Bosanski barometar 2000

Pa ova zemlja zaista nema srece. Hajde sto smo vec navikli da domaci i ne znaju za ostavku, vec sto i stranci sve cesce kuci odlaze tek kada se dobro pozele porodice i kada im vise niko u Sarajevu ne moze ponuditi ugovor, a ne kada pokazu da poslove koji su im dodijeljeni ne znaju raditi. Simon Haselock je, da skratimo, otisao kuci i to mu je, u posljednjih nekoliko godina, najbolji potez vezan za ovu jadnu drzavu. Nekadasnji sanitetski oficir britanske vojske, u Bosni je prvo bio glasnogovornik IFOR-a, pa OHR-a, i na kraju, savjetnik Visokog predstavnika za pitanje medija. Ili cak i zamjenik...? A ne, to bi vec bilo previse. I za Haselocka, koji se uvijek nesto vrtio oko medija, ne ostavivsi niti jedan dokaz da je nesto zaista priveo kraju. Sem nekakvog vec zaboravljenog spota koji je za velike pare radio njegov prijatelj iz vojnickih dana. U medjuvremenu je Haselock pravio OBN, masinu za mljevenje para i pretvaranje istih u, da nije nekih izuzetaka, potpuno sterilni program, pa se onda svadjao sa otpustenim radnicima. Kasnije se prebacio na BHT, koja jos uvijek nije transformirana, da bi se u medjuvremenu borio sa SRT-om i Erotelom i ko zna cim sve ne. Simona, dakle, medju nama vise nema. Ali ostaje jos jedan problem. Kako se u medjunarodnim organizacijama rotacija kadrova u vecini slucajeva vrsi po principu s losega na gore, nadati se samo da se u buducnosti umjesto engleskog sanitetlije bosanskim medijima nece baviti kakav argentinski nisandzija na bestrzajnom topu.

Jedan od najvecih reformatora medju bosanskim teolozima obradovao je i vjernicki i nevjernicki svijet bosanskog puka svojim osvjezavajucim bajramskim intervjuom za Dnevni avaz.

Nakon nesretnog koaliranja sa SDA, Karic je vrlo brzo, i reklo bi se na vrijeme, uvidio svu konzervativisticku pogubnost jedne mahalaske politike i priklonio se modernijoj politickoj ideji Harisa Silajdzica, sto mu je omogucilo da se i politicki izrazi u svoj punini svog intelektualnog sarma.

Profesor Karic je vec godinama poznat kao radin i smjeran covjek, sto mu omogucuje da iz svoje duhovne radionice vrlo cesto "u svijet posalje" kvalitetne prijevode najznacajnijih islamskih autora ali i samostalne autorske uratke visoko cijenjene medju islamolozima.

U pomenutom intervjuu Karic je iskazao jedan prominentno bosanski, ali i univerzalno islamski stav o kulturi, o ljudskim pravima, o oduvijek diskutabilnom polozaju zene u islamu itd. Da nasi zabludjeli novokomponirani vjernici sto napustaju vjersku tradiciju svojih oceva i djedova citaju ozbiljne knjige, medju njima i one Kariceve, uvidjeli bi kako je njihova zabluda golema i na neznanju zasnovana.

Demokratska inicijativa sarajevskih Srba, postojano udruzenje gradjana srpske nacionalnosti na kraju grada, krenula je u akciju uvjeravanja izbjeglih sarajevskih Srba da u Federaciji i nije tako lose. Nedavno su odrzali tribinu u Zvorniku, gdje je smjesten veliki broj gradjana srpske nacionalnosti iz Sarajeva i njegove okoline.

Goran Kapor(na slici), rukovodilac biroa za ljudska prava DISS-a, svjedoci da se sarajevski Srbi smjesteni u Zvorniku konacno osjecaju prevarenim od vlasti koja im je lagala da mogu ostati u tudjim kucama. Sada, kada su upoznati sa setom Petritschevih neumoljivih zakona, bivaju svjesni da Zvornik ne moze biti njihova vjecita destinacija. Moze ako ce biti podstanari, sto je neprihvatljiva opcija.

Za to je hvale vrijedna ideja DISS-a da po istocnobosanskim opcinama organizira javne tribine i upozna zainteresirane sa mogucnostima povratka na svoje predratne adrese. Interes za povratak ocito postoji i sada su nacionalni problemi svedeni na sigurnosnu i egzistencijalnu ravan: bezbjedan povratak, kako dobiti federalnu penziju, zdravstveno i socijalno osiguranje, itd.

Do jucer je to bila fantazija, a sada ti prevareni ljudi listom navijaju za pobjedu SDP-a u sarajevskim opcinama, s nadom da ce im to omoguciti brzi povratak kuci i povrat imovine. Jos samo kad bi bili svjesni da to pred njih stavlja novi izazov: ako ce glasati za Zvornik, da i u tom gradu svoj glas daju SDP-u! Urade li tako, eto nama skoro Bosne!

Ako su nalazi Udruzenja gradjana "Zene Srebrenice" tacni, medjunarodne vojne trupe vec pet godina u BiH iz dana u dan cine istu, kardinalnu gresku! Ustvari, greska je ucinjena jos pri dolasku, a sve ostalo je samo naslijedje namjerno ili slucajno nedovrsenog plana. Naime, prema nalazima ovog udruzenja, u istocnom dijelu Republike Srpske, tom najrizicnijem podrucju za potencijalne prognanike, nema niti jedne baze vojnika SFOR-a, ne racunajuci jednu rusku bazu u Ugljeviku na Majevici. No, Rusi u Bosni su, bas kao i njihova baza – posebna prica. Ili cijena koju su Amerikanci platili da im Moskva ne pili zivce oko njihovog bosanskog projekta. Ako, dakle, zanemarimo Ruse, Drini najbliza baza SFOR-a je Dobol kod Kalesije, udaljena od kriznih tacaka Podrinja (Bratunac, Zvornik, Vlasenica ili Zepa) od 25 do 110 kilometara. U prijevodu to znaci da eventualni Bosnjak povratnik u pomenute gradove, u slucaju napada za suzivot nezainteresiranih domacina, pomoc moze potraziti i dobiti nakon nekih dva sata voznje od svoje kuce do Dobola. Ne treba ni sumnjati kako taj put uopce moze izgledati. Zato, ako su zene Srebrenice u pravu, SFOR pod hitno mora poceti zabadati satorske kocice uz Drinu. I to pravi SFOR (Amerikanci, Britanci, Nijemci), a ne blago nezainteresirani i neaktivni Rusi, koji ce na pocetku takve akcije, kao i bezbroj puta do sada, gundjati, ali sigurno nece otici dalje od toga pa zbog Vlasenice poceti treci svjetski rat. Istocna RS je, ako nekog treba podsjetiti, najzatvoreniji dio manjeg entiteta, dio Bosne pun ratnih zlocinaca i mjesto gdje su povratnici najnesigurniji. Treba li jos jedan razlog za prisustvo SFOR-a tamo?

Vjerovali ili ne, federalni premijer se napokon dosjetio: treba praviti prvo drzavni pa onda entitetski zakon! Ali samo o restituciji. Samozadovoljno se zaklanjajuci iza OHR-a, upravo On, dakle Bicakcic, uoci cetvrtka (posto se uoci petka naciji obraca Izetbegovic) odlucio je da gradjanstvo prosvijetli do kraja i stoga obznanio i stavove Vijeca Evrope o otkupu nacionaliziranih stanova. Otkud odjednom tolika potreba za suprotstavljanjem argumenata medjunarodnih institucija?

Ne, nije u pitanju nikakva strateska odluka Stranke demokratske akcije o trasiranju bosnjackog puta ka modernim demokracijama. Razlog je kao i obicno vrlo prozaican: uspio je Edo iznaci predizbornu kvaku za pristanak na sve zesce pritiske Islamske zajednice i u paket sa prevrtljivim stavovima medjunarodnih zvanicnika ugurati onu carobnu pokretacku energiju: stan. Hoce da napravi nesto veliko i zato ce njegova Vlada ozbiljno razmotriti Cericevu i Spahicevu duhovnu pouku i poduku, utkanu i u moralnu obavezu ovogodisnjih hadzija, da se nacionalizirani stanovi vrate ranijim vlasnicima a sadasnjim stanarima ne dozvoli njihov otkup! Zasto bi se, uostalom, ti stanari razlikovali od ostalih Bosnjaka, primjerice onih iz Zvornika ili Foce, protjeranih iz svojih domova, sa nekakvim privremenim rjesenjem za stan u kojem cekaju delozaciju i nemaju uopce ni potrebe da razmisljaju o otkupu? Trebaju svi Bosnjaci, sem, naravno, Very Important Persons (citaj: SDA), biti izjednaceni u svome strahu da njihovi stanovi nisu zapravo njihovi jer ne mogu ih otkupiti posto su oni, dakle stanovi, od viseg duhovnog interesa: u Foci zna se i kakvog i cijeg, u Sarajevu zbog zelje vjerskih prvaka da imaju nesto konkretno. Imovinu, a ne certifikate.

Taman kad smo pomislili da je knjiga Moj bijeg u slobodu apsolutni vrhunac sociolosko-filozofske misli ideologa bosnjacke vlasti, pojavio se jos jedan tekst koji definitivno pokazuje u kakvim rukama se nalazi ova zemlja i vecinski narod u njoj. Nedzib Sacirbegovic, lijecnik nastanjen u Sjedinjenim Drzavama i jedan od ljudi koji se mogu pohvaliti cinjenicom da je tokom posljednjih deset godina spadao medju one koji su imali presudan utjecaj na krojenje SDA-ove politike, demonstrirao je trijumf opskurne logike koja bi se najlakse dala objasniti kombinacijom deseterca i sufizma. Intervju u Ljiljanu, pod naslovom Povratak Bosnjaka iz Amerike je minimalan ('ajde?), vrvi od recenica tipa "kada se govori o korupciji, mi ne mozemo poceti sa negiranjem da korupcije nema". No, "predsjednik SDA Amerike" je izjavom "bolje je biti muhadzir u Americi nego muhadzir u Bosni" definitivno otkrio da se njegovo razumijevanje Bosne i Hercegovine svodi na parolu koju je svojevremeno nosio Grunf, jedan od likova iz kultnog humoristickog stripa Alan Ford, a ona glasi: "bolje hrabar uzmak nego kukavicka pogibija." Medjutim, problem je u tome sto Sacirbey nije strip-junak nego jedan od onih koji su sve dobili u vremenu u kojem su izbjeglice sve izgubile. Stoga dane izbjeglistva u kojima se sjeca svojih mrtvih, fukara o kojoj govori Bey (sto na turskom znaci beg) radje provodi u SAD-u. Otuda je, naime, lakse i upravljati i gledati u zemlju "Bazniu" (kako bi rekao njegov sin Mo, nas ambasador pri UN-u), u kojoj su "rodoljubi" i "mislioci" vec unistili sve sto se unistiti dalo.

Biti senzibilan znaci biti veoma osjetljiv na fizicke i moralne utiske, tankocutan, njezan, prijemljiv, osjecajan, cuvstven. Takav je Ibro Spahic. Tacnije, Ibro je najsenzibilniji. Ima covjek na papiru crno na bijelo.

Naime, Medjunarodna inicijativa zena BiH je na svojoj tradicionalnoj sjednici Upravnog odbora 8. marta, na osnovu odluke ekspertne komisije, proglasila Ibru Spahica za najsenzibilnijeg muskarca godine. To prakticno znaci da od sada Ibro ima legitimno pravo uvijek ispred svoga imena i funkcije staviti i ono najsenzibilniji. Najsenzibilniji direktor Medjunarodnog festivala Sarajevska zima, najsenzibilniji predsjednik Gradjanske demokratske stranke, najsenzibilniji predsjednik Medjunarodnog Centra za mir, najsenzibilniji predsjednik Saveza izdavaca...

Sve su prilike da bi u ovome kontekstu laureat radije titulu najsenzibilniji mijenjao za jedini, ali sta je – tu je. Zasluzio covjek svojim odnosom prema zenama. Zenama se svidio taj odnos pa ga proglasile najsenzibilnijim. Sve u svemu nista sporno, kad vec u javnosti nisu u opticaju bila imena drugih kandidata. Da jesu, mozda bi Ibri titula bila draza. Mogao bi se pohvaliti koga je sve pobijedio, makar u zenskim ocima, sto je daleko od toga da je beznacajno. U svakom slucaju, cestitamo. Na senzu.

Prvog dana Bajrama Tuzlom je prosla kolona vozila ciji su raspojasani putnici "pevanjem i pucanjem" htjeli, valjda, bukom potvrditi ono sto su svi zitelji toga grada uveliko znali – da je Bajram. Na tu se kicerajsku, blasfemicnu formu izivljavanja nad muslimanskom svetinjom, nazalost, javno ne bi osvrnuo niko da nije proizvodjaca saopcenja za javnost, predsjednika Bosanske stranke i poslanika u Parlamentu Federacije Mirnesa Ajanovica. On je u svom otvorenom pismu zatrazio od tuzlanskog muftije Husein-efendije Kavazovica da ovakve pojave osudi i onim Bosnjacima operiranim od svake vrste vjerskog dostojanstva objasni znacaj ali i draz Bajrama i otkrije im ono sto su, ako se vec toliko hvale vlastitom vjerskom osjecajnoscu, trebali nauciti u kuci – da se za Allaha dz.s. ne navija, niti se u njegovo ime izivljava. Istina, Ajanovicevo je pismo vrvjelo od losih fraza i najgore patetike, ali mu se ne moze osporiti vrijednost. Jer kakvo god je, jedino je. A trebalo je i moralo nastati iz bezbroj razloga. Godinama se vec bosnjacka tradicija devalvira, svoj ljepoti vjere daje se nota turbo-folka, dok se osnovne muslimanske vrijednosti iznose iz kuce i u iskrivljenom obliku, najcesce od dojucerasnjih zakletih ateista, bosanskim muslimanima u novom obliku nabijaju na nos. Iz istih razloga, efendija bi Kavazovic morao odgovoriti, a ostali politicki lideri shvatiti da svojom sutnjom kupuju i sebi mrak i Mirnesu glasove.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	SIMON HASELOCK
	ENES KARIC
	DISS
	SFOR
	EDHEM BICAKCIC
	NEDZBID SACIRBEGOVIC
	IBRAHIM SPAHIC
	MIRNES AJANOVIC