KADROVSKE PROMJENE U ARMIJI BIH

Od kada je stvorena bosanska armija, Izetbegovic nije izvrsio vece resetanje. Nakon Halilovica i Delica, bosanska vojska dobija i svog treceg komandanta, ratnog heroja Atifa Dudakovica. To je vazna cinjenica za Bosnu. Ali, jos je vaznije da je PIO dobio novu akviziciju. Operativni ideolog islamizacije Armije BiH Fikret Muslimovic sklonjen je u mirovinu

"IZETBEGOVIC JE USAO U SALU DOMA ARMIJE U
pratnji zamjenika ministra odbrane Sakiba Mahmuljina i komandanta Zajednicke komande VFBiH generala Rasima Delica. Izetbegovicu je raport predao novoimenovani komandant general-pukovnik Atif Dudakovic. Izetbegovic je 'iza zatvorenih vrata' najvisim vojnim duznosnicima saopstio ovu odluku, do sada najradikalniju od formiranja Vojske Federacije." Ne bez osjecaja za dramatiku trenutka, ovako je novinar Oslobodjenja S. Hodzic upoznao javnost sa neocekivanim kadrovskim resetanjem unutar bosnjacke oruzane sile. Resetanje je, naravno, po Ustavu i po stvarnoj moci, naredio i izvrsio politicki doajen bosnjacke military strukture, aktualni predsjedavajuci Predsjednistva BiH, covjek s cijim prezimenom pocinje svaka recenica citiranog teksta.

Nacin na koji je Izetbegovic pocastio i nagrdio bosanske ratnike, vojne politicare, logisticare, cate i ulizice ulazi u historiju imenovanja i razalovanja, barem po dva osnova. Nikada Izetbegovic, fakticki, jednom generalnom naredbom, nije toliki broj oficira ispomjerao, izokretao, horizontalno i vertikalno usurio. Taj kvantitativni pristup (osnov jedan) ocito ima veze sa ambicijom da se kvalitativno (osnov dva) odgovori na izazove podmladjivanja, reduciranja, depolitiziranja i NATO ukalupljivanja bosanske oruzane sile. Pa je li Izetbegovic uspio u nakani da otpremanjem u mirovinu i dopremanjem provjerenih i manje provjerenih kadrova na ispraznjena mjesta vojnog odlucivanja postigne balans moci i poslusnosti?

Krajisnik u Sarajevu Na mjesto poslusnog, odgovornog i ozbiljnog, ali ocito premorenog i zasicenog generala Delica (koji je moje simpatije kupio gotovo vjernickim odnosom prema "kraljici igara") dolazi najvjerodostojniji bosanski general, kralj taktickih laznjaka i strategijskih uspjeha, Krajisnik u Sarajevu, Atif Dudakovic. Dovoljno da antiveladzicevska i antiabdicevska struja u Krajini slavi. Ipak, samo potrebno ali ne i dovoljno da Izetbegovic bude siguran u stoprocentno odsustvo pive i ive i stoprocentno prisustvo vjere i provjere. Zato se osigurao duhovnom snagom Halila Brzine imenujuci ovog ideoloski neupitnog komandanta Sedme muslimanske za prvog covjeka sarajevskog korpusa, pa ce Dudakovic u susjedstvu imati "islam koji hoda", a u jos blizem susjedstvu, tik kancelarija ispod, krajiskog zeta Ramiza Drekovica, koji dolazi na Dudakovicevo prethodno mjesto zamjenika nacelnika staba Zajednicke komande Vojske Federacije.

Zli jezici kazu da samo ideja objektivne vertikalne poslusnosti na kojoj pociva svaka oruzana sila, pa i nasa, omogucuje funkcionalni dijalog Ramiza sa Atifom, jer markantni sandzacki kadar tesko iz glave moze izbrisati sliku prve ratne godine: on komandant Petog korpusa, a Dudak stepenicu nize. No, na nekom su se kola morala slomiti: dok je Drekovic jedva izvukao zivu glavu iz Hercegovine zbog silnih vojnickih neuspjeha i za taj fijasko nije, po Alijinom obicaju, gromovito unaprijedjen, ratni komandant Petog korpusa uspjesno je oslobadjao zemlju, stekavsi postovanje i prijatelja i uprpanih neprijatelja, pa ga je Izetbegovic, bez obzira sto ne zadovoljava vazni kriterij nesposobnosti, konacno doveo na vrh vojne piramide.

To je dobar potez. Dudakovic je aktivan i dinamican oficir koji ne robuje prezivjelim formama vojnog organiziranja, besmislenoj tajnovitosti i birokratsko-nutricionistickoj zadriglosti, koja je opce mjesto socijalistickog i postsocijalistickog oficira. On je vojnicki u "duhu vremena" i u tom smislu otvoren je za vesterniziranje oruzane sile, za rezolutno uvodjenje NATO standarda u odbrambeno-sigurnosni sistem pa uziva i povjerenje americkih vojnih mentora. Ako bi uspio da sa sebe skine hipoteku "slucaja Santic", koja mu, iz HDZ vizure, visi nad glavom, vjerovatno bi se stekli uslovi da krajiski gepard (ako je vec Hamdija Abdic tigar) napravi ozbiljan profesionalni prodor preko granica nacionalnog organiziranja bosanskih vojski a da to ne izazove apriornu sumnjicavost i odbojnost. No, o tom potom.

Do augusta, kada zvanicno preuzima komandnu palicu od Delica, Dudakovic ima dovoljno vremena da vojnu infrastrukturu ucinkovito hijerarhizira i zastiti bokove od parapolitickih udara stranackog predznaka na jos uvijek slabasnu armijsku citadelu. Iako bespogovorno istice svoju lojalnost Izetbegovicu koju je demonstrirao i prilikom Silajdzicevog odlaska iz SDA ("slijepo sam poslusan Starom"), nezavisni promatraci isticu vaznu crtu njegove lojalnosti: ona nije primarno personalnog, nego politicko-pravnog karaktera, sto podrazumijeva "slijepu poslusnost" Ustavu. Hipoteticki, to znaci da bi nakon izbora za Predsjednistvo BiH 2002. godine Dudakovic svoju lojalnost isporucio pretpostavljenom pobjedniku - kandidatu SDP-a, recimo Lagumdziji, cime se reducira mogucnost vojne pobune antisekularnih esalona.

Bezbjednjak u dusi Ti esaloni (naravno, ovakvu indikaciju ne treba shvatiti formacijski, vec realsimbolicki) izgubili su svoju znacajnu moc kapacitiranu u covjeku koji je izvrsio "islamsku revoluciju" u Armiji BiH, a sada, nakon godina punih muka, odlazi u mirovinu. Ne, nije u pitanju nikakav pretpostavljeni borbeni imam niti nekakav stvarni ratnik "voljenog islama", vec je ulogu ajatolaha iz naseg sokaka preuzeo predratni zamjenik sefa KOS-a Fikret Muslimovic. Da, Fico, kako su ga od milja i od straha zvali, odlazi u mirovinu.

Nijedna licnost obavjestajnog backgrounda nije od z91. do danas izazivala vecu medijsku pozornost od talentiranog inzinjera ljudskih dusa, majstora igre, macke koja je svojih devet zivota uredno rasporedila na proslost, sadasnjost i buducnost. Zasto je intrigirao javnost i zasto se njegov odlazak u mirovinu ne moze prepustiti "toplini zaborava"? Suvise se ozbiljne price isplelo oko ove licnosti da bi je marginalizirali i njegovo povlacenje stavili u istu ravan kao penzionisanje npr. Fadila Hasanagica ili Salke Begica. Fikret Muslimovic je bezbjednjak u dusi. Gdje god je radio, imao je prethodnu potrebu da sve pokrije i umrezi. Ljudi s kojima je radio cijenili su ga. Lijepo su govorili o njemu. Sjajno je animirao. Bojali su ga se.

Dvije skupine mucenjaka imale su narocitu vrstu odnosa prema njemu. To su, s jedne strane, visi oficiri bivse JNA koji su i unutar bosanske armije nastavili da, po navici, prema njemu ispoljavaju postovanje nehijerarhijskog karaktera, a s druge strane, skupina talentiranih teologa i Islamskoj zajednici inklinirajucih intelektualaca cija je veza sa Muslimovicem jedan od najnevjerovatnijih oblika "simbioticke klopke", koja muci dusu, koja je zagonetka, koja nas interesuje.

Da su ti znatizeljni ljudi uspostavili bliskost sa, recimo, tadasnjim trilingom bosanske armije Halilovicem, Divjakom i Siberom ili sa Bilajcem, Numinagicem ili nekim trecim, zbunjenosti i zainteresiranosti ne bi bilo. To bi se moglo protumaciti kao patriotski interes jednog dijela bosanskih gradjana koji pokusavaju lobirati za prodor njima imanentne duhovnosti u oruzanu silu bosanskog naroda. Medjutim, strategijski pravac koji su izabrali budio je sumnje. Zato se moramo vratiti u doba komunisticke Jugoslavije.

Operacija Partner
Do Titove smrti 1980. godine KOS i Sluzba drzavne bezbjednosti (SDB) djelovali su odvojeno i svako je imao svoj djelokrug rada. Medjutim, nakon sto je najveci genij medju bravarima i najveci bravar medju genijima preselio u Vjecnost, KOS i SDB pocinju zajednicki djelovati. Nakon albanskih demonstracija na Kosovu, na prijedlog KOS-a, njegova bosanska ispostava i SDB u BiH zapocinju operaciju kodiranu benignim ali i upucujucim imenom Partner. O cemu se radilo? KOS je zelio imati sve informacije o buducim vojnicima koji dolaze iz redova svecenika, imama, popova… pa je nastojao od SDB-a dobiti "civilnu sliku" buducih vojnika. Medju tim ljudima mnogi su odlazili na skolovanje u inozemstvo, na studijska putovanja, strucna usavrsavanja… u arapske zemlje, Rim, Moskvu… Suglasnost za odlazak davao je Savezni komitet za naucnu i tehnicku suradnju, u kome su sjedili i predstavnici KOS-a i SDB-a. Bez njihovog amina, Kairo, Rim i Moskva bili su nedostizni.

Fikret Muslimovic, ako nicim drugim a ono logikom svog posla, bio je zaduzen za "bozje ljude" te je i kreirao obavjestajno-konfesionalnu mrezu koja je tokom posljednjeg rata eksplodirala kao bomba donoseci korist lojalnim pojedincima i institucijama i nanoseci stetu onima koji su bili s druge strane halke. Jedan slovenacki novinar koji je tokom agresije na BiH izvjestavao sa bosanskohercegovackog ratista, a najvise iz Sarajeva i sirokog rejona srednje Bosne, jednom prilikom iznio je zanimljivo zapazanje. Bilo je to u vrijeme dubinske ideologizacije i islamizacije bosanske armije, ciji je epicentar upravo bio u zenicko-tesanjskoj regiji.

Taj novinar, nakon sto je obisao bojista u centralnoj Bosni i razgovarao sa narodom, vojskom i civilnim vlastima, primijetio je da su price o islamskom fundamentalizmu, kao preteznom obliku bosnjacke duhovnosti u ratu, izmisljene i nategnute. Ali, ono sto je on detektirao kao kljucni problem medju rukovodecim strukturama bosanske odbrane je odvratna sprega religije i bezbjednosti kojoj je on dao ime islamska bezbjednost. Upravo ta sintagma najbolje odslikava onaj netransparentni rad Muslimovicevih potcinjenih koji su od politicke religije i vojne tajne napravili simbiozu koja im je omogucila da svih ovih godina vladaju bosnjackom komponentom oruzane sile. Eto, to je jedan od mogucih odgovora zasto su se "teolozi oslobodjenja" tako dobro slagali sa osloboditeljem teologije u Armiji BiH.

Jos jedan momenat trazi od odgovornih javnih djelatnika da Muslimovica u mirovinu isprate postavljanjem pitanja na koje on nece da ponudi svoje odgovore. Kako je uspio brzinom svjetlosti da se priblizi "centru moci"? Kako je od stupske pijace strelovito stigao do celnog mjesta u Upravi bezbjednosti, gdje je dovrsio posao rusenja Sefera Halilovica? Zasto je zapoceo unutrasnju razgradnju bosanske armije po nacionalnom kljucu? Zasto je propagirao tezu da je "desekularizacija armije" real varijanta koja se mora prihvatiti i razvijati? Zasto je, nakon sto se Delic pojavio kao kandidat za komandanta armije (a on istisnut kao najozbiljniji kandidat), pokusao (i u tome uspio) kod Halilovica kompromitirati Delica? Zasto je banalizirao slucaj Rekic? Zasto je civilno-vojna linija bezbjednosti najvecim dijelom rata bila u rukama bezbjednjaka bivse Jugoslovenske armije? Pa to je nonsens! Kada su u pitanju obavjestajni i kontraobavjestajni rad, angazman "opasnih faca" ne moze se pravdati tipskim odgovorom: Logicno je da artiljerci idu u artiljeriju, logisticari u logistiku, bezbjednjaci u Upravu bezbjednosti…

Ipak, najvaznije pitanje na koje Muslimovic duguje odgovor je sljedece: zasto je tako uporno, sistematski, strucno i strasno nastojao da u armiji uspostavi ideolosku vojsku islamskog predznaka kada je to za opstanak naroda i drzave u razarajucem i nenaklonjenom politickom ambijentu unaprijed bila pogubna varijanta? Nakon dirigiranog veleslaloma kroz nase duse najmanje sto se moze ocekivati na kraju karijere je odgovor. Ali ne infantilno-knjiski - Kako su nas lagali. Ta varijanta ima smisla samo u prvom licu jednine.

Nikad otvorena licnost
Odlazak Muslimovica u penziju (kada bismo parafrazirali majstora spijunskih trilera Le Carrea, mogli bismo kazati spijun koji se sklonio u mirovinu), pored rasterecenja kojega je donio i sebi i drugima, istovremeno je i kraj jedne sumorne ideje o sveprisutnosti, kraj ideje treceg oka.

Iako je svih ovih godina od strane ozbiljnih ali i ozlojedjenih ljudi (Alibabic, Halilovic) i neozbiljnih novina (AS) recipirana odgovornost Fikreta Muslimovica i njegovog obavjestajnog kruga za unutrasnju destabilizaciju odbrane Bosne i Hercegovine i iako je ostala sumnja nad patriotskim predznakom njegovog ratnog i poratnog angazmana, ipak se kao najprihvatljivija a mozda i najnaivnija detekcija zivota i djela naseg Kima Filbija cini ona koja njegovu "igru staklenih perli" svrstava naprosto u metodu zivota. Koja ne trpi neobavijestenost, koja ne moze podnijeti slijepe kanale, koja mora znati SVE o onima ispod i onima gore. Kada je na vlast dosla Izetbegoviceva politicka opcija unutar koje je nemali broj ljudi lobirao za podjelu drzave na tri nacionalreligijska drzavna deminutiva, a medju njima su i oni koji su Muslimovicu ostali duzni (operacija Partner), on je to iskoristio kao mogucnost za svoj prodor do ugodne blizine prijestola.

Ne uspijevajuci da zivi drugi zivot do levijatanskog zivota, nova akvizicija PIO-a rusila je one tacke otpora koje su prijecile uspon njegovog sveprisustvujuceg "zatvorenog uma". Istovremeno, vecina Muslimovicevih suradnika o njemu prica sve najbolje, sto jos vise govori o slozenoj strukturi ove nikad otvorene licnosti. I na zadnjem poslu koji je radio - pomocnik ministra odbrane za odbrambene pripreme, nije mogao biti drugaciji od svoje profesionalne zadatosti i medijske prepoznatljivosti. Zato je dobro sto Muslimovic odlazi u mirovinu. I sto se nece moci petljati u posao Atifu Dudakovicu. Muslimoviceva abdikacija stoga je najvaznija tacka Izetbegoviceve naredbe. Njegovim odlaskom iz sistema odbrane zavrsava se epoha tajne. I zapocinje epoha transparentnosti.

General Halil Brzina je cijelu svoju vojnu karijeru vezao za Sedmu muslimansku brigadu. Prije rata, Brzina je u zenickom kraju bio poznat kao direktor Kadrovske sluzbe zenicke zeljezare i aktivista Rukometnog kluba. Postoje prepirke medju prvoborcima u zenickom kraju kada se Brzina pridruzio ilegalnim pripremama otpora. Dok jedni tvrde da je to bilo jos sredinom 1991. godine, drugi smatraju da je to tek u ljeto 1992. godine. Ali, ove prvoboracke prepirke" nisu od kljucne vaznosti jer ostaje nesporna cinjenica da je Brzina jedan od prvih organizatora muslimanskih jedinica koje su se postupno udruzivale u 7. bataljon 1. zenicke brigade i potom u Sedmu muslimansku vitesku brigadu. Halil Brzina je u pocetku bio u sjeni islamskih lidera kao sto su Mahmut ef. Karalic i Halil ef. Mehtic. Izgleda da je vrlo brzo shvatio kljucni nedostatak ove dvojice vjerskih lidera - njihovu sukobljenost sa "zatvorskim krugom" Alije Izetbegovica. Iako je u pocetku bio "samo" pomocnik komandanta Sedme za logistiku, bilo je jasno da jedino Brzina ima vojnu i politicku buducnost. U toku rata postao je zamjenik komandanta Sedme, a potom, na samom kraju rata, i njen komandant. Nije poznato kada je stekao titulu sejha, ali bosnjacki intelektualci kao sto je Rusmir Mahmutcehajic prihvatali su takav njegov vjerski status, politicari kao sto je Timur Numic nazivali ga svojim imamom, a knjizevnici kao sto je Nedzad Ibrisimovic posvecivali su mu i pjesme ili dolazili u pohode kao Abdulah Sidran.

Sedma muslimanska je krajem rata i neposredno poslije rata postala jedno od najvaznijih uporista SDA, a time je jacao i uticaj Halila Brzine kod Alije Izetbegovica, kao pocasnog komandanta ove brigade. Brzina je prihvatao i poslijeratne promjene uticaja: od radikalnog islamiste postao je jako kooperativan sa americkim instruktorima, koji su u Sedmu stigli jos krajem 1995. godine. Potpuno je prihvatio i saradnju sa dojucerasnjim srpskim i hrvatskim neprijateljima, srdacno docekujuci srpske generale u Zenici i gradeci most preko rijeke Bile sa jedinicama HVO-a.

E. HECIMOVIC

Nakon osude Silajdzica na vanrednoj sjednici Glavnog odbora SDA 5. augusta 1995. godine, Uprava za moral Generalstaba Armije BiH, ciji je nacelnik bio brigadir Fikret Muslimovic, uputila je posebno pismo pripadnicima ABiH. U popratnoj instrukciji je receno da "informaciju treba procitati u prisustvu svih pripadnika Armije BiH, uz odgovarajuca dodatna objasnjenja, koja nas podsticu na disciplinovano i odgovorno izvrsavanje zadataka u borbenoj izgradnji Armije BiH. U odgojnom i politickom radu sa pripadnicima Armije BiH, ukazivati na nasu vojnicku i patriotsku odgovornost da nam u svakoj, pa i u ovoj situaciji, osnovna orijentacija budu zahtjevi naseg vrhovnog komandanta predsjednika Predsjednistva gospodina Alije Izetbegovica".

U samom pismu, ustvari, citiraju se argumenti koje je tokom rasprava o Silajdzicevoj ostavci izricao sam Izetbegovic. Muslimovicevo citiranje Izetbegovica nije ga spasilo od Predsjednikovog nezadovoljstva nakon sto se pismo pojavilo u javnosti. U Muslimovicevom pismu vojsci slijedi:

"U tekstu ostavke, gospodin Silajdzic nije obrazlozio motive zbog kojih je to ucinio. Tako su ostavljeni prostori za uspjesniju propagandnu djelatnost i na nase politicko rukovodstvo, pa i na Armiju BiH. Sasvim je sigurno da ce neprijateljska propaganda, posebno ona koju suptilno planira i provodi agresor na nasu zemlju, Silajdzicevu ostavku upotrijebiti kao 'dodatni argument' za napade na nase politicko rukovodstvo i predstavljati da je do ostavke doslo zbog sukoba 'moderne demokratske struje', koju po toj propagandi predstavlja Silajdzic, i 'fundamentalisticke', koju po toj propagandi predstavljaju ostali u politickom i vojnom rukovodstvu nase zemlje", pisalo je u Muslimovicevoj informaciji pripadnicima Armije BiH.

E.H.

Na mjestu komandanta Prvog korpusa Halil Brzina naslijedio je generala Nedzada Ajnadzica, koji, uistinu, ima dvije velike mane: ne moze se pohvaliti obljubljenoscu medju polit-komesarima SDA, a tokom rata komandovao je jednom od brigada koja je branila Sarajevo?! I do sada, Ajnadzic je slovio kao jedan od rijetkih sarajevskih komandanata koji je uopce opstajao u kadrovskoj kombinatorici Armije BiH. Da je ziv, Mustafa Hajrulahovic Talijan mogao bi posvjedociti da je iskustvo sarajevskog ratista najmanje cijenjeno. Kad bi htio (ili smio) mogao bi to naglas reci i Vahid Karavelic. Ajnadzic je, navodno, unaprijedjen - na mjesto koje je i Drekovic shvatao kao kaznu. Ruku na srce, Mostarci se nisu izjasnjavali - bili su sretni sto su Drekovica ispratili. No, kada je o rokadi na celu Prvog koprusa rijec, jasni su ideoloski motivi i razlozi Izetbegovica, ali oni su svojevrstan samar borcima za odbranu ovog grada.

Sezdesetak kilometara sarajevskog obruca bilo je tokom godina rata pod neprestanim udarima: sa spoljne strane tenkovima i neogranicenim kolicinama svih vrsta artiljerijskog i pjesadijskog naoruzanja, sa unutrasnje politikom SDA, tacnije Izetbegovica i njegovog okruzenja. Upravo je takva politika najodgovornija za paralelni sistem komandovanja u Prvom korpusu Armije BiH, zbog raznoraznih nastojanja da se od Cace i Cela naprave mudzahedini, pucale su linije RIK-a i relacije armija - policija, kvazivojni savjetnici u ime Alije zaustavljali su akcije po Trebevicu, a Jovan Divjak je nakon godina casnog sluzenja Armiji BiH - povukao svoj generalski cin. Od Talijanove vojske u patikama i farmericama na kraju rata ostale su mrlje na savjesti grada, ali i Kazani i ine nedovrsene price i dileme zbog kojih nisu kaznjeni krivci vec upravo oni koji su sa najcasnijim patriotskim namjerama krenuli u odbranu grada.

Danas, kada ni Kovaci vise nisu onaj sveti dio novije historije Sarajeva, kada se na Lavu dizu nisani u pomen poginulih Srba i Hrvata u redovima Armije BiH, gotovo da je Halil Brzina sasvim logican kraj price o Prvom korpusu. Barem ce biti izbjegnuto licemjerje i u romanticne pjesmice potisnuta sjecanja na one dane kada su Vlado, Eko i Bela zajedno branili Milinkladsku, kada su o Vikicu punih usta govorili bas svi u ovom gradu, kada je Kerim javno prijetio ubicama Ristovica, Bugar skupljao ose i zolje da sam brani hladnjacu, a Kemo i Caja tijelima pravili barikade na Stupu. Poruka je jasna i glasi: da je ovaj grad stvarao svoj Prvi muslimanski korpus, Izetbegovic bi mu bio pocasni komandant. A zna se kako prolaze miljenici.

V. SELIMBEGOVIC

Generala Envera Hadzihasanovica ne bi trebalo pustiti da ode u penziju. Ne zbog toga sto je neophodan Armiji BiH, naprotiv. Jedini razlog za njegovo zadrzavanje u aktivnoj sluzbi bi trebalo da bude pritisak da konacno pruzi brojne odgovore koje je ostao duzan Bosnjacima u srednjoj i istocnoj Bosni. A ni sa Sarajlijama bas nije izravnao racune. No, zbog zavrsetka njegove vojne karijere, Bosnjaci ostaju bez odgovora da li je Armija BiH mogla sprijeciti ili umanjiti broj zrtava u dva velika masovna zlocina koja su pocinili srpski vojnici u Srebrenici i hrvatski vojnici u Ahmicima.

Za Srebrenicu, general Hadzihasanovic ostaje duzan brojne odgovore kao tadasnji nacelnik Staba Vrhovne komande Armije BiH. Njegove naredbe upucivane u Srebrenicu su, po ocjenama brojnih analiticara i posmatraca zbivanja, doprinijele padu enklave i, posljedicno, najvecem masovnom zlocinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. No, Hadzihasanovic bi i za Ahmice imao sta reci.

Na konferenciji za stampu u Stabu Vrhovne komande Armije BiH, koja je odrzana u Zenici 23. maja 1993. godine, tadasnji Ljiljanov urednik Nedzad Latic je postavio pitanje da li je Armija BiH kasno reagovala na dogadjaje u Ahmicima. Prema transkriptu konferencije, Enver Hadzihasanovic, komandant 3. korpusa, prvo je uzvratio pitanjem: "Ako sam dobro shvatio, pitanje je da li je Komanda Korpusa kasno reagovala na slucaju Ahmica i da li je to moglo biti drugacije ili nije. Jesam li dobro shvatio? "

Latic: I ne samo to, selo Ahmici su samo najdrasticniji primjer.

Hadzihasanovic: Ovako. Vi obicno kad idete gledati film, birate koji cete gledati; da li su u tom momentu trebali biti Ahmici ili neko drugo selo, to je vjerovatno bio izbor suprotne strane. Zasto - tu, vjerovatno, postoje vojnicki ciljevi. Armija BiH na teritoriji 3. korpusa ne moze biti u svakom selu. Ona pokriva odredjene pravce, pokriva odredjene teritorije, a usput da vam kazem da ovaj korpus pokriva 246 kvadratnih kilometara cistog fronta bez onih medjuprostora. Da li se reagovalo kasno ili? Korpus u cjelini nikad nije kasno reagovao. I da nije reagovao tako kako jeste mozda bi vec ovdje bila Herceg-Bosna. Sto se tice Ahmica i nacina reagovanja prema tom selu, za ukupno reagovanje u tom sukobu je bila potrebna politicka odluka. Kao profesionalni vojnici ne trcimo glavom kroza zid. Iza nas stoji drzava i mi smo u funkciji drzave, a vojnicki da li je kasno ili nije, neka vojnici ocjenjuju.

E.H.