’AJDE DA KAZEMO DA U AMERICI, A I U DRUGIM
zapadnim zemljama, postoji nesto sto se zove salonski globalni pesimizam. Dobrostojeci, obrazovani svijet gleda treci svijet ili siromasni svijet i brine se, jer im izgleda da se ovi nikad nece izvaditi. Iz salona New Yorka ili Bostona gledaju Bosne i Cecenije i druge uklete zemlje u kojima vec hiljadama godina cvjeta raznobojno cvijece mrznje, sto im potvrdjuje da se odvijaju misteriozni globalni procesi i da sve polako puzi u propast. Tipican primjer je gospodin Robert D. Kaplan, pisac vrle knjige Balkanski duhovi (Balkan Ghosts), za koju vele da je direktno odgovorna za kukavicluk americke vlade u deveranju sa Bosnom, posto je puna dokaza o ukletosti ovih prostora. Kaplan je takodjer autor jos jedne knjige o ukletosti, Nadolazeca anarhija (The Coming Anarchy), i stalni saradnik casopisa The Atlantic Monthly, perjanice salonskog pesimizma, gdje se rutinski spekulise o raznoraznim propastima koji se ne doticu direktno njegovog citalastva.

Doticni casopis je u posljednjem broju objavio clanak Davida Rieffa pod tjeskobnim naslovom Ponoc u Sarajevu (Midnight in Sarajevo). Baksuzli gospodin Rieff se zadesio u Sarajevu taman kad je navalio snjezni kijamet krajem prosle godine i bio je zaprepasten nebrigom vlasti i ocajem stanovnistva. U gradu potpuno zatrpanom snijegom, gospodin Rieff nije vidio ni jednog Bosanca da cisti ulicu ili prolaz do vlastite radnje. Ja sam bio tamo u isto doba i vidio sam ljude (koji mozda nisu bili Bosanci) kako ciste ispred kuce ili radnje, ali fakat je da je grad fakticki kolabirao. Gospodin Rieff je nasao stare prijatelje koji su mu svi uglas rekli da Sarajevo nije kao sto je nekad bilo, kao da je ikad bilo kao sto je nekad bilo, i da Sarajevo izgleda u redu, ali je iznutra unisteno. Puno mladog svijeta je napustilo grad, a jos vise ceka da ode. Vlast je korumpirana i ne haje za minorne probleme kao sto je zivot ljudi u gradu pod snijegom. Stranci ce uskoro otici i ostaviti zemlju bez privrede, gdje je sa njihovim prisustvom nezaposlenost sezdeset pet posto, a bice veca kad odu. Elem, nije dobro, a bice i gore.

Cudan je osjecaj citati o rodnom gradu i zemlji i njihovoj nesreci u americkom casopisu – citirani ljudi su poznati, situacija je poznata, ali sve to nekako samo povecava osjecaj da se radi o nekom drugom gradu u nekoj drugoj zemlji u nekom paralelnom svemiru. Naravno, nije dobro i tesko je reci kada ce biti dobro, gospodin Rieff ne laze, ali i dalje zulja njegov rutinski pesimizam koji ga nista ne kosta. Bosna, na celu sa slobodarskim Sarajevom, za njega i razne Kaplane, samo jos jedno ukleto mjesto, i sto je ukletije, to su oni bolji novinari, jer su otkrili i predvidjeli tu ukletost. U Bosni i Sarajevu je lako naci dokaze ukletosti, lako je naci lokalnu elitu kao i obican svijet, kojima je, tipicno bosanski, relativno udobno u vlastitoj nevolji, zato sto su umorni a buducnost je neizvjesna. Gospodin Rieff veli da "nema ni jedna stvar koju stranac moze reci o Sarajevu a da je Sarajlije nece reci prije njega, obicno mnogo zucnije". Ali ono sto je mnogo teze naci, i za cim gospodin Rieff nije ni tragao su tragovi i traci buducnosti.

Do mene je dopro jedan od tracaka. Dobio sam e-mail poruku od A.K. (nadam se da ovim ne narusavam njegovu privatnost), dvadesettrogodisnjeg covjeka iz Prijedora koji od '92 zivi u Njemackoj, gdje studira germanistiku i anglistiku i jezicku obradu informacija. U slobodno vrijeme, kaze, "jede zrak i knjige". A.K. cita moje tekstove i kaze da su odlicni (hvala mu). Ali, kaze, ja pripadam mladjoj generaciji pisaca iz koje "zraci nekakav apsolutni stav a la: Pazi sad sta ti kazem, to ti je tako, sjebano sve, sjeban ja, nista nije kao prije…" I jos kaze A.K., i ima pravo: "Zanemaruje se cinjenica da ima mladjih od doticnih kojima su slova veoma vazna; ini im, tako, sa kicastim nostalgicno-melankolicnim pasjebanizmom zatvaraju slavinu; ne stizu se djeca, jadna, ni sama baciti u bezdan." Postrojio me A.K. i neka je: ja se trudim da izbjegnem rutinski pesimizam ili "pasjebanizam", ali sam izgleda malo poklekao. Ali jebo mene: A.K. je buducnost zato sto pokazuje nesto sto nije vidljivo u Rieffovom clanku. Pokazuje da buducnost postoji i da oni koji zive i pisu i rade u javnom prostoru u ovom trenutku odgovaraju toj buducnosti – sto je apsolutno neophodan uslov za demokratiju i demokratsku odgovornost svih upletenih: politicara, novinara, gradjana. A.K. i njegova generacija zahtijevaju od mene (ma kako beznacajan ja bio) i od ljudi koji ucestvuju u javnom zivotu Bosne, ukljucujuci i Rieffa i njegove sagovornike, da shvatimo da nemamo pravo otpisati ono sto nam ne pripada: buducnost Bosne.

Moze biti da A.K. ima taj osjecaj buducnosti i javne odgovornosti zato sto je prakticno odrastao u Njemackoj, te je tako bio izlozen mehanizmima zrele demokratije, a zasticen od rutinskog bosanskog pesimizma. Ako je tako, onda je buducnost Bosne u mladoj dijaspori, mladim ljudima koji u inostranstvu uce da uvijek postoji bolja alternativa svemu, a kamoli bosanskoj kleptokratiji i metafizickom pesimizmu, sto, bezbeli, ide ruku pod ruku. Rieff i njegova sarajevska kompanija otpisuju mlade (a i stare ljude) koji odu iz Bosne, kao da odlaskom iz Bosne umiru. Mozda ce se A.K.-ova generacija – djeca izrasla iz bezdana – jednom vratiti u Bosnu i nauciti je demokratiji. Mozda na sljedecim izborima – na kojima i mi u dijaspori mozemo glasati – nece podleci paranoji koju podgrijavaju lopovsko-fasisticke snage kojima odgovara usamljenost Bosne i tako pomoci da se povale oni koji cvjetaju u blatu ocaja.

Dok sam pisao prethodnu recenicu, spopao me je rutinski pesimizam i cinizam – "pasjebanizam". Pocele su se meskoljiti misli o besmislu nade, o neizbjeznoj katastrofalnoj buducnosti, o mom sentimentalnom optimizmu – zapravo naivnom ne-pesimizmu – zbog kojeg ce me u Sarajevu provaljivati kad se tamo na ljeto ukazem. I bio bih na ivici toga da ukinem ovaj tekst da mi A.K. nije odrzao lekciju, i hvala mu.