Tako sam, zahvaljujuci ogledalu/ruksaku na ledjima ludog prolaznika, otkrio da sve na svijetu ima svrhu. Svasta sam, inace, vec – za tri godine svog puta na posao – vidio kroz izlog ovog bezimenog kafea. Jednom, ulicom je zamicao autobus s velikom fotografijom Esme Redzepove: reklama za njen koncert u Kennedy centru. Ne znam sta u meni pokrene radovanje kad strani svijet posudi nesto od onog jedinog kojeg znam. Mozda to sto stari Kinez pored mene, koji takodjer gleda u pokretnu fotografiju, ne vidi isto; niti je svjestan povlastenosti moga dozivljaja. U svakom slucaju, to je jedno nize osjecanje, plemenskog porijekla.

Vec samo to da kafana nema imena ukazuje na sustinu mjesta. U ove prostorije se ne svraca, kroz njih se prolazi; ako se neko i nasloni uz stakleni zid, ostane tu minut ili dva. U smislu zadrzavanja, iznimka je samo spomenuti Kinez. Njega svaki put zaticem tamo nad zbirkom ugasenih cigareta u pepeljari. Vec sam prijateljima pricao o kosookom covjeku koji pilji u jednu tacku, usamljenom primjerku svoje vrste u Americi; jer – kazem – on za razliku od svojih sunarodnika ne trci za kompjuterom, vec tu, u skladu s kulturom iz koje nije izasao, s oblakom dima iznad glave umjesto krosnje drveta – meditira. Njegovo spokojno lice meni je potvrdjivalo nesto sto znam oduvijek: da samo nerad oslobadja od patnje. S uvjerenjem da je nerad ono cemu bih se morao okrenuti, svaki put izadjem odatle i: zaputim se na posao.

Cak mi se jednom taj starac pojavio u snu kao kolporter i s naramkom Dnevnih avaza koracao lijevo i desno uzvikujuci: Snijeg je poskupio! Snijeg je poskupio! Ovaj san, istina, ne spada ovdje, ali sam ga ispricao samo da bih osvojio neophodni prostor za tvrdnju: onog trena kad su u moj san poceli da ulaze zuti i crni ljudi, shvatio sam da zivim tu a ne tamo. Toliko o tome, sad nazad u kafe.

I evo sta se tamo danas dogodilo: Kinez mi se obratio s osmijehom zahvalnosti sto kafu kupujem u njegovoj radnji! Drugim rijecima, on je onaj primjerak svoje vrste koji vise ne trci za kompjuterom, vec kompjuter trci za njim. U svojoj bezimenoj kafani – koja je, vec zbog toga, sustina americkog kulturnog kôda – s osmijehom zahvalnosti mi se obratio kosooki – protestant. Ili sam ponovno u krivu: mozda je njegovo temeljito ovladavanje americkim modelom posljedica nekog novog, apgrejdovanog budizma. Ne znam.

Ali znam da je ovdje na djelu temeljni kulturni nesporazum. Ili ideoloski, svejedno. Prosjecnome Amerikancu ovaj bi tekst, koji polako iscezava u ceznji za neradom, bio potpuno nerazumljiv. Na jednom americkom univerzitetu, valjda umorna od price o ratu, mlada studentica se zanimala za polozaj pjesnika u socijalistickom drustvu. Da stvar potpuno pojednostavim i ucinim sasvim ocitom, ispricao sam basnu sa trece stranice iz skolskih citanki, basnu o cvrcku i mravu, u kojoj cvrcak – jer je svirao kad se radilo – od strane mrava izbacen na snijeg. Naravno da cijenu snijega nisam poskupio; nisu razumjeli pricu, jer Amerikanci u svojoj mitologiji, u svom kolektivnom sjecanju nisu sacuvali cvrcka, jer je ovaj, valjda na samom pocetku, apgrejdovan u mrava. Stoga bi poeziju u Americi trebalo shvatiti kao atavizam: proizvodi je onaj mrav u kojem je od cvrcka preostao instrument.

Zato mogu reci da moja potreba za kafe ima sa staklenim zidom jeste i ceznja za poezijom; jer sta je drugo poezija do napor da se otopli vlastita samoca; da s njom sklopim pakt o uzajamnom uvazavanju. U protivnom, ako je imaginativan, covjek bi se mogao poistovjetiti sa predmetom zaboravljenim u tami ruksaka.

Ali, mene stari Kinez niposto nije razocarao; naprotiv. Otkrivajuci mi svoju poziciju, shvatio sam da smo mi ipak od iste vrste, u istoj nevolji i u istom zacaranom krugu. Ja cu opet izlaziti iz kafea, na putu do posla, a moj zamisljeni nerad u bliskoj buducnosti nece izaci na zelenu granu. Sto se, pak, zelene grane tice, u sljedecim odlascima u kafe, pa, mogao bih se, za pocetak, u miru posvetiti konkretnom drvetu prekoputa ulice. Ono je bezimeno kao i svako drugo drvo, ali ja o njemu znam jako puno: njegovo lisce prvo otpadne ujesen i za razliku od drugog drveca duz Trece ulice, na njegove grane ptice ne slijecu. I mozda ce iz tog gledanja nesto proizici; pod uvjetom da se moze uciti od onoga sto drvo gubi.