USPUT, DOK TRAGAM ZA NOVIM STANOM, DANAS SAM SE
odvezao do metro stanice i tamo fotografirao sljedeci saobracajni znak: smedju pravougaonu plocu sa dvije strelice ucrtane na njoj, dva smjera – pri cemu je jedan oznacen kao KISS&RIDE, a drugi kao EXIT. Kruzni saobracajni tok koji moze proizvesti zakrcenje u onim satima kad na stanicu pristize veliki broj putnika, tako je dobio znak/uputu da se trenuci sastajanja i rastajanja ubrzaju: poljubi, dakle, i cim prije vozi.

Osim sto mi se taj znak sam po sebi svidja, zbog djetinjaste vedrine, naglasene psiholoske prisutnosti covjeka u znaku – odnedavno sam s njim identificirao svoje egzilantsko putovanje. U knjigama, cesto sam sretao recenicu: jednom kad se zaputis iz svog doma, nikada neces prestati putovati. Sretao sam tu recenicu i prije nego me vlastito putovanje zadesilo; ne znam sto sam tad o tome mislio, ali znam sto mislim sada. A mislim da to odvajanje razvija osjecanje bezdomnosti koje jest pretpostavka putovanja. Osjecanje bezdomnosti donosi lakocu odvajanja; hocu reci: kad se odvojis od svog doma – oslobadjas se obaveze prema novom boravistu, obaveze koju inace imas prema svojoj sredini u kojoj si, kao jedan medju drugima, dio kolektiva ciju sudbinu dijelis. Rat, npr., tu obavezu pretvara izmedju ostalog i u obavezu stanovanja, jer ako svi napuste svoje domove, grad se prepusta neprijatelju. Itd. Dakle, jednom zatecen izvan svog prirodnog prostora – vise ne stanujem, vec naprosto boravim u kruznom saobracajnom toku.

Moj prvi vasingtonski stan je bio na Adams Morganu (kvartu odmilja zvanom Madam's Organ), nastanjenom predstavnicima raznih kultura; veselim ljudskim sarenilom. U samoj zgradi, u prizemlju, jedan je vijetnamski restoran, zatim afganska ascinica, a na krovu: restoran u kom se okupljaju transvestiti. Tamo gdje se kulture mijesaju, a spolovi gube svoja primarna obiljezja, uvijek ima opasnosti u zraku: u skolu na 24. ulici djecak je ulazio kao na aerodrom – skolsko osiguranje je skeniralo djacke torbe u potrazi za metalnim predmetima. Itd... Tri mjeseca sam vec placao stanarinu u toj zgradi kad sam, s balkona gledajuci na drvored kestenova, rekao: “Volio bih da jednom zivim u stanu koji ce imati ovakav pogled na ulicu.” Tako je, ustvari, opisano jedno osjecanje koje je bilo tacnije od faktickog stanja. Ja tu nesporno jesam boravio, ali zivio nisam. Bili su to moji prvi egzilantski koraci, i zelim jos reci: poslije sam poceo zivjeti, ali ne i stanovati.

U svom kruznom saobracajnom toku, iz Washingtona sam preselio u Virginiju, drugu drzavu. A zapravo presao preko rijeke, pa u sumu sa divnim apartmanskim naseljem. Stan je izabran zbog ljepote pogleda u dvoriste. Ali da pogled u dvoriste moze biti kaznom za stanara – svjedoci jedna poucna prica iz americke historije. Na putu do posla i nazad, svakog dana vozim sirokim lukom oko Arlingtonskog groblja. Iznad groblja je kuca, a njezin vlasnik je general Lee, koji je nakon poraza u ratu do smrti zivio tu gledajuci u groblje svojih zrtava, mrtvih vojnika Sjevera. To je bila kazna za poraz. Sama kazna ima neki orijentalni profil, ali iz danasnje perspektive – to i nije neka kazna, jer je danas tesko zamisliva drama covjeka u susretu sa vlastitom tamnom savjescu.

Za razliku od generala, ja sam u dvoristu, s prozora svog novog stana, gledao neku vrstu pretpostavke groblja. Nedjeljom se tu skupljaju kauboji: bucno parkiraju kamionete, zatim jedno vrijeme mirno sjede na svojim tronoscima, neko donese kafe s benzinske pumpe; potom se, u nekom medievalnom transu, presvlace u limene oklope vitezova, spustaju vizire, a onda s takvom zestinom nasrnu jedni na druge svojim kromiranim ramenima da sam s tugom na prozoru mislio o tome kako unutrasnja Amerika zedja za krvavim ratom; s tugom, jer jos uvijek umisljam kako znam vise, otkad su mnoge duse iscezle u meni.

U ratu, kad su te duse iscezavale, seljakao sam se i po Sarajevu, ali – to je bio znak opce tragedije, sastavni dio akusticnosti grada u kotlini. Da su u pitanju dvije stvarnosti stanovanja koje medjusobno nisu usporedive, jednom mi je otkrio Ammiel Alcalay, moj njujorski prijatelj. Na Queens Collegeu mi je pokazao sasvim napustenu kucu. Pod njenim krovom se toliko golubova nastanilo da je ljudski boravak u kuci prestao biti zamisliv. To je jedini, meni poznat, rat u kojem su se ljudi sa svoga posjeda povukli pred pticama. Nisam mogao vidjeti kako iznutra izgledaju prostorije, ali sam lako zamislio sobu gusto punjenu perjem i elasticnim pticijim kostima. Inace, kuca se urusava i – kovceg je pobjedniku, moze se tako reci.

To sam vidio u New Yorku, a vec punu godinu s balkona svog novog stana na devetom spratu – vidim cetiri drzave. Ne vide se crvene crte granica. Kako sam ja ovdje zbog toga jer je nekome na um palo da upisuje nove granice, prema tim crvenim crtama ne osjecam nikakvu simpatiju. Ne da ne osjecam simpatiju, nego simpatiju ne osjecam ni prema zavodljivim neostrukturalnim analizama koje, npr., nalaze vezu izmedju granice na kojoj gine i crte ispod potpisa Waltera Benjamina, jer ne vjerujem u brisanje crte izmedju zivota i teksta. Osim toga, u dvoristu vise ne vidim vitezove, vec sumu. Usred te sume je, okruzena slicnim geostrateskim institucijama koje odreda imaju imena od tri slova, CIA. Ne sumnjam, naime, da tamo postoje precizne analize bosanskih unutrasnjih i vanjskih granica, njenih unutrasnjih i vanjskih migracija izrazenih ledenim jezikom statistike. U toj matematickoj tami, neimenovan, postoji i moj kruzni saobracajni tok. Ali ja o tome ne mislim. Izlazeci na balkon, ja na tu sumu, eventualno, bacim jedan pjesnicki pogled, buduci mene vise zanimaju orlovi koji slijecu na stakleni krov hotela Sheraton; mislim o suhoci mjesta na koje se divlja ptica sklanja pred olujom. Upravo tako: vratio sam se poeziji, otkad sam otkrio da nijedna politicka ideja ne stiti tvoje tijelo.