Nakon sto je medjunarodni predstavnik Wolfgang Petritsch zabranio raspodjelu, zakup i dodjelu drustvenog zemljista, te svaki promet nekretnina u BiH, buduci da se takve transakcije uglavnom obavljaju bespravno i sluze za opstrukciju povratka prognanika, poceli su se javljati i prvi glasovi podrske toj odluci – na terenu. U opcini Prozor-Rama potpisana je peticija gradjana nezadovoljnih bespravnom dodjelom opcinskog zemljista. Naime, opcina Prozor--Rama je mimo natjecaja, na koji je bila obavezna, ugovorom o zakupu dodijelila veci dio gradskog opcinskog zemljista, opcinskoj Zadruzi. Ugovorom srocenim na brzinu nije regulisan ni rok trajanja zakupa, niti visina naknade, kao ni obaveze zakupoprimatelja, a nema niti navedenih mjera u slucaju nepostivanja ugovora o zakupu. Rijec je, dakle, o ortackim ugovorima, kakvi su se u Hrvatskoj odradjivali medju HDZ-ovom bratijom, obicno oko banaka i profitabilnih tvrtki.

Praksa dodjeljivanja zemljista u opcini Rama traje vec nekoliko godina, otpoceo ju je bivsi nacelnik Jerko Pavlicevic, a nastavio Dragan Meter, aktualni predsjednik HDZ-ove mladezi, kojeg je Visoki predstavnik nedavno smijenio zbog nepostivanja Daytona. Meteru, poletnom HDZ-ovom kadru, to ocito ne smeta, pa i dalje potpisuje naloge o preuzimanju drustvenog vlasnistva, uglavnom za svoje stranacke kolege. Tako je opcina “darovala” zemljiste Tomi Vukoji, predsjedniku Opcinskog suda u Rami, koji inace pravno potpomaze Meterove politicke “zamisli". Kako je 1998. godine OHR donio odluku o zabrani prodaje ili iznajmljivanja opcinskog zemljista i dobara u cijeloj BiH, gradske vlasti su se dosjetile da antidatiraju dokumenta o dodjeli zemljista.

Dragan Meter od HDZ-a je za svoj doprinos dobio novi Golf 4, a govori se da je i nagrada pokrovitelju iz Zagreba, Mili Cuku, bivsem sefu Tudjmanovog tjelesnog zdruga u Zagrebu, zemljiste i vikendica koju upravo dovrsava u Rami.

Identican problem s darovanim zemljistem OHR je vec evidentirao u Capljini, gdje su opcinske vlasti dodijelile 92 lokacije, uglavnom za izgradnju famoznih prognanickih sela Suskovo i Bobanovo. U Duvnu je Visoki predstavnik podigao krivicne prijave protiv odgovornih osoba koje nisu dozvolile povratak prognanih Bosnjaka, vec su nekretnine dodijelile na koristenje lokalnim Hrvatima.

Ocito je da ce OHR uz reviziju sumnjive dokapitalizacije poduzeca na podrucju Federacije BiH morati istraziti i problem privatnog i drustvenog zemljista, koje se jednako krcmi, po politickoj, rodijackoj i stranackoj liniji.

Na web-stranici Udruzenja zena Srebrenice, o kojoj su Dani vec ranije pisali, prije nekoliko dana vodjena je interesantna diskusija izmedju izvjesnog holandskog vojnika koji je tokom rata bio u Srebrenici i jednog od prezivjelih Srebrenicana. Prenosimo neke najinteresantnije detalje, kao dokaz potpunog nerazumijevanja zrtava i ucesnika u njihovoj tragediji. Imena su ostala nepoznata, ali cete iz njihovih komentara razluciti ko je ustvari ko.

– Sta ste ocekivali da ucinimo: da zamolimo Srbe da se vrate ili da ih gadjamo kamenjem??? Ja sam tamo bio, i nisam se mnogo napatio, ali nemojte reci kako vam nismo pomogli.

– Imali ste sve sto je potrebno: protivtenkovsko naoruzanje, minobacace, teske mitraljeze, i niste ih upotrijebili. Nijednom. Holandski vojnici nisu opalili nijedan metak na Srbe. Moji roditelji i jos 6.000 civila su bili u holandskoj bazi. S puskama ste ih istjerali iz baze. Pravo u smrt. Za to ste imali dovoljno hrabrosti.

– Budite posteni: sta smo mogli uraditi da zastitimo narod u enklavi kad su svaki, bas SVAKI konvoj Srbi pregledali i uglavnom ih vracali tamo odakle su dosli. Ja sam mogao poginuti na transporteru kada je neko dijete na ulazu u bazu nanisanilo zoljom na nas. Ispostavilo se da je to prazna kutija, ali ko je to mogao znati.

– Kako vas je dijete moglo pobiti praznom zoljom? Da li je iko ikad pucao na vas? I nemojte govoriti kako vam je bilo tesko, imali ste sve: hranu, telefon, TV, radio, tople uniforme, redovan odmor i 5.000 DM mjesecno. Jeste li gladovali? Niste. Jeste li se smrzavali? Niste, domace stanovnistvo jeste. I vi ste to gledali...

Dok je poslije najava rezima o zatvaranju Draskoviceve RTV Studio B opozicija u Srbiji vijecala hoce li proteste zakazati odmah, tek kad zatvore stanicu ili nikako, i tako beznadezno licila na covjeka oblivenog krvlju koji svom protivniku po stoti put kaze: “Hajde jos jednom ako smijes” – u Srbiji se dogodila i jedna dobra stvar. Bogoljub Arsenijevic Maki, valjevski ikonopisac i, po tvrdjenju srpskih opozicionara, avanturista i anarhista, prosle nedjelje uspio je da pobjegne iz zatvora. Podsjecanja radi, Maki je onaj covjek koji je, predvodeci antirezimske i, mnogi zaboravljaju, antiopozicione proteste u Valjevu ujesen prosle godine, uspio da sa svojim gradjanskim otporom zauzme lokalnu zgradu opstine. Makijeva “valjevska republika” nije trajala dugo, jer je, poslije visenedjeljne potjere policije, brutalno pretucen i uhapsen upravo u momentu kada je odlazio sa sastanka sa generalom Momcilom Perisicem, danas jednim od Milosevicevih protivnika.

Poslije prvih nedoumica da li je Maki, koji je drapio trogodisnju zatvorsku kaznu, zaista pobjegao ili ga je rezim sklonio na odredjeno ili manje odredjeno vrijeme, njegova supruga Snezana Arsenijevic saopcila je da vrijeme koje odmice “malo ohrabruje, jer bi se vec znalo nesto konkretno o Makijevoj sudbini".

Beogradske dnevne novine provalile su pravu istinu, koja ipak, kako stvari stoje, nece uci u udzbenik za srpske opozicionare, posto je iz programa izasao prethodni pod naslovom Hoce li Milosevic prije pasti sam ili bez nas. Dakle, Maki je pobjegao iz Klinike za maksilofacijalnu hirurgiju u Beogradu, gdje je bio na operaciji posto mu je policija prilikom hapsenja polomila vilicu. Covjek je iskoristio pospanost strazara i pobjegao iz sobe na sedmom spratu. Obucen u trenerku, izasao je kroz prozor zgrade, visok dvadesetak metara, i spustio se niz oluk ili metalnu sinu gromobranskog sistema.

Kada jednom ne bude Milosevica, Makijev oluk nikada nece postati historijski spomenik iz dva razloga. Prvi je taj sto je on kao covjek izvan opozicije svojim nastupom u Valjevu pokazao koliko vise moze da uradi jedan hrabar i motivisan covjek od tri koalicije, koje su se deset godina gojile pod stolom rezima. Drugi razlog jos je ubjedljiviji: taj oluk ne treba da bude spomenik, vec, jos dok je Milosevic na vlasti, poligon za opozicione lidere. Jer, Maki im je odrzao jos jednu lekciju: sta zarobljen covjek pomisli kada pogleda kroz prozor sa sedmog sprata.

Kada je nekadasnji ministar odbrane Republike Hrvatske Pavao Miljavac jednog jutra bivsem zapovjedniku HVO-a i sadasnjem generalu HV-a Milivoju Petkovicu kazao da ima poziv iz Haaga, ovaj je, prema vlastitom priznanju, odgovorio protupitanjem: “Jesu li me optuzili?” Odmah mu je, medjutim, odgovoreno da ga tuzilastvo u procesu protiv Tihomira Blaskica zeli saslusati kao svjedoka. U strahu da ipak sa klupe za svjedoke ne predje na mjesto za optuzenike, Petkovic je svjedocio putem video-linka, i tada, prema procjenama prvo medija, a kasnije i advokata Ante Nobila, pokopao svaku Blaskicevu nadu, zastitivsi prije svih Darija Kordica i Brunu Stojica.

"General Blaskic nije kriv za izvrsene zlocine!", tvrdi sada Petkovic, optuzujuci upravo Blaskicevog advokata za lose vodjen proces, uz cudjenje zasto njega nije zvao kao svjedoka i zahtijevajuci da se objavi njegovo svjedocenje, sto je, prema pravilima Tribunala, nemoguce. “Ocito je najvece zlo mog svjedocenja to sto nisam zelio optuziti Kordica ili Stojica", kaze Petkovic, navodeci jos kako je on izdao Blaskicu nalog za istragu zlocina pocinjenog u bosnjackom selu Ahmici.

Anto Nobilo, isticuci kako zbog osjetljivosti drugostepenog postupka u sudjenju Blaskicu ne moze polemisati sa Petkovicem, ipak je odgovorio zasto Petkovic nije bio svjedok odbrane, iako je, prema ustroju HVO-a, u kljucnim trenucima bio nadredjeni Blaskicu: "Nacelni je stav odbrane bio da ne zovemo kao svjedoka nikoga koga bi tuzitelj mogao diskreditirati u unakrsnom ispitivanju. Imali smo mnogo razloga zbog kojih nismo razgovarali s generalom Petkovicem niti trazili da bude svjedok odbrane. Jedan je od kljucnih bilo pitanje gdje je bio i cemu je prisustvovao uoci zlocina u Stupnom Dolu.”

I Bosna i Hercegovina je, kao valjda i sve ostale zemlje svijeta, dobila svoj automobil godine: Fiat Punto. U konkurenciji su jos bili... Tu i jeste problem. Ziri, sastavljen od sve samih eksperata za cetiri tocka, kuplung i sasiju, nagradu je dodijelio jedinom automobilu koji je i bio u izbornom krugu. Organizator izbora Eldar Dizdarevic, zajedno sa novinarskim dvojcem iz Oslobodjenja i Vecernjih novina, pripreme za izbor zapoceo je cak cetiri dana prije konacne odluke, pomno proucivsi fotografije jedinog kandidata.

Notu apsurda izboru daje zapravo cinjenica da Fiat Punto zaista ima sve predispozicije za automobil godine, ali sam nacin izbora jednostavno devalvira sve njegove vrijednosti, kao i ugled ove kompanije. Zanimljivo je da su predstavnici Fiata znali sta se dogadja, posto su na sastanku odrzanom dva dana prije izbora dobili sve informacije. Uostalom, i sam sastanak je pokazao koliko je cijeli izbor neozbiljan. Primjera radi, na sastanku nije bilo predstavnika BHT-a, odnosno urednika emisije o automobilizmu, kojeg jedan od organizatora jednostavno licno ne podnosi. Takodjer, tamo nije bilo ni predstavnika casopisa Auto, u kojem su donedavno saradjivali novinari dva pomenuta sarajevska dnevnika. Ni Avaz nije imao svog predstavnika iako je uredno obavijesten. U medjuvremenu, skupljeni su se podijelili izmedju onih koji ne zele ucestvovati u laziranom izboru (OBN i Auto Magazin) i ostatka spremnog da drugu i trecu nagradu dodijeli “odoka” Opelu Zafiri, odnosno Renault Scienicu.

Na kraju je, naravno, izbor obavljen, a nagradu je, zahvaljujuci glasovima novinara Oslobodjenja, Vecernjih novina, Dnevnog avaza i NTV Hayat, dobio Fiat Punto.

Distributeri “Perutnine Ptuj” za podrucje Kantona Sarajevo su Azra Dzombic, vlasnica firme “Alpiko” iz Sarajeva, i Esad Begic vlasnik “Eurobesta” iz Kaknja. Rukovodstvo “Perutnine” je uglavnom zadovoljno sklopljenim ugovorima. Ali, gospodja Dzombic je, valjda zeleci za sebe kompletno trziste Sarajevskog kantona, pisala slovenskim proizvodjacima trazeci da ona bude jedini distributer u Kantonu. Odgovor koji je stigao iz “Perutnine” bio je negativan: "Odlucili smo da uslovi ostaju jednaki, kao u prijedlogu ugovora. To znaci da dodjeljujemo teren Sarajevskog kantona dvojici distributera."

Ovdje bi, u normalnim zemljama sa normalnim trzisnim poslovanjem, bio kraj price. No, u sve se upleo ministar poljoprivrede Ahmed Smajic, koji je sestog januara 2000. godine poslao pismo “Perutnini", na ruke generalnog direktora dr. Romana Glasera: “U namjeri da sprijecimo nezakonit uvoz i nelojalnu konkurenciju, te stvorimo uslove za jednaku startnu konkurentnost uvoznika Vasih proizvoda na trzistu Federacije BiH, jos u oktobru 1998. godine inicirali smo sastanak sa predstavnicima Vaseg preduzeca. Tom prilikom bili su odredjeni distributeri Vasih proizvoda… U medjuvremenu su nastupile odredjene okolnosti koje ukazuju da jedan od ovlastenih distributera iz Kaknja protivzakonitim postupanjem i nelojalnom konkurencijom potiskuje sa trzista Sarajevskog kantona Vaseg distributera ALPIKO iz Sarajeva. Prema nasim saznanjima, firma iz Kaknja robu prodaje po maloprodajnim cijenama koje su nize od veleprodajnih te se opravdano pretpostavlja da ne placaju carine i prelevmane. Iz tog razloga smo Finansijskoj policiji uputili zahtjev za provjeru poslovanja te firme. Tim prije smo bili iskreno zaprepasteni kada smo od strane ALPIKO Sarajeva obavijesteni da sa njima prekidate poslovnu saradnju. Radi navedenog, molimo Vas da jos jednom preispitate Vasu odluku kojom je preduzece ALPIKO iskljuceno iz distributerskih poslova…"

Zanimljivost ovog pisma je zapravo u tome sto ministar u sluzbenom dopisu stranom proizvodjacu kao kljucni argument navodi “opravdane pretpostavke sa odredjenim okolnostima o nezakonitom uvozu, nelojalnoj konkurenciji", trazeci da se da prednost jednom od dva postojeca distributera, za cije poslovne ambicije ili probleme – jer, zaboga, radi se samo o trgovini – on ne bi niti morao znati. I na kraju, “Eurobest” iz Kaknja je, ipak, jos uvijek distributer “Perutnine Ptuj".

Nakon izlaska proslog, 145. broja Dana, i teksta o "slobodnim aktivnostima” rektora Univerziteta u Bihacu dr. Esada Jakupovica, nasoj se redakciji javio Mujo Demirovic, prorektor bihackog sveucilista. Ne demantirajuci da je od Ministarstva nauke USK, jos dok ga je vodio sadasnji rektor, dobio 5.000 maraka ("2.500 za doktorat i 2.500 za knjigu"), Demirovic se pozalio na kontekst u koji je stavljen.

"Ja nisam Jakupovicev prorektor, vec prorektor Univerziteta", kazao je on, zamolivsi nas “da promijenimo kontekst” posto ne zeli da ga se po bilo kojoj osnovi vezuje sa Dzemaludinom Laticem, pa cak i sa Jakupovicem. Demirovic, naime, za razliku od Latica, zivi u Bihacu, gdje je kao oficir Petog korpusa proveo rat, dok je sadasnji rektor Jakupovic bio u izbjeglistvu. Ostaje, dakle, cinjenica da je i Demirovic dobio 5.000 maraka, dok je shvatanje "konteksta", ipak, njegova privatna stvar.

DRUGI PUT PRVACIC (Pise: Nenad Velickovic)

– Tata, smijem li stati na travu da uberem onaj cvjetic?
– Zasto ne bi smjela?
– Pa zbog mina?
– Mina nema u parku.
– Tata, ko pravi mine?
– Vojska.
– Je li vojska zlocesta?
– Ja mislim da jeste.
– Ja mislim da nije.
– Zasto?
– Zato sto je odbranila Sarajevo.
– A je li zlocesta vojska koja je odbranila Lukavicu?
– Nije.
– Ali ta je vojska napadala Sarajevo.
– Onda jeste.
– E vidis, zato ja ne volim nijednu vojsku. Svaka ispocetka nesto brani, a onda poslije pocne da napada. Kad sam ja bio mali, mene su isto ucili da je narodna vojska dobra i da ona brani nasu domovinu. A onda je branila samu sebe. Sve ove mine oko Sarajeva, to je ta vojska napravila.
– Zasto?
– Da bi mi danas zivjeli u slobodi!
– Ne kontam.
– Tako sam ja ucio u skoli. Nije bilo nikoga da mi kaze “ove mine prave se da jednog dana tvoja kcerka tebe pita smije li trcati po travi u parku"!
– Mi smo gledali predstavu Vuk i Crvenkapica.
– I?
– Vuk postavlja mine, a Crvenkapica bere cvijece…
– I stane na minu.
– Ne stane, jer ima jedan cvrcak koji joj sve govori gdje su mine. A Vuk sve pjeva: Crvenkapice, moja pljeskavice…
– To je sigurno neka poucna predstava.
– Onda je Vuk zaboravio da je stavio minu u jedan cvijet, i ubrao ga je, ali se sjetio da je cvijet miniran, i sakrio se, prije nego sto je cvijet eksplodirao…
– Cvijet eksplodirao??
– Jest. Jer je bio miniran.
– A je li cvrcak bio miniran?
– Tata! Kako ce cvrcak biti miniran?
– Pa isto kao cvijet.
– Ne zezaj.
– Ne zezam. Cvijet se ne moze minirati!
– Moze. I olovka. I kasetofon. I plisana igracka. I moze pred drvo.
– Pred kakvo drvo?
– Pred neko drvo se zakopa. I onda padne zir, i neko dodje da uzme zir, i stane na minu…
– Najbolje da nikud ne idemo i nista ne diramo.
– A zasto neko ne zabrani da se prave mine?
– Ko, naprimjer?
– Neki Car koji je mocan.
– Znas li ko danas napravi i proda najvise oruzja?
– Ko?
– Carevi koji su najmocniji i najbogatiji. Amerika, Rusija, Engleska, Francuska… A znas kome prodaju?
– Kome?
– Najsiromasnijim. Onda se siromasni poubijaju izmedju sebe, a onda bogati dodju da ih pomire.
– Zasto se siromasni poubijaju?
– Zato da sacuvaju svoju slobodu.
– Sta je to sloboda?
– To je ono sto imas kad nemas stan i posao.
– A kako siromasni kupe oruzje kad nemaju para?
– Uzmu kredit.
– Sta je to kredit?
– Naprimjer, tebi treba marka za cokoladu, i ja ti posudim. Ali se dogovorimo da mi sutra vratis marku i po. Ako nemas, onda mi prekosutra moras vratiti dvije marke. I sve tako…I ako ti nemas da mi vratis, onda ja dodjem i uzmem ti nesto.
– Sta?
– Uzmem ti Barbiku!
– Uf! Barbika kosta k'o trideset cokolada.
– E, sad znas sta ti je kredit.
– A sta ako je neko siromasan pa nema ni Barbiku?
– Onda mora da bude sluga bogatim.
– Kako?
– Klima glavom i radi kako mu bogati kazu.

LICNOST U FOKUSU

U dugoj povijesti ljudskog ratovanja ostalo je nezabiljezeno da je jedna od izvjesnih strana u ratu od one druge, ili trece, svejedno, upitana za raspolozenje oko proljevanja krvi, te da je njen negativni odgovor bilo koga postedio od nadolazece smrti. Taj je podatak, medjutim, nekim cudom promakao prvo Aliji Izetbegovicu ("U slucaju srpsko-hrvatskog sukoba mi se necemo mijesati", “Za rat je potrebno dvoje"), pa onda i njegovom izaslaniku za Bosnjake istocno od Drine, sandzackom gubernatoru i predsjedniku Bosnjackog nacionalnog vijeca Sandzaka Sulejmanu Ugljaninu. On je u jos uvijek jugoslavenskoj prijestolnici, dakle Beogradu, 11. marta izjavio kako se u eventualnom sukobu izmedju Srbije i Crne Gore Bosnjaci Sandzaka nece opredjeljivati ni za jednu stranu, ne propustivsi priliku da, poput srpskih salonskih intelektualaca sklonih neutemeljenom izjednacavanju, za “neizvjesnost i strah” optuzi i beogradski i podgoricki rezim, te navede da i srbijanska opozicija prema Sandzaku djeluje s istih, “kolonijalistickih” pozicija, bas kao i sam Slobodan Milosevic.

U svom decenijskom politickom radu Sulejman Ugljanin nikada nije ucinio nista sto bi unijelo i zrnce sumnje u njegovu slijepu odanost Milosevicu, cineci istovremeno sve da pokaze kako napamet zna i svaku lekciju svog sarajevskog pokrovitelja, kojem je Sandzak sluzio jedino da regrutuje glasacku masinu za svoju ideju sto muslimanskije Bosne i sve pustijeg i prodanijeg Sandzaka. Osnovna lekcija iz lepeze neupotrebljivog Izetbegovicevog znanja usadjenog u Ugljanina podrazumijeva odricanje od bilo kakve strategije i ignoriranje ocitog. A ocito je da se Sandzak nalazi na ratnom putu Srbije i Crne Gore i da tamosnji Bosnjaci mogu birati izmedju dobrovoljnog pristupa klanju i ukljucivanja u procese izgradnje novih drzava, ili barem jedne od njih: Crne Gore. Jer Sandzak makar i u prividnoj teritorijalnoj autonomiji moze uzivati samo dok postoji sve slabija SRJ. Njenim raspadom ta regija biva podijeljena u dvije drzave. Vecina zemlje i naroda (oko dvije trecine) u tom trenutku pripada Crnoj Gori, ciji je, naravno, neidealni rezim na vlast dosao zahvaljujuci i bosnjackim glasovima, i ciji se, opet valja ponoviti, nimalo idealan rezim prema Bosnjacima odnosi znatno bolje negoli Milosevicev.

Bosnjaci Sandzaka, dakle, ukoliko Milosevic odluci silom zadrzati drugo oko u glavi, svojom neutralnoscu mogu biti jedino neutralisani: klanjem ili iseljavanjem u BiH, Tursku ili daleko na Zapad. Ko god ih dovodi u takvu poziciju ide naruku prije svega Slobodanu Milosevicu, protiv kojeg je Ugljanin, kao, palio Bosnjake, ali iz Istanbula ili Sarajeva, odakle se, iako je protiv njega postojala cak i nekakva optuznica, avionom vratio u Beograd, grad koji ce mu i dalje biti prijestolnica posto je gubernator gradjanin Republike Srbije i zitelj manjeg dijela Sandzaka.

Svojim je posljednjim istupom nekadasnji podstanar Izetbegoviceve rodbine, ako nista, odrzao kontinuitet u propagiranju pogresne politike i guranju sandzackih Bosnjaka u vatru, cije ucinke on obicno gleda s distance, odakle izdajnicima proglasava sve one koji su shvatili da Bosna Sandzaklijama jeste matica, ali im je domovina negdje drugo: tamo gdje su rodjeni i tamo gdje su ostali zivjeti birajuci najmanje od mogucih zala. Za razliku od Ugljanina, razapetog izmedju Izetbegoviceve skole misljenja i Milosevicevih ciljeva ostvarivih preko ambicioznih politickih analfabeta spremnih da nacionalnim proglase vlastiti, mizerni interes neodvojiv od kulta jednog vodje u drugoj drzavi.

RIJEC U FOKUSU

Papa Ivan Pavao Drugi, u nedjelju 12. ozujka, javno je zatrazio oprost za zlocine sto ih je Katolicka crkva ucinila u svojoj dvijetisucljetnoj povijesti. Rimski poglavar je trazio oprost od Boga zbog udjela Crkve u stradanju “Zidova i krsenju prava etnickih grupa". On nije trazio oprost od ljudi, onih kojima su ti zlocini naneseni. Pa ipak, posmrtna rehabilitacija Kopernika, Giordana Bruna, desetine, stotine tisuca kopernika i bruna ili onih nastradalih od “bozjih pasa", kako su bojovnike svete inkvizicije nazivali suvremenici, nije bas mnogo potresla suvremeni svijet. Protekla su stoljeca i zlocin je postao tek skolska lekcija iz daleke proslosti, hladan i nezanimljiv kao seksualni zivot ameba ili Mendeljejev sistem.

Medjutim, rijec oprost zaokuplja i dalje nasu paznju kao svagdasnji kruh. Kain jos uvijek ne trazi oprost od Abela, mada cijela plejada ambasadora i posrednika, filozofa, mudraca, knjizevnika i farizeja govori kako bi upravo Abel trebao traziti oprost od Kaina. Najcesce su za oprost i prastanje najspremniji oni koji su sve izgubili, dok oni sto su na zlocinu tek profitirali oprostiti ne zele. Formula “Oprostiti, ne zaboraviti” moze se tumaciti i ovako i onako, vec prema potrebama i planovima dnevne politike.

S obzirom na zlocine koji su se dogodili, u nas se cesto spominje slucaj njemackog kancelara Willyja Brandta, koji je, moleci oprost za zlocine holokausta u Drugom svjetskom ratu, kleknuo na mjestu nekadasnjeg Varsavskog geta. Hoce li Srbija uskoro imati svoga Brandta, koji ce kleknuti i zatraziti oprost od Sarajeva, Srebrenice? Stipe Mesic je bio izjavio da ce kleknuti u Ahmicima, pa se, navodno, predomislio, ne zeleci zadirati “u oblast druge drzave". U zlocinu se “zadiralo", u molbi za oprost ne.

Moze li zrtva uopce oprostiti svome krvniku? Ovo pitanje jedno je od kljucnih pitanja u historiji, koja je tek gigantska temporalna klaonica. Pa ipak, nekog mira mora biti. Mi koji zivimo u vremenu masovnih ubojica, ljudi koje smo do jucer pamtili kao lojalne komsije i dobre supruge, oceve i djedove, pitamo se kako je to moguce. Ubojice tisuca ljudi zivjele su mirno medju nama, bezbrojni dragi napunili su grobove i sad je rijec o prastanju. Put ljubavi, ne pamcenja, je, po Kristu, jedini put prastanja. "To je od vas bez grijeha nek prvi baci kamen na nju!", kaze on u povodu zakonske smrtne kazne jednoj jeruzalemskoj gresnici.

F.M. Dostojevski izjadnacava ljubav i oprost. Ovako je Sonja govorila Raskoljnjikovu: “Kreni za mnom, stani na trg, poljubi zemlju koju si ukaljao, pokloni se pred cijelim svijetom i reci pred cijelim svijetom: ja sam ubojica. Imas li snage za krenuti za mnom?"

I on je posao.