O Blaskicu, ratnicima i zrtvama

O ZRTVAMA RATA (UBIJENIM I POGINULIMA) U BOSNI
i Her cegovini ni petu godinu nakon potpisivanja mira nitko ne zna tocne podatke. I o njima i o njihovim egzekutorima jos uvijek vlada politicki govor - govor u kojemu su oni i jedni i drugi na prvom mjestu pripadnici pojedinih etnija. Univerzalna moralno–psiholoska dimenzija (patnja, zrtva, strah, zlocin...), koja je u isti mah i konkretno ljudska, i u kojoj se ni u zlu ni u dobru niti moze niti smije praviti etnicka i politicka razlika - nama je jos nedostupna. Dokle god je tako, ne moze biti govora ni o pocetku ikakve drustvene amelioracije ovoga antropoloski zagadjenoga prostora.

Pada mi na pamet ona i morbidna i sazaljiva prica koju su godinama nakon 1945. kao jezivu tajnu cuvali, a onda ipak objelodanili (jer sve se ipak nekako, nekad, mora objelodaniti!), slovenski seljaci i domacini iz okolice Celja i Maribora. Pijani od pobjede, nekoga divljega natcovjestva i "revolucionarne slobode", jugoslavenski partizani su na njihovim imanjima u nekoliko dana pobili na tisuce sarenoga, sto vojnoga sto civilnoga endehaskoga roblja (a bilo je tu osim Hrvata i Muslimana i Slovenaca, i raznih drugih "naroda i narodnosti"), sto im ga je engleska vojska izrucila nakon predaje. Sve to silno ljudsko meso, prezreno i obesveceno, u brzini i nehaju zakopano je plitko na golemomu prostoru livada--kosanica, koje su prije toga bile prvoklasnom pcelinjom pasom. Godinama poslije dogadjaja, glasila je prica slovenskih seljaka, ni jedna se pcela nije pojavila nadaleko ukrug, a iz zemlje je izbijao nesnosan, tih a otuzan vonj...

I primjer tadasnje Jugoslavije, i primjer danasnje Bosne i Hercegovine - iako na dijametralno suprotan nacin - podjednako ukazuju na nezaobilaznu i vaznu ulogu drzave u apsolviranju ovoga problema, najtezega od svih nakon ratova koji imaju manje ili vece primjese gradjanskoga rata.

Karakter goleme, sudbonosne pogreske, koju je u tom pogledu napravila Titova Jugoslavija, lapidarno je, ali vjerojatno najpreciznije, izrazio Miroslav Krleza u naoko usputnoj opasci u jednomu od svojih dnevnickih zapisa, u kojemu razmislja o sudbinama ljudi nakon 1945. "U gradjanskom ratu ni grobovi nisu ravnopravni", kaze on u toj biljesci.

Kakva ce kazna u petak u Haagu stici Tihomira Blaskica, "hrvatskoga generala", za cijega je vojnoga zapovijedanja u Lasvanskoj dolini 1993. pocinjen masakr u Ahmicima, u casu dok nastaje ovaj tekst ne moze se znati. Bez obzira na to, u pogledu otkrivanja konkretnih fakata kao i vaznih politickih i zapovjednih linija, koje su od Lasve vodile dalje do tadasnjih visokih struktura "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" i Republike Hrvatske, mnogo ce zanimljivije biti sudjenje Dariju Kordicu, koje tek treba da se "zagrije". Takodjer, odavno je jasno, i u posljednje vrijeme od relevantnih osoba visekratno javno potvrdjeno, da glavni izvodjaci ahmickoga zlodjela nisu oni koji su nedavno poosudjivani u sklopu tzv. "viteske skupine", nego jos uvijek slobodni gradjani Republike Hrvatske "porijeklom iz Bosne i Hercegovine", izvjesna gospoda Ljubicic, Sliskovic i drugi, koje su Tudjmanovi i Suskovi sisovci i hisovci sklonili u duboku sjenu u isto ono vrijeme kada su Kupreskice i drugove pompozno slali u Haag.

Na zbivanja te krvave godine u Vitezu i okolici snazno nas je podsjetila BBC-jeva dvodijelna tv-drama Ratnici (Warriors) autora Leigha Jacksona i rezisera Petera Kosminskoga, prikazana na BHT-u protekle dvije nedjelje. I nju je, kao i sve drugo u nasemu do posljednje ganglije etnicki oboljelom javnom prostoru, moguce procitati i "nacionalno", pa ce takvo citanje sasvim sigurno vidjeti samo to da su u drami "Hrvati i Srbi prikazani kao nasilnici, a Muslimani kao zrtve". Golema vrijednost i svjezina BBC-jevoga filma, medjutim, i jest bas u izboru perspektive, koja takvo citanje cini deplasiranim. Sokantni i frustrirajuci dogadjaji prikazani su iz ugla i "iz ociju" mladih britanskih vojnika, i tu nijednoga trenutka ne biva bitna i determinirajuca etnicka pripadnost ovih ili onih, vec antropoloska jeza koju izaziva sama mogucnost da se medju ljudima takve stvari dogadjaju. Nista bolje ne ilustrira tu dimenziju soka kao prisjecanje jednoga od aktera kada govori o razmjeni mrtvih tijela izmedju "dviju strana". Nad pet svojih mrtvih podignuli su, kaze on, pateticni lelek do neba, a sami su na kamionu isporucili preko devedeset protivnickih tijela, "kao smece", bez truna suosjecanja.

To - ritualno iskazivanje i osjecanje pijeteta za "svoje" i krajnji prijezir za "tudje" zrtve, to je uistinu potpuno zajednicka karakteristika svih nasih etnicko-nacionalnih politika i politicara, u dobroj mjeri prenesena u prosjecni pucki mentalitet, i ona veoma precizno, upravo nemilosrdno razotkriva ozbiljnu moralnu i opasnu socijalnu malformaciju. Uopceno, ona se moze izraziti ovako: ako ne pripadas mojemu narodu, nisi ni covjek.

Na pravno-politickom pak planu, koji se tice ponasanja drzave i drzavnih organa, tu istu izopacenost mozemo otkriti u cinjenici na koju smo naviknuli kao na vlastiti kaput, a koja je zapravo skandalozna, i na koju covjek ne bi smio prestajati upirati prstom. Rijec je jednostavno o tomu da su u ratu kao zrtve zlocina glavu izgubili mnogi Bosanci (precizno: drzavljani Bosne i Hercegovine), u raznovrsnim medjuetnickim (pa i unutaretnickim) kombinacijama, i da bi svi oni - i kao ljudi-pojedinci, i kao drzavljani Bosne i Hercegovine - morali imati principijelno i prakticno jednak tretman kod drzavnih vlasti. Kao i njihovi egzekutori. Cinjenica je, pak, da drzava Bosna i Hercegovina, olicena u svojim najvisim drzavnicima, clanovima Predsjednistva, trenutno: Aliji Izetbegovicu, Anti Jelavicu i Zivku Radisicu, sve do sad nije ni pomislila sluzbeno pokrenuti proces protiv svih onih koji su pocinili zlocine nad njezinim gradjanima.

Ta cinjenica kao etnicke licemjere i sebicne nacionaliste jednako prokazuje sve one koji se ubise kukajuci kako je "njihovih" najvise u Haagu, i kako je to nepravda i zavjera "svijeta" protiv njihova naroda, kao i one koji dobijaju napade ideoloske alergije na sam spomen gradjanskoga rata. Pa, nista bolje ne indicira postojanje elemenata gradjanskoga rata u nasemu pandemoniju 1992 - 95. kao razlicito "klasiranje" nevinih zrtava zlocina.