Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 144

 

NEBESKO BOSNJASTVO

Historijske zasluge SDA: Moze li narodu biti van tako a da vecini njegovih pripadnika bude bas nikako?

 

 

Pise: Kemal Kurspahic

 

POCETKOM JULA 1995, DOK JE TRAJALA ZAVRSNA
ofanziva Mladicevih snaga na Srebrenicu, na demonstracijama Bosanaca i prijatelja Bosne na trgu pred zgradom vladinih sluzbi u Bostonu, starija gospodja, prognana banjalucka Bosnjakinja, rekla mi je u trenutku ocaja: "Kao mlada, i ja sam sanjala Ameriku; sada kao izbjeglica vidim da smo mi Ameriku imali kod kuce."

Sjetio sam se tog prostodusnog iskaza o dubini bosnjacke nesrece citajuci ovih dana sva ona neukusna samocestitanja bosnjackih politickih prvaka povodom desete godisnjice osnivanja njihove partije – Stranke demokratske akcije – i sva javna gnusanja nad njenim prisvajanjem zasluga za "afirmaciju nacionalnog identiteta" i "nacionalnog dostojanstva Bosnjaka"; za "odbranu i ocuvanje Bosne" i "osvajanje slobode".

Malo me iznenadilo nekako mlako, defanzivno reagovanje opozicionih voda na mi–pa–mi ganganje bosnjackog politickog vrha. Opozicija se, naime, ubi dokazujuci ono sto javnost ionako zna. Recimo – da uopste nije tacno kako su na skupovima SDA sve sami heroji a na opozicionim podrumasi (dobro podsjeca Stjepan Kljuic kako su se bulumente esdeaovih ministara i prvaka nacionalnog budjenja s prvim pucnjima u Sarajevu razbjezali kud koji, od zagrebackih hotela do islamskih prijestonica, da sakupljaju pare "za pomoc Bosni" i izdaju otrovne nacionalisticke listove); da su vise drzavnosti i vise teritorije Bosni u naslijedje ostavili bosanski antifasisti iz cetrdesetih nego bosanski nacionalisti iz devedesetih; i da, uostalom, ni u omrazenom jednopartijskom vremenu nije bilo toliko bezakonja koliko u ovoj deceniji kad je nad Bosnjacima zavladala nova jednopartijska vlast.

Valjda zatecena kolicinom samohvalisanja i primitivizma, javnost je za sada nekako propustila da registruje dvije sustinske cinjenice u vezi s tom licitacijom istorijskih zasluga SDA i njenog vodje.

Prvo: Bosnjackoj politickoj eliti, Alija–Partija, treba zahvaliti sto je tako hrabro prigrabila zasluge za sve sto je snaslo Bosnu i Bosnjake u protekloj deceniji. Dobro, nisu oni sami zasluzni bas za sve – ima tu i velikih zasluga dvije posestrimske narodne stranke, SDS i HDZ, ali, ruku na srce, zar nije bas vodja SDA i njima istorijski pripomogao da dodju na vlast onim cuvenim vezivanjem zastava i jos cuvenijim predizbornim pozivanjem sljedbenika da glasaju za sve tri partije kao uvertiru za, bjese li ono, svicarsku buducnost? Bosnjaci nakon tog jubilarnog skupa SDA makar znaju kome treba da zahvale za "sve ovo danas".

Drugo: Nije dovoljno pokazano sta je to "sve ovo danas" za sta je, eto, sve zasluge prigrabila Izetbegoviceva partija.

Koliko je ona, recimo, stvarno "afirmisala identitet" i "sacuvala nacionalno dostojanstvo" Bosnjaka? Istorijski nesporazum SDA i mislece bosanske javnosti je u sljedecem: Partija odnekud vjeruje kako bi Bosnjaci morali biti jako sretni – i svakako njoj zahvalni – sto danas ponovo imaju starovjekovno bosnjacko ime; sto su slobodni, kao da nekad nisu bili, da klanjaju svih pet vakata namaza, ako je potrebno i usred drzavnog parlamenta, i da i na mnoge druge nacine svojom islamskom vjerom ispunjavaju javni, politicki i kulturni zivot uopste (pri tome licno imam sve vise prijatelja koji su nekad javno pili i tajno se molili, a sad se javno mole i tajno piju); sto mogu ulicama, trgovima, skolama i drugim javnim ustanovama davati imena neznanih velikana bosnjacke proslosti, pa i blize rodbine uticajnijih stranackih prvaka, dok provincijske ideoloske komisije SDA sude jednom Andricu ili Mesi.

Narod bi – po logici Partije i vodje golemih zasluga – morao biti sretan, ponosan i zahvalan cak i uprkos tome sto njegova ubjedljiva vecina zivi u izgnanstvu, neimastini i besperspektivnosti. To je logika totalitarne svijesti, nacisticke–komunisticke–zatucano–vjerske–ultranacionalisti cke, po kojoj je "narod" sve, a covjek nista. Kako drugacije razumjeti samohvalisanje nekakvim "nacionalnim dostojanstvom" nakon svih pogasenih, hajde da upotrijebimo tu rijec iz nacionalistickih bisaga – ognjista; nakon svih porusenih stoljetnih dzamija – od Ferhadije do Aladze i dalje; nakon svih logora, silovanja, potucanja, ponizavanja; nakon petogodisnjih nedosanjanih povrataka, zimovanja pod satorima u Kopacima i kuca dignutih u vazduh, ili – federalno kazano – u zrak, u Capljini i Stocu; nakon laznih borackih knjizica i jos laznijih certifikata kojima je ponizen i patriotski otpor agresiji i visedecenijski rad stotina hiljada ljudi; nakon pet poratnih godina u kojima po Bosni jos ne hukcu ni vozovi, dok Evropa uveliko zivi svoj 21. vijek...; kako, dakle, razumjeti trazenje zasluga – umjesto oprostaja – za sve to, ako ne kao totalnu bescutnost za covjeka i njegovu sudbinu.

Hvalisuci se zaslugama "za sve ovo danas", SDA je tako i nehoticno izvela svojevrstan politicki striptiz, pokazujuci dusu punu prezira prema pojedinacnoj patnji, sve dok je "njen narod" pun darovanog mu identiteta i dostojanstva. Pa, hvala na svemu... 

 Objavljeno u broju 144 DANA, 3. mart / ozujak 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.