Iracionalna ideja nasih jezikoslovaca da nacionalni identitet naroda nije dokraja oblikovan ukoliko nije zdruzen i sa zasebnim jezikom ucinila je da se jezikoslovci srpski, hrvatski, bosnjacki i crnogorski upuste u strasne lazi. Kako je u toj prevelikoj brizi za naciju prosao “hrbat hudoga h"

U SANDZACKIM SELIMA IZMEDJU SJENICE I PAZARA
jos je zivo sjecanje na jedan razgovor vodjen sezdesetih godina izmedju jednog pravoslavca iz golijskoga sela Ercega i jednog muslimana iz Cebinca. Pravoslavac taj, dakle, dodje u Cebinac da kupi nekakvo tele, te nakon sto pod prozorom kuce prodavceve vikne “o domacine", na kuci se otvori prozor i iz njega proviri jedan ukucanin:

– Dobar dan, je li TESNO kod kuce?
– Pa, znas kako, ne bi bilo lose da je kuca veca, no bas se i ne zalimo da nam je TESNO.
– Ne mislim to, nego TESNO, domacin kuce.
– Domacin kuce je HUSKO!
– Tako je, USKO, mislio sam USKO! Tako ti Boga, nemoj mi se naljutit, eto zaboravio sam, USKO!

Starovlasanski pravoslavci slabo upotrebljavaju glas h. Muslimansko podgolijsko i pestersko stanovnistvo ga poznaje i upotrebljava ga i vise no sto ga svi moguci pravopisi srpski i hrvatski, a i najnoviji bosanski i crnogorski propisuju. Te tako izmedju Pazara i Sjenice ima snaha i snaja, ima duhana i duvana, pa ima hocu i ocu, hlada i lada. Jednom sam, na Badnjak u kuci Filimonovica, cuo kako moj rodjak Ismet ulazeci naziva: Hristos se rodi, a za njim dolazi Milisav i veli Ristos se rodi! U selu Gosevu sam jednom cuo kako jedan kovac pita sina: “Sta ti je, sto zukces, da se ne spremas u Pazar za dervisa?!” U Starom Vlahu i na Pesteri glas je h narodni, najpouzdaniji, razaznajni i raspoznajni glas kad neznanca ili namjernika putnika treba svrstati u “nase” ili "njihove". Skolska novostokavstina je tu dosta ujednacila, najvise u gradovima, ondje sve vise i muslimani vele duvan i kuvar, no opet nikada ocu i lad.

“Lula se Lutvo na lulasku”
Da pojava nije samo sandzacka i da nije ni samo muslimansko-pravoslavna lako se uvjeriti u Dalmaciji: ni ondje nije lako cuti h: kuzina, duvan, snaja, Ibraim i Krist. Na novostokavskom govornom podrucju ima krajeva koji imaju h i ima krajeva koji ga nemaju. Muslimanski zivalj ga u pravilu ima, pravoslavni i katolicki kako gdje. Ima nemuslimanskog stanovnistva koje ga ne upotrebljava i ne moze ga izgovoriti, i ima onoga koje ga ne upotrebljava ali ga moze izgovoriti. U ovo drugo idu najmanje dvije pojave, prva: izgovor glasa h i njegova upotreba na pravom mjestu u rijeci (tip “Avdo Hodzic") i druga, izgovor glasa no upotreba na krivom mjestu u rijeci (tip “Havdo Odzic"). Postojanje h nije isto sto i njegov izgovor: na Pesteri, blize Sjenici, jace je i jasnije, od Duge Poljane prema Pazaru promjenljivo je, skoro uzdah: hrbat je u Pazaru njezniji no u Sjenici, pazarsko Allaha mi zvuci nekako mekse, a sarajevsko nekako “okruglije". Pazarci jedva da koriste jezik kod svoga h, bilo da vele “hodim” ili “padoh", bilo da zovu “Ahmedine": korijen jezika se sav stavi na uslugu glasnim zicama, ove nacine uzdah te ga propuste iz ograde zubne.

Od Sjenice prema Bosni u izgovoru nasega glasa jezik sve vise ucestvuje u izgovoru sto se dalje ide. U Stocu ne samo jezikov korijen, vec jezik radi hrptom. Najstudiozniji foneticari dosli su do najmanje tri vrste glasa h: do faringalnog, do epiglotalnog i do uvularnog, najbolji primjeri su u Arapa, Slavena i Germana. Laringali se zovu guturalni konsonanti, u njih spada i h. Sve se u vezi s h vrti oko korelacije faringalne uzine sa glotalnim suzenjem i korelacije faringalne sirine sa glotalnim prosirenjem. No uprkos ne bas posve jednostavnu statusu u fonetici, za sta ovdje nije zgodno mjesto za bavljenje, sva je prica oko h posve obicna pojava na novostokavskom govornom podrucju. Je li h ovdje vise frikativno, a ondje vise aspirativno, ima li ga ondje gdje ga treba biti ili se pojavljuje i ondje gdje ga ne bi smjelo biti, kao na primjer u rijeci lihce za lisce ili namehciti (namjestiti), srece li se pred vokalom ili iza njega sve to spada u dijalektoloska posla. I obavili su dijalektolozi zadivljujuce ozbiljno opis glasa h. I pokazali da, uza sve posebnosti koje pokazuje, h nije niti moze biti vaznije od s ili od l i n, to jeste lj i nj, ili od c i c.

Ono sto nas uzdisajni konsonant cini izuzetnim drukcije no igdje na svijetu jest sto ga je zapala uloga razlikovnosti u nesretnim godinama novostokavskoga jezickog saveza. Izabrano je h za “razlikovnu vrijednost bosanskoga jezika u odnosu na srpski i hrvatski". Taj je izbor ucinjen kao i sve drugo sto su drzavotvorljivi nasi lingvisti ucinili: samouvjereno, neosnovano, neutemeljeno, neuvjerljivo i neubjedljivo. Kakva su obraza ti jezikoslovci, mogli su, nedodirljivi kakvi vec jesu, odabrati i kakav drugi suglasnik ili kakvu glasovnu posebnost i praviti od toga jezik. Evo, Novi bi Pazar i Sjenica mogli imati poseban jezik po tome kriteriju: i dan-danas se, uprkos i unatoc skolskom jeziku, radiju i televiziji, pa i knjigama, masovno govori noj, svunoj, sinoj. Ko ne razumije neka umjesto j izgovara c. Ili infinitivi doj, poj, pa jos dalje, infinitivi na -is: otis, is, izis, citalac neka svako s smatra za c. A pravo govoreci, i taj bi jezicki savez pazarsko-sjenicki kratko trajao. Pazarac jedva da ima glasa l, vec ima jedno cudnovato lj, Sjenicaci, naprotiv, imaju l skoro makedonski ili zagorski puno. Pazarci im se rugaju tako sto im uvaljuju ovu recenicu: “Lula se Lutvo na lulasku". Jer se, je li, vec po kaslju Pazarac od Sjenicaka razlikuje. Vec vidim barem pet jezikoslovaca sarajevskih kako me poprijeko gledaju, jer im, eto, zanovijetajuci nesto o Pesteri i Goliji, spocitavam za rasap jezicki sa pravoslavcima i katolicima, ili, da ne ispadnem mimo svijeta previse, sa Srbima i Hrvatima.

Strasne lazi
Iracionalna ideja nasih jezikoslovaca da nacionalni identitet naroda nije dokraja oblikovan ukoliko nije zdruzen i sa zasebnim jezikom ucinila je da se jezikoslovci srpski, hrvatski, bosnjacki i crnogorski upuste u strasne lazi. Medjunarodno priznanje svake ponaosobne lazi za istinu ne zavisi od toga je li laz veca ili manja, vec zavisi u kolikoj je mjeri laz dovedena do racionalna izraza. Zahvaljujuci tom izrazu, tu i tamo lazovi su poznjeli i medjunarodna priznanja. To priznanje izgleda ponegdje tako sto se na univerzitetu razdvoje katedre za bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski, ponegdje, opet, tako da sudski tumac napravi cetiri pecata e za sva cetiri jezika. Jer takozvanoj medjunarodnoj zajednici, u novostokavskoj razdvojbi i nije bas nesta stalo do istine, vazno joj je, sto bi jedan moj prijatelj rekao, da je laz fino upakovana i da na paketu ima masna. A bosnjacka jezicka stvar je lazna isto koliko, recimo, i hrvatska i srpska i crnogorska, ili, ako ne isto toliko a ono na isti nacin, ali je, za razliku od hrvatske, upakovana lose, na paketu nema ni vrpca ni masna.

Evo, Pravopis bosanskoga jezika autora Senahida Halilovica. Uvod, prva recenica: "Ovo je prvi pravopis bosanskoga jezika. Namijenjen je Bosnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (upravo tim imenovanjem jezika – a ne imenom bosnjacki – Bosnjaci obuhvacaju svoju kulturnu okomicu; i na popisu stanovnistva 1991. to se potvrdilo: oko 90% Bosnjaka, odnosno 38% zitelja Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji), kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvacaju kao svoj." Ne upustajuci se blize u sklonost autora da sklapa ovakve recenice te da ih interpunkcijski i sadrzajno oprema a koju ne umijem oznaciti drukcije do zalosnom, mora se gonetati sta pravopisca goni da ovako govori.

Zasto je ovaj pravopis namijenjen prije svega mnostvu od 38% bosanskih zitelja, pa tek onda onome “ostatku” od 62%? A imaju li svi Bosnjaci isti maternji jezik? A otkad se za maternji jezik pise pravopis? Mi smo ucili da se to cini za knjizevni ili standardni jezik. Lose pakovana roba. U ovakvim situacijama hrvatska drzavotvorna jezikoslovesnost nema milosti niti ista prepusta slucaju: vijece za normu hrvatskoga jezika, stratesko ciscenje hrvatskoga jezika od srbizama, ciscenje biblioteka, hrvatski jezik u javnoj upotrebi u Bosni i Hercegovini, dani hrvatskoga jezika, svakodnevne rubrike u listovima, na radiju i televiziji o hrvatstvu pojedinih rijeci, procenat lektora clanova hadezea, jezicna povjerenstva... pa da vidimo ko ce upotrebiti "pomjeriti” umjesto “pomaknuti".

Uzdah je to
Ako bi bilo po h, mogli bi se i drugi jezici dijeliti. Tako bi svajcarski velarni frikativ u njemackih govornika, bilo da se radi o onome u stranim rijecima kao Chirurgie bilo u cisto njemackim rijecima, kad je intervokalsko kao u rijeci ehemalig mogla prema ostalim govornicima njemackoga, nista manje no u Bosnjaka u odnosu prema Srbima i Hrvatima, biti znacajan razlikovni element. Jer je, uza svu dijalektalnu raznolikost, germanofona Svajcarska u odnosu na Austriju i Njemacku u jezickogeografskom smislu, shodno okolnostima, prilicno ujednacena. A i jer je h u njemackom jeziku mnogo frekventnije nego u srpskohrvatskom.

Kad bi se nepobitna lingvisticka cinjenica o sociolingvistickom, dijalekatskosocioloskom ili o dijalekatskopragmatickom jedinstvu njemackog govornog podrucja Svajcarske saopstila svim govornicima, vjerovatno bi na mnoge od njih djelovala kao veliko iznenadjenje, te se mnogi sa njom ne bi slozili. Iako je Bosna i Hercegovina u dijalektalnojezickom smislu mnogo jedinstveniji i mnogo homogeniji prostor od Svajcarske, vecina njenoga stanovnistva se, zbog tragicnoga rata i nacionalisticke indoktrinacije vladajucih ortodoksija, danas nikako ne bi slozila ni s jednom naucnom cinjenicom koja na bilo koji nacin ugrozava proklamovane sovinisticke ideologije o zasebnom jeziku kao sredstvu konsolidacije naroda.

No bosnjacki drzavotvorni jezikoslovci nisu prvi koji glasu h pridaju cudotvorna svojstva. Davno prije njih su to cinili Rimljani i to jos za paganstva. Za ovo postoji barem jedno kapitalno svjedocanstvo, i to iz sredine prvoga stoljeca nase ere. Svjedok je Aul Gelije, autor slavnih Atickih noci. U drugoj knjizi svoje zbirke on biljezi da su “nasi stari” (a pod ovima razumije i Grke i Latine) umetali slovo “h” u mnoge rijeci kako bi ove dobile na snazi i krepkosti. Pa za primjere navodi rijeci i grcke i latinske: ichthýs (grc. riba) i híppos (grc. konj), te, da pomenemo jos samo dvije, sepulchrum (lat. grob) i helluari (lat. terevenciti). Jos navodi da mu je gramaticar Fid Optat pokazao jedan dragocjen rukopis Ajneide placen suhim zlatom, a za koji se smatralo da je pripadao samom Vergiliju, u kojemu je u jednom stihu iznad rijeci aena, u prostoru izmedju slova “a” i “e", dopisano jedno h, tako da ta rijec bude citana kao ahena. Dakle, niko manji do Vergilije smatrao je da je h glas koji daje rijeci nesto vazno i lijepo, cak i kad valja oznaciti da je nesto od bronze ili mjedi. Ovo sve nije liseno cudnovatosti, buduci da Latini glas i slovo h skoro da i ne smatraju glasom, vec uzdahom.

Pretpostaviti bi, dakle, valjalo da ona snaga i krepkost koju ovaj uzdah daje rijecima znaci stav da je rijec izrazajnija ukoliko je “haknuta". Borba za h vodice se i u Italiji i kad latinski vise ne bude sto je bio. Ariosto se u petnaestom stoljecu zestoko borio za cuvanje etimoloskoga h. Ostala je njegova paradoksalna rijec da nije “uomo” (covjek, u danasnjem italijanskom) onaj koji izbacuje h iz homo (lat. covjek), te da nije dostojan onore onaj ko ne pise honore (cast). U italijanskom danas h nije nikakav glas, vec samo graficki znak. Italijani ga zovu acca (izg. aka). Ima izreka italijanska da neko ne razumije cak ni jednu aku, eto sta je h.

Gelije veli da uzdizanje glasa h ima korijene u Atici, te nam nema druge do zakljuciti da je stvar balkanska te da se na cudesnom poluostrvu opet pojavila i to u mnogo cudnijem obliku no onda.