Predsjednistvo Opcinskog odbora HDZ-a Rama (Prozor), odlucilo je na svojoj posljednjoj sjednici pokrenuti postupak iskljucenja iz stranke Luke Faletara, inace predsjednika Temeljnog ogranka HDZ-a Ripci (selo u opcini Rama). I ne bi ta vijest mozda ni bila bitna ikome van Rame da ovaj dogadjaj do savrsenstva ne oslikava stanje unutar HDZ-a BiH i ne opisuje perjanice te stranke. O cemu je, zapravo, rijec u Prozoru?

Pa, Luka Faletar je, kako i sam kaze, vrlo ozbiljno shvatio najavu Ante Jelavica kako ce se HDZ brzo i efikasno obracunati sa svim negativnim unutarstranackim pojavama i na javnoj tribini iznio niz dokumentovanih informacija o, prije svih, vjecitom lideru Mladezi HDZ-a i nedavno smijenjenom nacelniku Rame Draganu Meteru. Za to je, istina, pobrao aplauz prisutnih, ali i razljutio Metera, koji ga, odmah po zavrsetku skupa, zajedno sa Jerkom Pavlicevicem, grubo napada, a onda i pokusava izbaciti iz HDZ-a. Faletar je, na kraju, uzeo papir i Anti Jelavicu napisao sve sto zna o, kako kaze, njegovom skutonosi. Evo najzanimljivijih dijelova pisma:

"Umjesto da objasni svoja putovanja diljem BiH i Hrvatske i naplacivanje skupih dnevnica, on napada mene. Neka Vama i meni objasni kako je u prosincu 1999. bio na putu 16 dana i za to naplatio 570 DEM, te kako je u isto vrijeme mogao naplatiti placu na mjestu predsjednika Opcinskog vijeca Rama ako ga je medjunarodna zajednica smijenila s te funkcije. U lipnju je mladi gospodin bio na putu 18 dana i za sva putovanja naplatio uredne dnevnice u iznosu od 750 DEM. Vi provjerite da li je iste dnevnice naplacivo u HDZ BiH ili pak u Upravnom odboru Zavoda za zdravstveno osiguranje u Mostaru, gdje ga Vi, unatoc izricitoj odluci Visokog predstavnika, i dalje drzite. On Vam odradjuje prljave poslove i rusi ljude koji su od prvog dana u HDZ-u. Umjesto da grade strateske putne pravce, oni (Jerko Pavlicevic i Dragan Meter) grade seoski put i polazu asfalt po njemu. Taj put vodi u zaseok gdje se rodio Jerko Pavlicevic i sluzi za nekoliko domacinstava. Umjesto da zavrse put Rama – Tomislavgrad ili Orasac – Varvara ili pak Prozor – Uzdol, oni sebi dizu spomenike i tako trose narodni novac. Na tom projektu 'oprali' su preko 500.000 DEM. Svom poslusniku i 'uglednom' clanu HDZ-a Anti Ilicicu omogucili su uknjizbu prava vlasnistva na stan u povrsini od 158 metara kvadratnih. Napominjem da u Prozoru od Drugog svjetskog rata ne postoji zemljisno-knjiski ured, koji su 1942. zapalili partizani, pa me cudi kako se mogu polagati isprave u 'grunt' koji ne postoji. Na vrh nam je glave da smo mi u Prozoru taoci njihove politike, koja je zaratila sa svakim zivim na ovim prostorima. Ova opcina neopravdano je zapostavljena od svih instanci hrvatske politike, a gospodin Meter i Pavlicevic namecu nam zrat' s medjunarodnom zajednicom i tako svu pomoc i donacije skrecu na neku drugu stranu. Stjece se dojam da to imenovani rade namjerno i u suglasju s najvisim tijelima hrvatske politike u BiH."

Sjeca li se jos iko Armana Jasarevica? To je, podsjetimo, momak koji je povjerovao ovdasnjoj policiji i njenim mentorima da ce zastititi identitet i sigurnost svakog ko bude mogao pruziti relevantnu informaciju o organizatorima i(li) izvrsiocima atentata na pokojnog zamjenika ministra unutrasnjih poslova Federacije BiH Jozu Leutara. Jasarevic je tada istraziteljima otkrio kako je atentat narucio niko drugi do Bakir Izetbegovic i to telefonom. Za akciju su, prema istom izvoru, bili zaduzeni Ismet Bajramovic Celo, Nijaz Karkelja i ostale perjanice sarajevskog podzemlja jakih politickih veza. No, Jasarevic ne samo da nije zasticen vec je kroz medijske istupe, posebno ministra Mehmeda Zilica, raskrinkan i stavljen na listu za odstrel.

O neugodnom svjedoku mjesecima nije bilo informacija. Kako mu se zivot zakomplikovao, tako je opet javnosti postao interesantan. "Kad god prodjem ulicom, cujem dobacivanja: 'Eno ubice'. Takodjer, prijetnje prema meni su ucestale. O svemu sam obavijestio policiju, ali oni nista ne poduzimaju", kazao je Danima Jasarevic, Brcak trenutno nastanjen u Tuzli. Covjek na osnovu cijeg iskustva jos samo rijetki vjeruju kako ovdasnja policija zbilja zeli uspjesno okoncati istagu o sarajevskom atentatu.

Zasjeda ili atentat: ko je kriv za smrt Fadila Djoze i ranjavanje Mirsada Catica? Tajna kadrovske politike "Monika": kome je trebala smjena Sefera Halilovica? Zasto je uhapsen Jovan Divjak? Sta je Senad Sahinpasic Saja krio od Alije Izetbegovica? Ko je sve planirao deblokadu Sarajeva? Koga je slusao Sead Rekic? Koliko je oruzja bilo na Igmanu zime '92/93? Zasto se ljutio Daidza? Ko je trazio hapsenje Jusufa Juke Prazine? Zasto su izbjeglice uracunate u prvu bojnu posadu? Kako se u dijaspori organizirala Bosna?

Ratni dnevnik nekadasnjeg komandanta Takticke grupe Igman, nesudjenog nasljednika Sefera Halilovica na mjestu prvog vojnika Armije BiH, postdejtonskog zatvorenika splitske tamnice, pjesnika, majora, gitariste, nerasporedjenog, ranjenika, diplomate... U narednim brojevima Dana ekskluzivni dijelovi knjige koja tek treba da ode pod stamparsku presu. O sebi i svojim suradnicima, Sarajevu i Igmanu, Atifu Dudakovicu i Stranci demokratske akcije... Mirsad Catic Cuperak samo za Dane izlazi iz Sjene nad Igmanom.

U svojoj muci, bosanski penzioneri i posebno njihova stranka (Demokratska stranka penzionera, DSP), predvodjena dugogodisnjim tuzlanskim opticarom vjecnih drustveno-politickih ambicija Alojzom Knezovicem, pokazuju i zavidan nivo cinizma. DSP je tako, prostom matematickom operacijom, dosao do zakljucka da sem gregorijanskog i julijanskog kalendara, barem u Bosni, postoji jos jedan. Onaj Edhema Bicakcica.

Bicakcicev mjesec, prema penzionerskoj racunici, prosle je godine trajao 52 dana, posto je u 1999. isplaceno sedam od 12 penzija. Ove godine, medjutim, taj mjesec trajat ce cak 73 dana, posto Vlada najavljuje jos rjedju isplatu mirovina. "U vise od 100 godina penzijskog osiguranja na ovom podrucju penzioneri nikada nisu bili u tezoj situaciji. Ovako se prema nama nije ponasala ni jedna vlast", tvrde iz DSP-a, dok se ostatak penzionera bavi pokusajem nemoguceg: prezivljavanjem minimum dva mjeseca sa 100 maraka.

Sukob izmedju Mladih i nesto (bukvalno) mladjih muslimana mogao bi, kako je krenulo, trajati koliko i rat u BiH. Nekada istomisljenici pa i saradnici na zajednickom, jako skupom, i neuspjesnom medijskom projektu (BRT Int.), danas su ljuti neprijatelji cije neslaganje moraju rjesavati sudovi i organizacije za zastitu ljudskih prava. Tako su se Helsinskom komitetu za ljudska prava obratili bivsi radnici BRT-a, ukupno njih 20, predvodjeni nekadasnjim direktorom BMNR Hayat, pa Bosnjacke radio-televizije i sada Radio-televizije Alfa – Mahirom Ziskom, zaleci se kako vec sedam mjeseci ne mogu preuzeti svoja dokumenta iz bivse firme, pa nigdje drugo ne mogu zasnovati radni odnos te socijalno se i zdravstveno osigurati. Takodjer, 20 ex-brtovaca od nekadasnje kuce potrazuje i plate zaradjene jos dok su Dzemo Latic i Mahir Zisko bili tim.

Helsinski je komitet ovom prilikom na strani Ziske & njegovih, pa je Dzemaludinu Laticu i visegodisnjem spikeru davne Televizije Sarajevo Midhatu Paravlicu (glodur BRT-a) iz te organizacije upuceno pismo na tri strane, gdje se, izmedju ostalog, trazi da se ljudima vrate radne knjizice i istovremeno prekine emitiranje spotova ciji su autori medju 20 nezadovoljnih.

Dok se odgovor iz BRT-a ceka, zanimljivijom se cine dvije nezvanicne informacije. Jedna kaze kako je Mahiru Ziski iz CAFAO-a potvrdjeno da je znacajan dio opreme BRT-a, o cemu su Dani vec pisali, uvezen nelegalno i da ce ti dokumenti biti stavljeni na uvid zainteresiranim, medju kojima bi trebao biti i Alija Izetbegovic, posto su i njegove donacije BRT-u na listi za pljenidbu. A druga dolazi iz BRT-a i kaze kako je informaciju o nalazima CAFAO-a, iako je na e-mail poruci pisalo da dolazi iz BRT-a, pustio ipak Mahir Zisko!? U svakom slucaju, rasplet se ceka.

Ne, bosanska premijera filma Marsal, ciji je reditelj jedan od ponajboljih hrvatskih sineasta mladje generacije Vinko Bresan, nece biti odrzana u jednom od nekadasnjih olimpijskih centara. "Marsal" je, naime, ime novog hotela izgradjenog na Bjelasnici, na mjestu gdje je nekada bio Hotel "Famos". Za one kojima se dalo penjati po planinama i skijati niz iste, tacna lokacija je – Babin dol.

"Marsal" je rezultat zajednickog ulaganja "Energoinvest-Energopetrola" i "Famos-holdinga" i rijec je o prvom ekoloskom hotelu na Balkanu, ali i prvom, potpuno obnovljenom olimpijskom objektu. Prije nego su investitori usli u zadnju fazu realizacije ideje, procijenjen je stepen ostecenja starog hotela i ustanovljeno je kako se od "postojecih konstruktivnih elemenata" moze zadrzati jedva 20 odsto.

Gradnja je krenula septembra 1999. i do otvaranja, 19. marta 2000, zavrseno je luksuzno prizemlje i 22 sobe. U narednom periodu planirano je prosirenje kapaciteta, pa ce "Marsal" imati 13 apartmana, tri jednokrevetne, 47 dvokrevetnih i sedam trokrevetnih soba, te terasu za odmor. A sto se tice prefiksa ekoloski... Sva hrana koja ce se servirati u hotelu bit ce otkupljivana od mjestana iz sela Bjelasnice i uzgajana bez hemijskih supstanci.

Glavni bosanski grad konacno bi mogao dobiti svoje mjesto na globalnoj kompjuterskoj mrezi. Ustvari, vec ga ima, kroz niz neoficijelnih siteova i jedan konacno oficijelni. Istina, na njemu je moguce naci samo uvecanu adresu, ali to je samo pocetak. Gradonacelnik Sarajeva Rasim Gacanovic je izgleda odlucio da nesto uradi samostalno i bez naredbe "odozgo", iz kabineta guvernera Mustafe Mujezinovica. U najkracem, Gacanovic je pozvao cak 30 strucnjaka iz raznih oblasti vezanih za zivot grada i sa njima usaglasio sadrzaj weba Sarajeva.

Iako je moguce upitati sta se, zaboga, do sada cekalo, gradonacelniku treba odati priznanje za inicijativu. Nadati se da ce site prijestolnice zaista sadrzavati korisne informacije, bez ikakvih ideoloskih primjesa. Bas kao siteovi, recimo, Venecije ili New Yorka, na kojima je moguce naci sve, od spiska knjizara do biografija znamenitih licnosti i adresa striptiz barova. Na kraju, ne bi bilo lose da se izrada stranice ubrza i da Sarajevo, sto je prije moguce, surferima prestane nuditi samo bijeli ekran.

Tusiranje bi, valjda, trebalo biti jedna od intimnijih ljudskih radnji. Internet bi pak trebao biti pomagalom za najbrze moguce dobijanje informacija i odrzavanje kontakta medju ljudima razdvojenim hiljadama kilometara. U kombinaciji koja samo na prvi pogled moze izgledati nemogucom, kupatilo i kompjuter daju... Projekt Briana Bensona! Taj je sredovjecni Amerikanac odlucio 1999. godinu ispratiti tako sto ce se istusirati i fotografirati sa 100 zena. I uspio je. Posljednja medju njima bila je Arlen, koja se s Brianom istusirala 27. decembra 1999.

Sve zene, iz samo njima znanih razloga, pristale su ne samo da nage udju pod tus s covjekom kojeg ne poznaju i koji se, iskreno, ne moze pohvaliti ljepotom vec i da se fotografiraju, onako mokre, nasapunjane i u duetu. Benson je sve fotose objavio na Internetu (www.theshowerproject.com), na kojem je i vodio kampanju za tusiranje.

Sada ovaj Amerikanac priprema knjigu o svojim kupanjima, sa slikama zena i podacima o svim ucesnicama, te najavljuje novo kvasenje. Brian Benson se u 2000. planira istusirati sa 100 muskaraca, kojima porucuje: "Momci... da li ste dovoljno muskarci?"

DRUGI PUT PRVACIC (Pise: Nenad Velickovic)

– Sta imas za zadacu?
– Moramo prepisati jednu pjesmicu o proljecu.
– Moze li ova: "Pcelica zujka, vetric lahori…"?
– Ne kaze se vetric nego vjetric.
– Neko kaze vetric, neko vjetric.
– Ja cu napisati vjetric.
– Ne mozes ti prepisivati kako ti hoces, nego kako ovdje pise.
– Mogu.
– Ne mozes.
– Zasto?
– Zato sto i bez tebe ima dovoljno nepismenih koji popravljaju jezik.
– Ja nisam nepismena. Znam sva slova.
– Ne znas slovo u. Pises ga kao i.
– Ne pisem.
– A sta je ovo: umjesto "muhica lutalica" napisala si "muhica litalica".
– To sam pogrijesila. Znam slovo u.
– Dobro, znas.
– Tata, jesi li ti ucio u skoli bosanski?
– Jesam, samo se onda zvao srpskohrvatski, dok nije postalo lakse popravljati jezik nego drzavu.
– Ne kontam.
– Vidi. Sta je ovo?
– Kafa.
– To je zrno od kojeg se pravi napitak. Negdje ga zovu kafa, negdje kava, negdje kahva. Ali je uvijek isto zrno. Je li tako?
– Aha.
– Tako je isto i sa jezikom. Negdje ga zovu bosanski, negdje hrvatski, negdje srpski, ali je svugdje isti jezik.
– A zasto se zove razlicito? Zasto nema jedno ime?
– Zato sto je sad moderno da se sve utrostrucuje. Umjesto jednog predsjednika, imamo tri. Umjesto jednog sekretara, tri. Umjesto jednog vozaca, devet…
– Kako devet?!
– Tako. Svaki predsjednik ima po tri auta. A drzava nema ni jedan autoput. I zato se sada i jezik utrostrucuje.
– Zasto?
– Da se bolje ne razumijemo. Jezik bi trebalo da ljudima sluzi za razgovor, dogovor, za sporazumijevanje, a ne za prepoznavanje.
– Kako za prepoznavanje?
– Isto kao uniforme. Da se izdaleka vidi kojoj vojsci pripadas. Znas li sta je pravopis?
– Ne znam.
– To je jedna knjiga u kojoj pise sta se i kako se smije pisati i govoriti, a sta se i kako se ne smije. E, sad imamo i tri pravopisa. Ono sto je u jednom ispravno, u drugom je pogresno.
– Kako pogresno?
– Zabranjeno. Neke rijeci su fine, a neke nisu fine.
– Koje nisu?
– Znas li onu pjesmu "Al je lep ovaj svet, onde…"
– Znam!! "…Onde potok, ovde cvet."
– To je isto napisao Zmaj Jova Jovanovic, kao i ono "Pcelica zujka…" Jesu li "lep" i "svet" i "cvet" pogresne?
– Jesu. Nisu. Ne znam…
– Znas li sta znace?
– Znam.
– Je li pjesma lijepa?
– Jeste.
– Onda nisu pogresne! Lijepe pjesme su vaznije od svakog pravopisa.

LICNOST U FOKUSU

Ipak je odletilic. Mladen Naletilic Tuta od 21. marta vise nije stanovnik Remetinca, vec Scheveningena, u kojeg je otpremljen specijalnim avionom sa svom medicinskom opremom i u pratnji psihijatra. U Haagu ce se, dakle, sada je to definitivno, suditi covjeku cije je izrucenje Hrvatska odlagala godinama, i tamo ce mu, u svakom slucaju, biti prepisana dozivotna robija. Tuta, naime, ne moze proci bez visoke zatvorske kazne, koju, i da je najzdraviji, a nije, s godinama koje ima, ne moze odsluziti za zivota. Tako je do pred sam kraj dovedena prica o covjeku s imidzem intelektualca sklonog slikarstvu i biografijom medjunarodnog teroriste i ratnog zlocinca. Vjernog vojnika partije za najprljavije zadatke.

Tuta se nikada nije volio eksponirati. Uzivao je u fami koju je stvorio oko sebe. Za vojnike koji su mu sluzili, kazu, bio je sve. Novinari su, pak, prekopavali po Naletilicevom zivotu, ne uspijevajuci doci do njega. Od svog povratka iz inostranstva dao je samo jedan intervju, primivsi novinare prvog broja zagrebackog Nacionala u svojoj vili na Ciganskom Brdu kraj Sirokog Brijega, koju je u to doba dijelio s barem dvostruko mladjom pratiljom.

Ni tada, medjutim, nije rekao nista sto ce se pamtiti. Pricao je o Hrvatskoj – malo, i svojoj proslosti – puno, uljepsavajuci vjerovatno sve sto je mogao. A njegova je mladost bila cudna. Kao mladic odlazi iz Hercegovine da bi po zapadnoj Evropi saradjivao s kriminalcima, lijevo orijentiranim njemackim teroristima, ustaskom emigracijom i, navodno, jedno vrijeme s jugoslavenskom tajnom sluzbom, koja mu je dala tajno ime Marlboro. Tuta je mijenjao prijatelje, ostajuci najvjerniji novcu i ustasama. Kao vlasnik restorana ili kockarnica primao je na izdrzavanje Hrvate tek pustene iz evropskih zatvora, osudjivane zbog teroristickih napada na jugoslavenska predstavnistva zapadno od Beca.

U ove se krajeve vraca u predvecerje rata, kada su na Pleso slijetali svi cudni likovi koji ce zajedno s Tudjmanom hrvatskom putu u nezavisnost dati teski pecat neoustastva i baciti sjenu na sve one koji su u slobodu i pravdu vise vjerovali nego u zlato i poglavnika – i jednog i drugog. Tih godina on osniva Kaznjenicku bojnu, s kojom ratuje prvo u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH, gdje ce kamom pokusati iscrtati nesto siru Hrvatsku. Bio je covjek od najveceg povjerenja Gojka Suska, a sam je vjerovao jos Franji Tudjmanu i donekle Mati Bobanu. Za njih ce uciniti sve da nestane zapovjednik HOS-a Blaz Kraljevic, nastavivsi s brutalnostima tokom bosnjacko-hrvatskog sukoba. Razmjere tog zlocina utvrdit ce Tribunal. Kolike bi one mogle biti, mozda najbolje govori informacija (istina, nikada potvrdjena) da su u temeljima bazena Tutine vile i tijela vojnika Armije BiH odvedenih iz mostarske zgrade Vranica u danu napada HVO-a na dio grada pod bosnjackom kontrolom.

Mladen Naletilic je odletio u Haag. Da tamo umre. Puno prije nego ce krenuti, otvorio je sebi jos samo jedna vrata. Pakla.

RIJEC U FOKUSU

Ispred beckog muzeja za primijenjenu umjetnost (Museum für angewandte Kunst) cijelu je proteklu godinu stajala gigantska reprodukcija jedne anticke zidne freske: zena, okrenuta ledjima, bere cvijece s nekakve grmaste biljke (oleandra, jorgovana?). Tijelo zene pokriveno je togom, ali na nacin koji otkriva. Naga ramena i ruke ukrasene koraljnom narukvicom, elegantni prsti zaustavljeni medju krhkim granama zelenoga zbuna u trenutku kad se kaziprst i palac dodiruju preko nitaste peteljke cvijeta. Struk i straznjica, iako pokriveni naborima svile, uhvaceni u onoj gipkoj liniji kroka, koja emanira valove zudnje, isto toliko, ako ne i vise kao i vitki vrat i zlatna kosa svijena u pundju. Zena je bosa i njena stopala dodiruju rosu trave, u laganom ritmu odlaska i udaljavanja.

Vjerovao sam u pocetku da je slika prikazivala grcku pjesnikinju Sapfo, onu koja je "slatkoj jabuci slicna na vrhu najvise grane, sto je beraci dohvatiti ne mogose", ali sam, listajuci enciklopedije koje imah pri ruci, ubrzo otkrio da je freska rimska, te da je otkrivena prije dva i pol stoljeca u Pompejima, gradu sto ga je progutala vulkanska lava osamdeset godina poslije Kristova rodjenja. Slika je nosila naziv "Primavera", sto na talijanskome znaci proljece.

Zena, dakle, nije brala cvjetove, nego ih je stavljala, sadila, na krhke grancice, njen korak i dah bijahu poput laganog razvigora. Ta slika iz jednog grada potonulog u paklenoj lavi sto je pokuljala sa brda Vezuv, a otkrivena citavih sedamnaest stoljeca kasnije u pepelu, neodoljivo me asocirala na Sarajevo, na proljece 1992. Na Sarajevo, koje je upravo tog proljeca bilo zatrpano vatrenom lavom sa brda, vulkanskom erupcijom koja ce unistiti sva nasa proljeca, pa i moje vlastito. Sarajevska primavera mirisala je takodjer strasnim mirisima baruta i sumpora, brisuci sa zelene livade i posljednji znak cvijeta, ali i svu onu imaginarnu geografiju jednog prostora, koju smo brizno njegovali u egzodusima nase ljubavi.

U liku te tajanstvene zene sa freske ja sam u jednom trenu otkrio vlastitu izgubljenu mladost. Proljeca koja su kasnije slijedila bila su opadanje lisca sa jednog stabla koje luta, koje se batrga, koje kisne sa svojim zalosnim granama, koje place. Ali, s vremenom stekne se neka vrst imuniteta na zbilju, korijenje se spusta u magleni stup uspomena. Samo osam godina kasnije ja dolazak proljeca shvacam tek kao redovnu mijenu materije u ovom svijetu sivila i besmisla. Kao astronomsku racunicu koja precizno oznacava da je na redu tek jos jedno godisnje doba izmedju zime i ljeta; na sjevernoj Zemljinoj polutki ono traje od 21. ozujka do 21. lipnja, a na juznoj od 23. rujna do 21. prosinca. Nista vise.

Da, bilo je proljece, behar je kasnio i Miljacka mrzla. Mi smo ismijavali Maxa Loewenfelda (lavlje polje), izgovarajuci velike rijeci kao sto su "vjera" "ponos", "domovina", naslanjajuci se na cvrste temelje nase kuce, kuce od vjetra. Primavera iz Pompeja odsetala je tada od nas zauvijek. Ili je sve ovo, kako kaze Bukowski, govor tek "jadnog covjeka koji je jednom bio mlad i koga se smatralo genijem". "Ali, takva je tragedija lisca..."