O Papinom trazenju oprosta za sve grijehe i zlocine Katolicke crkve i o glasovima skepse spram tog cina

U NEDJELJU JE U VATIKANSKOJ BAZILICI SV. PETRA
papa Ivan Pavao Drugi pred silnim pukom i pred kamerama cijeloga svijeta obavio jos jedan, mozda i najvazniji javni ritual u svojemu pontifikatu – ritual trazenja oprosta za sve grijehe i zlocine sto su ih pocinili katolici i Katolicka crkva u dva tisucljeca svojega postojanja. Tako je u jakom pokornickom tonu zapocela ovogodisnja korizma, cetrdesetodnevno razdoblje odricanja, kontemplacije i ociscenja, kojim se katolici pripravljaju za Uskrs. A on ce ove godine biti sasvim poseban – dvijehiljaditi od Kristova apokalipticnoga izdahnuca na brezuljku izvan tadasnjih jeruzalemskih zidina na “mjestu zvanom Golgota – sto znaci: lubanja” (Mt 27,34).

Bit ce svakako veoma zanimljivo detaljno i konkretno vidjeti sto su sve papa i njegovi strucnjaci sistematizirali kao grijehe Crkve u njezinu povijesnom hodu, od mucenistva i katakombi, do najvisega svjetskog sjaja i moci; sto su istaknuli, a sto, eventualno, presutjeli. U prvim sumarnim vijestima spominje se sest kategorija, medju njima krizarski ratovi i opcenito progoni drugih vjera, zlocini inkvizicije, nasilno pokrstavanje (osobito u objema Amerikama), ali i kumovanje svim vrstama ljudskoga robovanja i socijalnih nepravdi...

Kao i svi postupci Karola Wojtyle, i ova ce njegova gesta medju liberalnim krscanskim intelektualcima i teolozima sasvim sigurno izazvati razlicita tumacenja, sve do kritike i osporavanja. Nista novo, to su poznati glasovi slobodnih mislilaca, koji su se i dosad suprotstavljali svojevrsnom papinom “katolickom fundamentalizmu", neokonzervativizmu, autoritarizmu, nepomirljivom stavu spram “zenskoga pitanja” u Crkvi, pitanju zaceca i prekida trudnoce, itd...

Glasovi skepse culi su se vec prosle godine, nakon sto je 22. sijecnja kardinal Joseph Ratzinger, desna papina ruka i stup tradicionalizma u danasnjoj Crkvi, otvorio javnosti arhive inkvizicije. Tada je svicarski teolog i filozof Hans Küng, jedan od vodecih mislilaca danasnjega krscanstva, i sam progonjen od Vatikana, ustvrdio kako je taj postupak paradoksalan, jer – kakva je korist od otvaranja arhiva iz proteklih sest stotina godina kad je arhiv 20. stoljeca i dalje zatvoren, a Crkva – tvrdi Küng – i danas ispituje, cenzurira i unistava djela mnogih katolika sirom svijeta.

Po zlu cuvena vatikanska ustanova Index librorum prohibitorum (Indeks zabranjenih knjiga, ili, kratko i zloslutno: Indeks) i danas, naprimjer, ima snagu zabrane citanja kod pravovjernih katolika pod prijetnjom smrtnoga grijeha, iako se novi naslovi na njega ne stavljaju od 1966. godine. Inace, taj spisak je sam po sebi – lista najboljega sto je svjetska knjizevnost stvorila. Tu su i Voltaire i Balzac, a od novijih Sartre, Moravia, Gide i stotine drugih...

Moglo bi se, tako, nizati dosta primjera, kojima bi sumnjicavci nedjeljni papin postupak relativizirali i dovodili u pitanje. Pitanje je, zapravo, koliko i sama ta vrsta javne pateticne gestualike uopce pripada suvremenom svijetu, tehnoloski i financijski ubitacno efikasnom, medijski umrezenom, moralno i emocionalno ravnodusnom. Cinici bi rekli: Crkva je s tom gestom zakasnila puno stoljece. No, tada, na pocetku Dvadesetoga, njoj je jos izgledalo da bitka za vladanje materijalnim svijetom nije sasvim izgubljena, a dok je tako, grijesi se ne priznaju, niti se trazi oprastanje...

Bilo kako bilo, papa je u nedjelju, pateticno grleci raspetoga Krista, pozvao sve sluzbenike Crkve i sve katolike na “duboko preispitivanje savjesti".

Gledati taj prizor iz same bazilike sv. Petra, kao jedan od njegovih sudionika, ili iz neke blistave evropske metropole, ili, recimo, sa zgarista Cecenije, ili, pak, iz Bosne – nije nikako isto.

Sto, naprimjer, bosanska Katolicka crkva ima da prilozi tom opcem raskajanju i ociscenju od povijesnoga grijeha? U prvi mah o tomu je gotovo smijesno i govoriti, kad se “klasicna” razdoblja najvece moci i najvecih posrnuca Rimske crkve podudaraju s najzalosnijim, upravo katakombnim stoljecima njezine ovdasnje povijesti. Dok crkveni knezovi Zapada na povijesnoj pozornici Sesnaestoga, Sedamnaestoga, Osamnaestoga stoljeca blistaju u zlatu i dragom kamenju, i u isti mah greznu u grijehu i oholosti, Crkva i njezin narod u Bosni jedva prezivljavaju. Okupljaju se po kolibama i pojatama. "Zivimo samo na casove, drzeci smrt u ustima. Sakrivamo se danju i nocu po spiljama i sumama. Nema nikoga tko bi nas utjesio", zapisuje u svojemu izvijescu fra Mijo Radnic, provincijal Bosne Srebrene, negdje izmedju 1685. i 1690. Prve crkve bit ce im dopusteno graditi tek polovicom Devetnaestoga stoljeca, decenij-dva pred kraj cetiristogodisnje turske vlasti, a gordo i mocno lice prave Rimske crkve ugledat ce prvi put kada s katolickom Austro-Ugarskom dolazi i redovita crkvena hijerarhija 1881.

To novo stoljece, od tada do danas, bilo je puno oscilacija. Neki danasnji bosanski prelati, na nekim podrucjima, imaju mnogo razloga za biblijsko naricanje nad propascu Crkve i naroda u proteklom ratu, i imaju razloga u sebi ceznuti da poziv analogan papinom upute hijerarsi nekih drugih religija i konfesija. No, bilo je, nazalost, u tom istom ratu i u cijelom ovom ruznom vijeku i s katolicke strane drukcijih primjera ponasanja u ime Crkve i vjere, cak i u ime Boga, taman onakvih, na koje se itekako odnosi nedjeljni papin vatikanski poziv.