BOMBONIJERA OPERA BILA JE NAJPOZNATIJA
i najraskosnija bombonijera naseg vremena. Na crvenoj kutiji oblozenoj imitacijom barsuna zlatnim slovima, nekim finim ispisanim rukopisom bilo je napisano njezino ime. Kao sasvim mali djecak mislio si da u tvornici "Josip Kras" radi neka fina teta s velikom sijedom frizurom i naocalama koja na svakoj bombonijeri zlatnom tintom ispisuje rijec Opera, ali vec tada si se cudio kako je moguce da ju napise uvijek na isti nacin, s jednakim viticama u slovu O.

Opera je bila znak najvece paznje koju su nasi stari pokazivali lijecnicima, medicinskim sestrama i raznim ljudima koji su im ucinili neku uslugu. U znak malo manje paznje poklanjali su im bombonijeru Griote, Bajadera, Romanca, a u specijalnim slucajevima i bombonijeru Zrinski na kojoj je bila slika hrvatskoga nacionalnog junaka kako dize sablju, a pod nogama mu je nesto sto lici na onu bombu s fitiljom koju si vidjao u crtanim filmovima i obicno bi macku Tomu eksplodirala u lice.

U znak slicne paznje i tvoji su roditelji dobijali bombonijere. Mama bi se na dan rodjendana vratila s posla s najmanje dvije Opere i s po nekoliko Griota, a tata je vazno bombonijerama potvrdjivao svoje poslovne uspjehe i cinjenicu da je strasno voljen i cijenjen u radnom kolektivu. Te bombonijere su, onako umotane u bijeli papir, spremane u spajzu. Ispracao si ih ceznjivim pogledom i nezamislivim ti se cinilo da negdje postoji svijet, da negdje postoji grad i u njemu dom u kojemu se svaka bombonijera prepusta djeci jer samo djeca znaju njezinu stvarnu cijenu i samo djeca pravilno shvacaju da bombonijere sluze da se iz njih izvade i pojedu bombone, prvo one najfinije sa zutom kremom, onda one s komadicem zelea na vrhu, potom one s tresnjom u alkoholu, a potom po hijerarhiji okusa i sve ostale.

Ali bombonijere su u nasem svijetu imale posve drugu svrhu i smisao. Spremale su se u spajzu, tamo su stajale mjesecima, sve dok se nekome ne bi trebao uciniti znak paznje. Taj netko bi svecano preuzeo bombonijeru, vjerojatno je spremio u svoju spajzu, da bi nakon nekoliko mjeseci sljedecem nositelju ukazao paznju i postovanje. Jednom kupljena bombonijera tako bi promijenila puno vlasnika i mnoge bi je ceznjive djecije oci ispratile na njezinom putu. Jednom bi je konacno netko i otvorio, pa pojeo, ali to nikada nisi bio ti, barem kad je Opera bila u pitanju.

U vasoj su se kuci bombonijere otvarale samo kad bi se opasno priblizio istek roka trajanja, tako da si vjerovao da rok trajanja na bombonijerama i sluzi samo tome da jednom bombone budu pojedene. Ali Opera taj rok u vasoj spajzi nikada nije docekala jer je uvijek bilo onih kojima je trebalo Operom zahvaliti na necemu. Tako si shvatio da je zahvaljivanje u svijetu odraslih i u nasem gradu jako cesta pojava, ali ces puno kasnije shvatiti da zahvalnost nije iskrena i da ljudi jedni od drugih sakrivaju da su im spajze pune bombonijera, iako to zapravo svi znaju i svima je to savrseno normalna stvar.

Kada bi se zahvalnost trebala pokazati nekome iz nekog drugog grada, iz Za greba ili Beograda, tada se nije vadila Opera iz spajze, nego se lijepo odlazilo u samoposlugu i kupovala se najveca kutija rahatlokuma, onih proizvedenih u tvornici "Zora", na kojima je bila razglednica Sarajeva koja je uvijek bila malo umascena jer bi rahatlokumi pustili sok. Ali ljudi iz drugih gradova su pred takvim poklonom obicno padali na glave od srece ili su se samo pravili sretnim jer su mislili da nije bas pristojno ne pokazati najvece moguce odusevljenje nekome tko ti poklanja razglednicu svoga grada. Preko tih rahatlokuma voljeli su Sarajevo na jednak nacin na koji su voljeli viceve o Sulji i Muji. Sarajevo im je bilo nesto drago, ali neozbiljno, nesto sto je prezasladjeno i sto nije ni fina cokoladna bombona, ni kolac, ali prema cemu treba osjecati bezmjernu dragost. Sarajlije su bili vesela bica stvorena na radost ostatka svijeta i bili su poznati samo po nekim bezveznim stvarima, recimo po dzeparosima iz zagrebackih tramvaja koji su lakoruko vadili novcanike i obicno zavrsavali na milicijskoj stanici u Djordjicevoj ulici. Gosti iz Zagreba su o tome pricali kao o dobroj sali, a tvoji tata i mama su se kiselo i nasilu osmjehivali i vjerojatno nisu ni znali zasto im je tesko pri dusi i zasto silno zale sto i gostima iz drugih gradova nisu poklanjali bombonijeru Opera, onu istu koju ti ceznjivo gledas i koja je dalja od tebe nego sto ce ikada ijedno bogatstvo biti daleko. Bili su kaznjavani jer su poklanjali rahatlokume s fotografijom vlastitoga zivota i tako su zasladjivali ono sto je ionako bilo pretjerano slatko, toliko slatko da u biti nije bilo ni voljeno.