalistickoj Jugoslaviji. Austro-Ugarska i prva Jugoslavija, doduse, priznavale su vjeru i vjerske zajednice, ali su svaka na svoj nacin njima obilato politicki manipulirale, zloupotrebljavajuci najopasniju dimenziju – neizdiferenciranost konfesionalnog i etnickog identiteta.

Projekt jugoslavenskih komu nista trajao je najduze i imao je najozbiljnije drustvene ambicije: izvlastiti religiju i uciniti ju drustveno neutjecajnom i irelevantnom, ali joj ostaviti mjesto u privatnom zivotu, a nad organizacijskom strukturom i djelovanjem vjerskih zajednica zadrzati politicku (i policijsku) kontrolu. Poslije razdoblja zestokog revolucionarnog terora nakon 1945, te nakon svojevrsnog otvaranja prema svijetu sezdesetih godina, bio se poceo polako oblikovati stanoviti modus vivendi izmedju drzave i vladajuce ideologije na jednoj strani, i vjerskih zajednica na drugoj strani. Karakteristicno je da su se jedna i druga strana, makar zivjele u stalnom latentnom neprijateljstvu, veoma dobro presutno razumijevale u temeljnom konzervativnom stavu – u cuvanju predmodernoga, kolektivistickoga drustvenoga modela, svaka u svojoj domeni, i zaziranju od gradjanskoga individualizma, kao elementarnog preduvjeta demokracije.

Paradoksalno, s dolaskom visestranacja 1990. godine u formi nacionalnih stranaka, siroko oslonjenih na pripadajuce vjerske zajednice i institucije, dozivjeli smo jos jedan prekid kontinuiteta, a odnosi su na fantastican nacin zapravo vraceni u predmoderno stanje, koje je mozda najpribliznije onomu dekadentnom i raspadajucem procesu u posljednjemu desetljecu-dva turske uprave prije dolaska Austro--Ugarske. Relativni ali znacajni rezultati modernizacije, individualno-gradjanske emancipacije, osvajanja autonomnoga prostora kulture i osobnih sloboda, koji su dosegnuti u prethodnom razdoblju, danas kao da su potpuno odbaceni i prebrisani, a na sceni je novi-stari oblik drustvene pozeljnosti, u kojemu je doslo do potpune identifikacije konfesije, nacije i ("pripadajuce") politicke organizacije, te do funkcionalne spregnutosti vjerskih zajednica, nacionalnih institucija i struktura vlasti.

Da bi multikonfesionalnost, kao povijesno zadana i neizmjenjiva cinjenica, djelatno i stvarno postala bogatstvom, a prestala biti prokletstvom, nuzno je razviti tip drustva kakvo do sada nikad nismo imali – takav tip demokratskog drustva, u kojemu ce religija i religijska zajednica biti postedjena kako od mogucnosti da se njome politicki manipulira, tako isto i od vlastitih iskusenja i zelje za manipulacijom i profanom spregom s politickim strukturama.

Prirodno bi bilo ocekivati da same vjerske zajednice u izgradnji takvoga drustva prepoznaju svoj primarni i vitalni interes, i preuzmu vlastiti dio odgovornosti i posla u njegovom oblikovanju, jer bi im tek ono omogucavalo "povratak" vlastitoj biti – navijestanju duhovnih i moralnih vrijednosti. Sadasnje dominantne tendencije, medjutim, ne pruzaju previse nade da bi se to moglo poceti skoro dogadjati. n

(Skracena i prilagodjena verzija uvodnoga izlaganja koje je autor imao na konferenciji Religijske zajednice i demokracija u Bosni i Hercegovini pocetkom 21. stoljeca, odrzanoj u Banjoj Luci 22-23. ozujka 2000.)