LIONEL DUMONT (30) JE IZ SARAJEVSKOG ZATVORA
pobjegao u noci 26. na 27. maj 1999. godine, samo pet dana uoci privremenog izrucenja francuskim istraznim i sudskim vlastima. Zvanicnici Ministarstva pravde Vlade Federacije su u svojim izjavama nakon bjekstva tvrdili da je Dumontu pomogao samo Edin Dzihana, zatvorenik koji je bio motiviran jedino zatvorskom solidarnoscu te da postoji eventualna odgovornost samo jednog strazara u sarajevskom Kazneno-popravnom zavodu.

Takvo pojednostavljivanje u "slucaju Dumont" je skrilo od javnosti alarmantno stanje u bosanskim zatvorima. Slucaj bjekstva Lionela Dumonta, francuskog drzavljanina koji se borio u redovima Armije BiH i potom sredinom 1997. godine osudjen na 20 godina zatvora zbog serije teskih razbojnistava, jeste, ipak, najznacajniji u nizu bjekstava iz bosanskih zatvora u Sarajevu, Zenici i Banjoj Luci. Ovaj slucaj predstavlja najtezu, do sada poznatu, kompromitaciju medjunarodne pravne saradnje drzave Bosne i Hercegovine.

Ambasada Republike Francuske u Sarajevu uputila je 5. oktobra 1998. godine posebnu notu Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. U ovoj noti Francuska ambasada je izrazila svoju zabrinutost tretmanom njenih drzavljana Lionela Dumonta i Moulouda Boughelana, koji su u to vrijeme izdrzavali kaznu zatvora od 20 godina u KPZ Zenica. Francuska ambasada u Sarajevu je tada saznala da je Dumont, nakon jednog incidenta koji je izbio medju zatvorenicima u zenickoj kaznioni, nekoliko puta izboden nozem. Prebacen je i u bolnicu a da o incidentu nije obavijestena ambasada drzave ciji je drzavljanin i koja je trazila njegovo izrucenje. Francuski diplomati su saznali i da je Boughelan bio hospitaliziran, ali nisu saznali razlog lijecnicke intervencije. Ovom diplomatskom notom Francuska ambasada je posebno zatrazila od vlasti u BiH da "obezbijede sve potrebne uslove za njihovu licnu sigurnost". Upravo licna sigurnost Dumonta i Boughelana je bila kljucni zahtjev francuskih diplomata. Takvu "poruku" su iz Ministarstva civilnih poslova prenijeli nadleznom federalnom ministarstvu pravde sredinom novembra 1998. godine.

Zatvorski dzemat
Tek dva mjeseca nakon francuskog zahtjeva, uprava Kazneno--popravnog zavoda u Zenici je pocetkom decembra opisala kako su se Dumont i Boughelan ponasali u zenickoj kaznioni: "Od samog dolaska na izdrzavanje kazne Dumont i Boughelan se veoma tesko adaptiraju na uslove izdrzavanja kazne u ovoj ustanovi. Ignorisu sluzbena lica, kontaktiraju gotovo iskljucivo sa grupom osudjenika arapske nacionalnosti i sa nekolicinom Bosnjaka, s kojima su uspostavili odnose na bazi slicnih vjerskih ubjedjenja. Ova grupa osudjenih je izuzetno kompaktna, stalno su zajedno, sa ostalim osudjenicima u ustanovi rijetko kontaktiraju, sve konflikte nastoje da rijese sami, bez pomoci sluzbenog osoblja ustanove", objasnila je uprava zenicke kaznione. Uprava u svom pismu, ustvari, govori o "zatvorskom dzematu" u kome su okupljeni arapski i strani mudzahidi, bosnjacki pripadnici Aktivne islamske omladine i bivsi agenti AID-a koji se u zenickoj kaznioni nalaze na izdrzavanju zatvorskih kazni.

"Tokom izdrzavanja kazne dolazilo je do povremenih verbalnih konflikata izmedju ove grupe osudjenika i ostalih, koji su izazvani prije svega razlicitim pogledima na upraznjavanje vjere i svakodnevnim ponasanjem u krugu Zavoda." U zenickoj kaznioni su, upravo zbog ovih problema, razocarani cinjenicom da je vrh Islamske zajednice nezainteresiran za "duhovno stanje" vecine zatvorenika, dok su najvisi katolicki dostojanstvenici, ukljucujuci i kardinala Vinka Puljica, sami sluzili mise u zatvoru i pokazali brigu za mali broj zatvorenika koji pripadaju ovoj vjerskoj zajednici.

U svom pismu, uprava zatvora objasnjava da se iz grupe osudjenika koji su tokom rata pripadali jedinicama stranih i lokalnih islamskih dobrovoljaca posebno "izdvajaju Dumont i Boughelan, koji pokazuju sklonost agresivnijem odnosu prema drugim osudjenicima, sto se ispoljava kroz povremene verbalne i fizicke kontakte". "Osudjeni Dumont je u nekoliko navrata fizicki zlostavljao pojedine osudjenike, zbog cega je disciplinski kaznjavan. U posljednje vrijeme je bio karakteristican njegov konflikt sa osudjenim Ilijasom Bakicem, koga je bez ikakvog objektivnog razloga fizicki ozlijedio, zbog cega je disciplinski kaznjavan jednim danom samice. Nakon toga, osudjeni Ilijas Bakic iz osvete presrece Dumonta, udara ga nekoliko puta sakama i malim nozicem, od cega ostaju povrede lakse prirode, o cemu ima dokumentacija u Zdravstvenoj sluzbi. Zbog ovog prekrsaja Ilijas Bakic je kaznjen sa 20 dana samice", tvrdila je uprava zenicke kaznione. Ali, sukob Bakica i Dumonta nisu sprijecile disciplinske kazne: "Nakon sto je Ilijas Bakic izasao iz samice, Dumont zajedno sa Boughelanom priprema osvetu - presrece Ilijasa Bakica i nanosi mu vise povreda velikom zeljeznom sipkom." Uprava kaznione tvrdi da se Bakic spasio bjezanjem "u prostorije gdje se nalazi straza", dodajuci da se "stice utisak da je Dumont namjeravao lisiti zivota osudjenog Ilijasa Bakica". Uprava zenicke kaznione je prvo kaznila Dumonta sa 30 dana samice, a Boughelana sa pet dana samice. Potom je na prijedlog iz Zenice Federalno ministarstvo pravde premjestilo Dumonta, "kao najagresivnijeg i najeksponiranijeg pripadnika ove grupe", u Okruzni zatvor u Sarajavu. Zatvorske vlasti su francuskim diplomatama porucile da se ne trebaju brinuti ni za Boughelana, jer je "boravio u zatvorskom stacionaru nekoliko dana, zbog stomacnih tegoba" i "za sada nema nikakvih indicija da bi moglo doci do osvete prema Boughelanu".

U tom trenutku, u jesen 1998. godine, centralne vlasti BiH u Sarajevu su odbijale da izruce Dumonta i Boughelana Francuskoj, i pored saglasnosti Kantonalnog suda u Zenici za takvo izrucenje. Boughelan je kasnije, u razgovoru za Dane krajem decembra 1999. godine, tvrdio da je ovaj "incident" bio pokusaj ubistva Dumonta, sumnjajuci da je Dumont, i pored vijesti o bjekstvu, uopce ziv, jer ima "mocne neprijatelje koji imaju vlast i bogatstvo".

Upravnici trazili premjestaj
Sredinom novembra 1998. godine, Federalno ministarstvo pravde je moralo zbog Dumonta "smirivati" upravu sarajevskog Okruznog zatvora. Dok je trajala prepiska izmedju bosnjackih vlasti i francuskih diplomata oko incidenta u Zenici, upravnik sarajevskog zatvora Esad Osmanbegovic je pisao Federalnom ministarstvu pravde da je "bezbjedonosno stanje posebno otezano premjestanjem Lionela Dumonta". Upravnik Osmanbegovic je upozoravao Federalno ministarstvo pravde na zakonsku obavezu da osobe poput Dumonta budu "zatvorene u posebnom odjeljenju kazneno-popravne ustanove", a ne u "ustanovi poluotvorenog tipa", kakva je sarajevski zatvor. Osmanbegovic je razrijesen duznosti pocetkom decembra 1998. godine na sjednici Vlade Federacije BiH, a za novog upravnika postavljen je Muhamed Agic, do tada radnik Federalnog MUP-a.

Ali, i novi direktor Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Sarajevu, Muhamed Agic, predlaze, 18. januara 1999. godine, Federalnom ministarstvu pravde "premjestaj osudjenog Lionela Dumonta u drugi KPZ na podrucju Federacije BiH". Kao razlog premjestaja, "u prijedlogu se navodi cinjenica da je saucesnik osudjenog Boughelan, koji trenutno izdrzava kaznu zatvora u KPZ Zenica, u pismu osudjenog od dana 1. januara 1999. godine, uvrijedio odgajatelja u KPZ Sarajevo i da je osudjeni prilikom citanja pisma reagovao ironicnim osmijehom". Krajem januara 1999. godine, Federalno ministarstvo pravde je odgovorilo da to nije "relevantan faktor prilikom odredjivanja u kojem KPZ-u ce osudjenik izdrzavati kaznu zatvora". Vaspitacima je iz ministarstva poruceno da "raspolozivim sredstvima i metodama rada uticu na izmjenu stava osudjenika".

Neograniceni kontakti
Uporedo sa ovim "internim sukobima" izmedju Zenice, Sarajeva i Ministarstva oko toga ko ce "cuvati" Dumonta, trajala je "prepirka" izmedju Kantonalnog suda u Zenici, Ministarstva pravde i Ministarstva za civilna pitanja oko toga da li Dumont i Boughelan mogu biti izruceni Francuskoj. Iako su sudije iz Zenice odgovarale da, sto se njih tice, nema smetnji ni za trajno izrucenje, vodeci pravni autoriteti iz centralnih vlasti u Sarajevu su uzvracali pitanjem - a da li moze privremeno izrucenje? Konacno, 19. maja 1999. godine francuski izvori su objavili da je Bosna i Hercegovina odobrila jednomjesecno privremeno izrucenje Boughelana i Dumonta Francuskoj. Agencijske vijesti o tome su objavljene od Kine i Japana, do Zapada, ali zvanicnici Ministarstva su tvrdili da "Dumont nije sluzbeno obavijesten da ce biti privremeno izrucen Francuskoj". Dumont je, kao i ostali osudjenici, imao neogranicen i nekontroliran pristup javnom telefonu u sarajevskom zatvoru, sa kojeg je, izmedju ostalog, razgovarao i sa prijateljima, ali i drugim osudjenicima iz Zenice, poput Boughelana. Sedam dana kasnije, u brizljivo pripremljenom i organiziranom bjekstvu, uz pomoc unutar i izvan sarajevskog zatvora, Dumont je pobjegao.

Osim neogranicenih telefonskih kontakata, Dumont je imao i pravo na neogranicene i nekontrolirane posjete u sarajevskom zatvoru. "Takvo pravo je dobio na osnovu usmenog odobrenja iz Ministarstva pravde", objasnjava jedan pravni izvor upoznat sa rezultatima istrage Dumontovog bijega. Dok sluzbena istraga uopce ne problematizira ove kontakte, posmatraci vjeruju da su telefonski kontakti i posjete u zatvoru nacin na koji je Dumont koordinirao vanjsku pomoc za svoj bijeg.

Bijeg nije slucajan
Bijeg nije bio posljedica vjestog koristenja trenutne nepaznje i okolnosti u zatvoru, nego unaprijed pripremljen, organiziran i koordiniran. Za takvu tvrdnju postoje brojni dokazi. Bijeg je izvrsen u vecernjim satima 26. maja 1999. godine, kada je uprava sarajevskog zatvora pomjerila termin povecerja kako bi zatvorenici mogli do kraja da gledaju televizijski prijenos utakmice "Manchester United" - "Bayern". U dvije sale, u prizemlju sarajevskog zatvora, bila su te veceri 62 zatvorenika a samo jedan strazar. Upravo strazar Nermin Deljkovic, koji je cijele veceri sam kontrolisao 62 zatvorenika, proglasen je glavnim sluzbenim krivcem i otpusten sa posla. Uz njega, prema Vladinoj istrazi, kriv je zatvorski kuhar Zito Fetic i stariji strazar Alija Vatres. Deljkovic je otpusten, Vatres smijenjen, a Feticu je uskracena povisica i zaustavljeno napredovanje u visi platni razred.

Prema opisu dogadjaja te veceri, Dumont se ponasao uobicajeno - malo gledao utakmicu, pravio sebi kafu, cistio zogerom pod u hodniku… Oko 22:15 zatrazio je od strazara Deljkovica da mu otvori mesdzid kako bi klanjao jaciju i otisao je u WC da uzme abdest. Nikada ga vise niko nije vidio.

Kasnije je utvrdjeno da je, zajedno sa zatvorenikom Edinom Dzihanom, Dumont pobjegao kroz prozor zatvorske kuhinje. Strazar Deljkovic nije mogao u toku veceri ni da udje u kuhinju, jer je zatvorski kuhar Zito Fetic kljuceve kuhinje oko 19:45 ostavio Edinu Dzihani (star 20 godina, osudjen na tri mjeseca zatvora, kazna mu je isticala 2. jula), kako bi ovaj zatvorenik mogao da opere sudje. To je vec godinama uobicajeni postupak u ovom zatvoru. Dzihana je ostao u kuhinji i poslije 20 sati i - prerezao resetke na kuhinjskom prozoru. Strazar Deljkovic je oko 22:30 zavrsio svoju smjenu i predao kljuceve na kapiji. Bio je uvjeren da Dumont, zajedno sa jos nekolicinom Bosnjaka, klanja u mesdzidu, pa to nije ni provjeravao. Pet ostalih zatvorenika koji su klanjali jaciju (koja je te veceri bila u 22:18 sati) otisli su na spavanje u zatvorsku spavaonicu, ali ne i Dumont. Niko drugi takodjer nije provjeravao.

Stariji strazar Alija Vatres je te veceri radio kao dezurni nadzornik, cime, prema pravilima sluzbe, fakticki mijenja upravnika zatvora. Znajuci da je zatvorenicima uprava odobrila produzen boravak radi utakmice, upozorio je oko 19 sati ostale strazare da posebno prate Dumontovo ponasanje. Ali, oko 20:30 sati, "na poziv direktora da ga odveze kuci", sa zatvorske kapije II otisao je dezurni, tako da je dezurni sa treceg sprata otisao na kapiju, a dezurni Vatres je presao na III sprat. Vatres stoga nije ni mogao da kontrolise sta rade zatvorenici na prizemlju. Niti Deljkovic, niti Vatres nisu te noci znali da su pobjegla dvojica osudjenika.

Pomoc u zgradi suda
Iz zatvorske kuhinje, Dumont i Dzihana su pobjegli kroz prostorije sarajevskog Kantonalnog suda. Posmatraci vjeruju da je upravo u tome dokaz postojanja vanjske pomoci Dumontu. Zgrade sarajevskog Kaznenog zavoda i Kantonalnog suda su medjusobno povezane jednim praznim zatvorenim prostorom. Stoga, za bjekstvo nije bilo dovoljno samo prerezati resetke na prozoru zatvorske kuhinje, jer su resetke bile i na prozoru Kantonalnog suda. Sluzbena istraga tvrdi da je Dzihana prerezao samo resetke na prozoru kuhinje, dok su resetke na prozoru suda vec bile prerezane. Posmatraci tvrde da su Dumontovi pomagaci aparatom za autogeno zavarivanje uklonili resetke sa prozora suda, otvorili sva vrata kroz hodnik suda i prozor koji je vodio na Senoinu ulicu. Dumont i Dzihana su pobjegli kroz hodnike i prozor sarajevskog Kantonalnog suda i uzeli - taxi.

Francuzi ljuti, vlast otpusta strazara
Zvanicnici Ministarstva pravde su vrlo brzo, nakon hapsenja i saslusanja Edina Dzihane, porekli da je postojala bilo kakva vanjska pomoc i bjekstvo su sveli samo na zatvorsku solidarnost i nepaznju zatvorskih strazara. Francuski ambasador u Sarajevu posjetio je sredinom juna prosle godine federalnog ministra pravde, izrazavajuci "ljutnju, kritiku, negodovanje" zbog Dumontovog bjekstva svega pet dana prije njegovog privremenog izrucenja francuskim sudskim vlastima.

Bosnjacki politicari i pravnici u federalnim vlastima su poduzeli "ostre mjere" - otpustajuci jednog strazara, smjenjujuci drugog i ukidajuci povisicu kuharu. Prvostepena disciplinska komisija KPZ Sarajevo je prvobitno kaznila Nermina Deljkovica novcanom kaznom i jednogodisnjim zaustavljanjem napredovanja, a Aliju Vatresa i Zitu Fetica oslobodila odgovornosti. Ali, nakon takvog rjesenja, Drugostepena disciplinska komisija za organe uprave je prihvatila zalbu direktora KPZ Sarajevo Muhameda Agica. Drugostepena komisija, u kojoj su se nalazili i zvanicnici Ministarstva pravde, otpustila je Deljkovica iz sluzbe i dodatno kaznila strazara Vatresa i kuhara Fetica. Uprava zatvora je rehabilitirana jer je prethodni, od Vlade smijenjeni upravnik sarajevskog zatvora, jos 2. novembra 1998. godine, posebnom naredbom o tretmanu Lionela Dumonta, naredio poduzimanje mjera za sprecavanje njegovog bjekstva. Upravni spor se nastavlja na Vrhovnom sudu Federacije BiH.

Dumont je i dalje na slobodi.