U LONDONU ZIVIMO U PREKRASNOM, OGROMNOM STANU
nasih prijatelja, u rezidencijalnom kvartu u kojem mi je jedan od susjeda i vlasnik cuvene robne kuce “Harrods” i otac ljubavnika Lady Diane, Al-Fayed. No, ono sto mi smeta jeste sto se komsije iz mog haustora cak ni ne pozdravljaju prilikom rijetkih susreta u stubistu. Odlucili smo da ne prihvatimo bas sve ovdasnje obicaje, pa smo proslog petka na veceru pozvali nase prijatelje iz skole. Tako smo ugostili troje Japanaca, Brazilca, Svicarkinju, Turkinju i Britanku. Belma je, kako to samo ona umije, pripremila sjajnu veceru i nevjerovatno je koliko se Japancima svidjela sogan-dolma, a svima ostalim i muzika Vlatka Stefanovskog. Simpaticna mi je bila nasa koleginica Chie Maida; kada je Belma servirala predjelo na svedskom stolu, pitala je za dozvolu da slika hranu. Isto je ucinila i kada je Belma servirala zeljanicu. Koleginica iz Istanbula Ajshem je sa smijeskom vrtjela glavom kada sam objasnjavao da je sogan-dolma tipicno jelo bosanske kuhinje. Drugu “nepreciznost” u mojim objasnjenjima primijetio sam tek kasnije samo ja: objasnjavao sam im da je Stefanovski “nas” poznati gitarista i kompozitor. Odustao sam od prekomplikovanog objasnjavanja da se nikada necu odvici da umjetnike iz drugih krajeva bivse domovine, poput Stefanovskog, nazivam nasim.

* * * * *

Misa koju je protekle nedjelje u bazilici svetog Petra u Vatikanu sluzio papa Ivan Pavle Drugi ulazi u red najznacajnijih dogadjaja u dva milenija dugoj historiji Katolicke crkve. Naime, Papa je zatrazio oprost za svo zlo koje su katolici u ime Crkve ucinili u proteklih 2.000 godina. "To molim kao nasljednik svetog Petra, u godini oprosta, u ime Crkve koja kleci na koljenima i moli za oprost za prosla i sadasnja nedjela njene djece. Mi moramo oprostiti i traziti oprost", rekao je Ivan Pavle Drugi tokom najznacajnijeg dogadjaja u njegovom pontifikatu. U tekstu objavljenom u Vatikanu prosle sedmice, Crkva se odredila prema svojim najvecim greskama pocinjenim posebno u drugom mileniju, ukljucujuci vjersku netoleranciju, nepravdu prema Jevrejima, zenama, domorocima, imigrantima, siromasnim i nerodjenim. Papa je vise puta ponovio i da je nova evangelizacija u koju poziva za treci milenij moguca jedino nakon "purifikacije pamcenja Crkve". Iako je tesko ne uvidjeti revolucionarnost izrecenog od strane lidera tako konzervativne crkve, vec su se pojavili i prvi prigovori na nepotpunost liste i povrsnost u objasnjenju najznacajnijih grijehova Katolicke crkve, koja je u proslosti odlucno odbijala priznati cak i zlocine inkvizicije ili kolaboracije u nacistickom genocidu nad Jevrejima. Priznajuci mu da je za svog mandata vise ucinio na pomirenju sa Jevrejima nego citava Katolicka crkva za dvije hiljade godina, mnogi rabini i jevrejske institucije sirom svijeta izrazili su svoje nezadovoljstvo, pa i razocarenje izrecenim. Tako je rabin Marvin Hier, dekan Centra Simon Wiesenthal, izrazio razocarenje sto Papa izricito nije pomenuo holokaust i sramnu ulogu crkvenih lidera, ukljucujuci i samog papu Pija XII. I veliki muftija jerusalemski Ikrama Sabri je izrazio nezadovoljstvo, rekavsi da ce od Pape traziti formalno izvinjenje za pljacku i krvave ratove konkviste protiv muslimana, vodjene u ime Krista. Primijeceno je da Papa nije izricito pomenuo ni grijehe okrutne inkvizicije, a razocarani su ostali i homoseksualci. O koliko se znacajnoj odluci za Katolicku crkvu radi, najbolje se vidi i po protestima i unutarnjoj opoziciji koja se ostro protivila priznavanju grijehova i trazenju oprosta. "Ako Ivan Pavle Drugi odluke svojih prethodnika proglasava pogresnim, kako vjernici mogu znati da pogresne odluke nije donosio i ne donosi i on sam?", upitao se jedan od Papinih sljedbenika.

* * * * *

Londonski tabloid Evening Standard, smece od novina kao i svi ovdasnji tabloidi sa visemilionskim tirazima, bavi se predstojecim Kurban-bajramom tako sto upozorava na “tragicnu sudbinu” ovnova koji ce biti i ove godine zaklani u Londonu. Kurbana u Londonu je puno manje nego je to slucaj sa Parizom, gdje je prosle godine 5.000 muslimana zaklalo kurban. Cmizdreci nad sudbinom nevinih ovnova i trazeci zakonsku zabranu vjerskog klanja kurbana, autor u raskosnom maniru vjerske netolerantnosti pise: "Nije li doslo vrijeme da muslimanski imigranti traze od zapadnih Evropljana sa kojima zele da zive dozvolu za osjetljive religijske, kulturne i etnicke obicaje? Imamo li i mi svoje obicaje?" Da nije licemjernog presucivanja sramne cinjenice da prvo Robin Cook a onda prosle nedjelje i Tony Blair posjecuju i izricu komplimente Vladimiru Putinu, najodgovornijem zlikovcu za klanje i ubijanje vise hiljada cecenskih civila, lamentiranje nad sudbinom ovnova bi se moglo i shvatiti kao ekstravagantni protest boraca za prava zivotinja. Ovako, ocito je da duh “haiderizma” nije skoncentriran samo u Austriji. Upravo sam danas (ponedjeljak) procitao da su stanovnici malog mjesta Emmena u Svicarskoj referendumom odlucili da ne daju drzavljanstvo dvadesetogodisnjoj Saneli Omerhodzic, ciji su roditelji prije 27 godina dosli u Svicarsku. "Rodjena sam ovdje, ja sam Svicarkinja, tako se osjecam", govori Sanela, ne razumijevajuci ono sto vec postaje trend u vecem dijelu Evrope.

* * * * *

Odavno mi se nije dogodilo da vecer provedem prateci TV program. Prvo sam na BBC-jevom 2. programu gledao sjajnu dvosatnu storiju Sarajlijama dobro poznatog Alana Littlea o dogadjajima koji su prethodili Natovom bombardovanju Jugoslavije, kao i paralelnu pricu o bombardovanju i naporima, javnosti do sada tek djelimicno poznatim, da se Milosevic natjera na kapitulaciju. Sa izuzetkom jugoslavenskog predsjednika, Little je razgovarao sa svim kljucnim akterima dogadjaja i bilo bi sjajno da neka nasa TV kuca prikaze ovaj proizvod BBC-ja, ocito radjen po uzoru na cuvenu Smrt Jugoslavije. Nakon toga sam gledao devedesetominutni omaz filmskom stvaralastvu Emira Kusturice, u kojem je Kusta briljantno prezentirao vlastiti filmski genij i poetiku (na tecnom engleskom). Jedino me je boljelo sto je u novinama emisija najavljivana kao storija o srbijanskom reziseru.

* * * * *

Ovdje sam cuo istinitu sarajevsku pricu, dostojnu scenarija najboljih Matkovicevih stripova. Elem, dosao Mostarac da zavrsi neke poslove u Sarajevu i posudio “jugu” od prijatelja. Kako je sve poslove uspjesno obavio, a zelio je da se zahvali prijatelju za uslugu, odlucio je da auto odveze kod mehanicara posto je tokom voznje osjetio neko lupanje u motoru. Mehanicar mu je rekao da mora zamijeniti amortizere, ali da ih u Sarajevu nema, predlozivsi mu da ode do Lukavice, gdje ce ih jeftino kupiti i ugraditi. Dosao je kod majstora u Lukavicu, ali mu je on rekao da je posljednje amortizere koje je imao ugradio jutros, i posavjetovao ga da ode u Tilavu i kupi ih. Ovaj ga je zamolio da telefonira i provjeri da li ih ima. “Nemam telefona", rekao mu je majstor, na sta mu je musterija ponudio svoj mobitel. Ne znajuci pozivni broj za Tilavu kada se poziva mobitelom iz Federacije, majstor je viknuo kolegi koji je radio u susjednoj radionici: “Zeljko, kako nas zovu ovi iz Sarajeva?” "Cetnici", odgovorio mu je kolega.