COCTA JE IZMISLJENA PEDESETIH GODINA, U VRIJEME
crno-bijelih filmskih zurnala i pubertetskih dana naseg socijalizma. Nismo se tada bili ni rodili, pa ni cocta nije mogla biti pice nase mladosti, kako je sugerirala televizijska reklama. Cocta je prije podsjecala na arheolosku iskopinu iz doba roditeljske mladosti; punjena u one bucmaste hrapave boce koje su izgledale manje nego sto su zapravo bile, cocta je bila simbol vremena u kojem se vjerovalo da mi mozemo stvoriti svoju socijalisticku coca-colu, bolju i zdraviju od prave coca-cole jer je, kako se tvrdilo u reklamama, nacinjena od sipkovog soka, a sirile su se glasine da se coca-cola proizvodi od neke kemikalije dobijene iz nafte. Ali kako je vecina izmedju sipka i nafte ipak birala naftu, partija se morala pomiriti s tim da je pametnije uvoziti proizvode Zapada nego gubiti vrijeme u uvjeravanju naroda da su oni skodljivi, odvratni i otrovni i svakako manje kvalitetni od nasih socijalistickih proizvoda. U tome je, mozda, bila i najveca razlika izmedju jugoslavenskoga i svih drugih socijalizama: ruski i rumunjski komunisti bi se radije ubili nego sto bi odustali od uvjeravanja naroda u ono u sto nijedan narod nikada nece povjerovati.

Kako su Slovenci bili temeljit svijet i tesko su odustajali od onoga sto su zapoceli, pa ako im je vec reklo da naprave socijalisticku coca-colu, oni su se pomucili i napravili je, ali posto ta socijalisticka coca-cola ipak nije pobijedila onu americku, Slovenci je nisu prestali proizvoditi. Krajem sedamdesetih bucmaste boce zamijenjene su novim i suvremenijim bocama, opet su pokrenute reklamne kampanje. Coctu su pred kamerama ispijale polugole ljepotice i letaci na skijama, iako je ostalo nejasno tko su ti ljudi koji u birtiji narucuju coctu. Ako to nije islo ovako: trazis coca-colu, konobar kaze – nema, trazis pepsi-colu, konobar kaze – nema, pa na kraju pijes coctu jer nje, eto, ima.

Cocta ipak nije bila posljednje pice s kojim se pokusalo pobijediti coca-colu. Tokom sedamdesetih Beogradska industrija piva (BIP) je na trziste lansirala kvas i popratila ga senzacionalnom reklamnom kampanjom u kojoj su se vidjeli veseli Rusi sa subarama na glavama kako nazdravljaju s BIP-ovim kvasom i izgledaju kao da bi mogli za dorucak pojesti sve one rahiticne manekene s reklama za coca-colu. Bilo nam je receno da je kvas strasno zdravo pice, distribuiran je po svim samoposlugama, bio je jeftiniji od coca-cole, ali je ipak dozivio zalosnu sudbinu i na kraju sasvim tiho nestao sa trzista.

Pocetkom osamdesetih pojavila se traubisoda, pice od grozdja, proizvedeno po nekoj njemackoj licenci i reklamirano kao pice za sve generacije. Ali ni traubisoda nije prosla bolje od BIP-ovog kvasa, pa se danas bolje sjecamo njezinog imena nego okusa.

A onda se sasvim tiho, bez velike vike i dreke, na trzistu pojavio najobicniji sok od sljiva, proizvod Bosanke iz Doboja. Sok od sljiva nije bio zamisljen kao konkurencija coca-coli, punjen je u neke ruzne boce s najruznijom naljepnicom na svijetu. Bio je to jedini sok od sljiva na nasem trzistu, na kojem su vladali najrazlicitiji Fructalovi sokovi, pa ako vec nisi pio coca-colu, trazio si Fructalov sok, a ako u nekom Kladnju ili Olovu u birtiji nije bilo Fructalovog soka, mislio si da se nalazis na kraju svijeta i da ti pomoci nema. U svakom slucaju, do pojave Bosankinog soka od sljiva nije ti bilo ni na kraj pameti da pijes sokove bosanskih proizvodjaca i to iz jednostavnog razloga jer su bili odvratni.

Taj sok nije bio odvratan i stvarno je imao okus po sljivama. Na neki nacin bio je bolji od vecine jugoslavenskih sokova, a preko njega saznali smo jednu potpuno nevjerojatnu istinu. Direktor Bosanke iz Doboja je u placenoj reklamnoj emisiji koja je emitirana u poluvremenu neke nogometne utakmice ponosno rekao da je Jugoslavija najveci proizvodjac sljiva na svijetu, a da se devedeset posto jugoslavenskih sljiva proizvede u nasoj republici. Zapravo, tko zna je li to uopce bila istina, ali zvucalo je zgodno. Mi smo tu ako svijetu zatreba sljiva.