"Te davne 93./94. u nase malo dvoriste se dolaskom Dragana Vikica vratio red i mir. I pored svakodnevnog granatiranja vise nije bilo zpranja novca', pijanih bandi, droge… Jedino nam je bilo cudno sto je eliminisan znak zzabranjeno parkiranje – osim za stanare zgrade'. Uvijek treba misliti unaprijed. Nismo znali, ali jeste Vikic. Nakon toliko godina gospodin Vikic je opet u nasem dvoristu u Ulici Marsala Tita 50. Sada po drugom zadatku. Naime, kupio je sebi kafic zStefanel'. Nasu radost jedino su znali uzdrmati komentari i pitanja prijatelja tipa: odakle mu 50.000 za adaptaciju kafica i odakle mu auto od 70.000 DM. Nama stanarima nije palo na pamet da preispitujemo imovinsko stanje naseg heroja, naseg idola. Ne, nije nam palo na pamet sve dok pomocnik ministra M. Zilica nije doveo citavu Policijsku upravu u nase dvoriste i skupa sa njima zabranio svim stanarima da se parkiraju u vlastitom dvoristu. Obrazlozenje: sve mora biti cisto zbog tzv. pozarnog puta, a i nemamo odgovarajuci znak (to je onaj s pocetka teksta). Izmedju redova: Gospodin Vikic i njegovi gosti imaju dozvole za parkiranje na svim mjestima, predvidjenim i nepredvidjenim, tako da ce dvoriste biti i dalje puno, ali njihovih auta. Drugo, ispred doticnog kafica nalazi se basta (inace podignuta bez dozvole), koja ni slucajno nece smetati vatrogascima jer valjda nece goriti taj dio zgrade. I tako je nama koji smo 30 godina parkirali svoje automobile, ostalo da samo gledamo kako Vikic ogradjuje ono sto je oslobodio. I sta sada da covjek radi tom heroju koji place za demobilisanim borcima dok mu se na ruci presijava zlatni 'Rolex'." Ovo su redakciji Dana 12. 02. 2000. napisali stanari zgrade u Ulici Marsala Tita 50.

Dragan Vikic je procitao primjedbe svojih komsija i na njih odgovorio: "Istina je da imam dozvolu da parkiram u zabranjenim zonama, ali to gotovo nikada ne koristim. Kao sto vidite, moj automobil nije parkiran ispred kafica, vec ispred MUP–a. Nikome nisam zabranio parkiranje, i to mozete provjeriti i u Kantonu i u Ministarstvu saobracaja. Nadlezne institucije su postavile znak zabrane parkiranja, iz njima poznatih razloga, ali su stanarima dali mogucnost da svoje automobile parkiraju ispred zgrade uz mjesecnu naknadu od 120 DM. Koliko je meni poznato, cetiri stanara iz zgrade placaju te dozvole parkiranja. Dakle, ja ne regulisem saobracaj i sa tim nemam nikakve veze. Sto se tice mog 'Rolexa', automobila, adaptacije i sl., to je moja privatna stvar o kojoj necu govoriti. Ja sam i prije rata vozao novog Pasata i dobro zivio. Ovaj kafic je 49 kvadrata i nisam ga kupio, vec zakupio. Samo se pitam sta bi bilo da sam otvorio nesto vece. Ja sam za vrijeme rata svim stanarima davao hranu, struju…, ali u ovoj zemlji vazi pravilo: koga ti hljebom, on tebe kamenom."

Udruzenje samostalnih privrednika Bosne i Hercegovine odrzalo je sjednicu "posvecenu monopolistickom ponasanju Elektroprivrede BiH". S obzirom da, kazu, vise ne mogu tolerisati postojece cijene elektricne energije i ignorantski odnos EP BiH i Vlade FBiH, na sjednici su usvojili sljedece zakljucke: Preporucuje se clanovima Saveza samostalnih privrednika da svoje obaveze prema EP u narednom periodu (do odredjivanja novih cijena) placaju po izvoznoj cijeni od 0,045 konvertibilnih maraka (u zimskom periodu bh. privrednici placaju 30,744 feninga); formiranje novih cijena elektricne energije za samostalne privrednike se mora vrsiti u saglasnosti sa nasim Savezom jer je EP javna, a ne privatna svojina; u slucaju masovnih iskljucenja elektricne energije, Savez ce donijeti odluke sta ce dalje uraditi.

U objasnjenju ovih svojih odluka privrednici navode da ih je posebno iziritiralo "historijsko" potpisivanje ugovora o izvozu elektricne energije njemackom partneru po cijeni od 0,045 maraka za kilovat, sto je sedam puta manje od cijene koju oni placaju. "Ukoliko bismo mi uvezli istu tu energiju i platili za nju carinu i porez, bila bi oko cetiri puta jeftinija od cijene koju sad placamo", kazu u Savezu. Postavljaju pitanje kako se moze na isti nacin naplacivati elektricna energija od, recimo, Aluminijskog kombinata i jednog sajdzije koji trosi istu struju kao i domacinstva – samo u puno manjim kolicinama. Podatke koje pominju ilustruju informacijama koje su nasli na Internetu: cijene u drugim evropskim zemljama koje su daleko nize nego u BiH, milione maraka koje je EP na svojoj web strani navela kao prihode (382 miliona maraka) i opet zagovaraju poskupljenje jer ne posluju pozitivno. Privrednici vele da im nije jasno "sto onda ne smijene direktora?". Istovremeno, Elektroprivreda kupuje kamione, avione, pravi novu poslovnu zgradu, posudjuje pare Edhemu Bicakcicu kad mu zatreba...

Ogorceni su, pricaju ovi privrednici dalje, sto ih drzava pljacka na sve moguce nacine, a jedan od njih je i Zavod za platni promet. Trenutno u Savezu prave analizu poslovanja ZPP–a kako bi je prezentirali predstavnicima politickih stranaka koje ce pozvati na zajednicki sastanak. Jasni su u svojim zahtjevima: "Mi ne trazimo uslove u kojima cemo ostvarivati enormne zarade, vec samo realne mogucnosti koje imaju svi privrednici na svijetu. Pominju smanjenje doprinosa za deset posto, ali najavljuju poskupljenje struje. Sta mi time dobijamo? Pitat cemo sve predstavnike politickih stranaka, od SDA, SDP–a i ostalih, sta nam nude u predstojecim izborima, i tako cemo se odluciti kome dati nase glasove. A samo u Sarajevu iza nas stoji preko 100.000 ljudi."

U Bujanovcu, varosi sa dvotrecinskom albanskom vecinom, na jugu Srbije na samoj granici sa Kosovom, mnogo toga lici na Kosovo od prije tacno godinu dana. Centralnom ulicom neprestano patrolira jedno policijsko borbeno oklopno vozilo, kontrolni punktovi srpske policije u naselju i na njegovim obodima okiceni su dzakovima sa pijeskom i mitraljeskim gnijezdima. Policajci su u borbenim kamuflaznim uniformama sa pancirima na cijem zadnjem dijelu vire tromblonske granate. Eto dovoljnog razloga za strah i Albanaca i Srba, koji, iz neposredne blizine gledajuci proslogodisnje dogadjaje na Kosovu, ni jedni ni drugi nemaju razlog da prizeljkuju reprizu.

Pa ipak, oni se najmanje pitaju. Prije mjesec dana culo se da na teritoriji te opcine operise albanska naoruzana formacija pod imenom OV PBM (Oslobodilacka vojska Preseva, Bujanovca i Medvedje, juznosrbijanskih opcina na granici sa Kosovom). Prema tvrdnjama ocevidaca, koje je u srijedu nedaleko od sela Dobrosin zaustavila sedmoclana patrola OVPBM–a, pripadnici te formacije, naoruzani automatskim puskama, obuceni su u zelene uniforme, slicne onima koje na Kosovu nose kanadski vojnici KFOR–a. Ista formacija preuzela je odgovornost za nedavni napad na policijsku patrolu kod sela Konculj, nedaleko od Bujanovca, kada je jedan policajac ubijen a trojica ranjena, tvrdi kosovskoalbanski dnevnik Zeri, koji navodi da ta grupa ima glavni stab na svega pola kilometra od granice sa Kosovom. Isti list navodi rijeci neimenovanog komandanta te formacije koji je rekao da njegov pokret "ima potpunu vojnu strukturu". "Nasi ljudi su bili u patroli. Naletjeli su na srpsku patrolu i bili su primorani da otvore vatru. Nazalost, jedan nas covjek je poginuo."

Naravno, ni Srbi nisu bez "aduta" u toj prici. Velike snage Vojske Jugoslavije koncentrisu se na granici prema Kosovu, sva orudja okrenuta su u tom pravcu tako da oni koji strahuju da se u slucaju sireg sukoba tu nece postovati nikakva granica imaju jake argumente za svoju teoriju. Dok na teritoriji ovih triju opstina Srbi uglavnom operisu sa regularnim snagama vojske i policije, njihovo prisustvo u Sjevernom sektoru Kosova mnogo je diskretnije. Naime, u okolini Kosovske Mitrovice, posljednje srpske enklave unutar etnicki ciste albanske teritorije na Kosovu, prije desetak dana americki vojnici uhapsili su dva srpska policajca koji su navodno nosili pisma beogradskog MUP–a, dok su izvori policije UN francuske vojnike KFOR–a u Mitrovici optuzili da saradjuju sa srpskim naoruzanim grupama. Tako se tvrdi da su Francuzi pomagali srpskoj paravojnoj grupi pod imenom "Vatrogasci", koja svojim upecatljivim imenom pobudjuje sumnju da ju je osnovao sam Milosevic.

I da bi srpsko–albanski krkljanac bio potpun, potrudio se sam Draza Mihailovic, koji se iznenada pojavio na Kosovu. Kako pise banjalucki magazin Reporter, da bi cudo bilo vece, Draza uopce nije Srbin, vec Albanac. Kada su u proslu srijedu na volseban nacin iz mitrovackog zatvora pobjegla cetvorica osumnjicenih za ratne zlocine, medju njima je najvise paznje Mitrovcana pobudio jedan albanski preobracenik pod imenom Draza Mihailovic. Srbi su navijali za Albanca. Ostalo je jos samo da se vidi kako bi trebalo da se zove Srbin za koga bi navijali Albanci. U medjuvremenu, Kosovo puzi prema Beogradu.

"Okle, braca, snijega, zar se nije vise i na Bjelasnici istopio", zacudjeno je upitao jedan od bezmalo 5.000 navijaca mostarskog "Veleza" koji su dosli na Kosevo podrzati svoj klub u prvom mecu u ovom stoljecu protiv gradskoga rivala. Utakmicu sa mostarskim "Zrinjskim" organizirala su dva velika "preduzeca" – novinska kuca "Avaz" i Mesna industrija "Lijanovici", a ona je zavrsila "pomirljivim" rezultatom 2:2. Mi zaista "ne bi bili mi" kad se ne bismo potrudili da nesto ispadne kako valja. Naslage snijega na tribinama Koseva, negdje visoke i do 80 cm, i samo tri ulaza otvorena na zapadnim tribinama podsjetili su nas da jos uvijek zivimo u zemlji u kojoj manjka osnovne kulture javnog zivota. Svako ko se smatra poznavaocem nogometa, pri prvom pogledu na sastav svecane loze mogao je shvatiti da je utakmicu bolje gledati uz drustvo "obicnog svijeta". Neizbjezni SDA–ovi supervizori za sport Timur i Ejup, zajedno sa Safom, dogradonacelnikom Ivanom Prskalom te ekipom iz FS BiH, nisu bili nikakav garant duhovitih komentara utakmice. Jedina dvojica ljudi kojima ste bez zazora mogli nazvati zdravo, merhaba ili faljen Isus (nepotrebno precrtati) bili su jedan od najboljih "Velezovih" igraca u povijesti Blaz Baka Sliskovic, koji je dosadno drugo poluvrijeme proveo grickajuci kospice, te jedan od najznacajnijih "Velezovih" navijaca u povijesti dr. Zdravko Grebo, koji je jedini u lozu dosao "propisno" odjeven – u sal i kapu "Veleza".

Trojica veterana kojima na celu pise da prate fudbal barem tridesetak godina zapodjenuli su na tribinama ovakav razgovor:

– Slab, brate, ovaj nas fudbal, a u Srba, nema ih 500.000, a imaju 50 klubova.
– Znaju, brate.
– Ma, ne znaju, i u njih je prvak onaj "Boksit" iz Milica.
– Reci, bogati, Fadile, ti si sudio "Zvijezdi" i "Partizanu", pa znas, jelde, da nijedan bh. klub nije igr'o atraktivnije od "Veleza".
Na to Fadil uzvraca autoritativno:
– Sto jes' – jes', kod njih su bili, brate, unikatni igraci. Oduvijek. A onu zadnju generaciju pred rat najbolje je bilo gledati. Steta, onaj Tuce je bio sklon povredama, a strasan igrac, brzo mu zavrsi karijera. I onaj Kajtaz je umio, a onaj Karabeg sto je igr'o s njima, mislim da jos igra u Hrvatskoj.

Prijateljska utakmica bez vecih incidenata (grudvanje Prskala, koji se setao tartan stazom, od "Velezovaca" nije grijeh, ali skandiranje "gazi ustase" jeste) mogla bi biti uvod u normalizaciju naseg nogometa, ali ce prethodno malo trebati pocistiti: malo snijeg, malo svecane loze, kako na Kosevu, tako i pod Bijelim Brijegom. Za buducnost "Veleza" i "Zrinjskog".

Do sestog marta 2000. godine sve firme koje su registrovane kao D.J.L. moraju se preregistrovati u D.O.O. – ili prestati sa radom. Na prvi pogled, razlika je samo u kolicini osnovnog pologa koji firme moraju imati na racunu: potreban iznos za D.J.L. je hiljadu maraka, a za D.O.O. deset hiljada KM. Medjutim, u oba slucaja iznosi na racunu se mogu spustiti na 300 KM. No, ono sto je zaista problem u ovoj odluci federalnog ministarstva nadleznog za zakone iz oblasti poslovanja preduzeca na teritoriji BiH jeste nevidjena pljacka koju Federacija provodi. Kako?

Racunica je jednostavna: sve firme koje se budu morale preregistrirati, a ima ih oko 50.000, morat ce uplatiti sljedece dazbine: hiljadu maraka na racun firme koja se preregistrira, 405 maraka takse i oko 500 za troskove advokata koji ce uraditi preregistraciju. Plus–minus, samo u ovom poslu Federacija ce prosperirati sa oko 20.250.000 KM nicim izazvanih, jer preduzeca koja se preregistriraju imat ce samo drugaciji predznak a isto ce raditi.

Jedna od antologijskih recenica 20. vijeka svakako je ona americkog astronauta Neila Armstronga, izgovorena nakon sto je ovaj clan posade Apolla krocio na Mjesec: "Ovo je mali korak za covjeka, ali veliki za covjecanstvo." Decenijama je, medjutim, ostalo tajna da je Armstrong, prije nego ce uci u kapsulu i otici s Zemljinog satelita, rekao jos nesto: "Sretno, gospodine Gorsky."

U pocetku su strucnjaci agencije NASA vjerovali kako je Armstrong, ustvari, poruku uputio svom rivalu, nepoznatom sovjetskom astronautu, no nakon provjere, utvrdili su da u posadama letjelica ukrasenih srpom i cekicem nema nikoga sa slicnim imenom. Armstrong pak nikada nije zelio objasniti o cemu se zapravo radi, i na sve upite u godinama poslije odgovarao je samo smijeskom.

Dok je Bosna brojala posljednje mjesece rata, 5. jula 1995. Armstrong je, na pres–konferenciji uprilicenoj u Tampa Bayu (Florida, SAD), nakon 26 godina objasnio ko je "gospodin Gorsky". Najpoznatiji americki astronaut je, ispostavilo se, cekao da stvarni gospodin Gorsky umre kako bi konacno ispricao jednu zanimljivu epizodu iz svog djetinjstva, ne narusavajuci pri tome niciju privatnost. Naime, kao djecak, Armstrong je sa prijateljima cesto igrao baseball i jednog je dana neko od igraca loptu poslao pod prozor spavace sobe Armstrongovih susjeda, porodice Gorsky. Kada je otisao po loptu, mali je Neil cuo gospodju Gorsky kako muzu govori: "Oralni seks! Hoces oralni seks?! Dobit ces ga kad komsijin mali prohoda po Mjesecu!" Neil Armstrong je na Mjesec stao 16. jula 1969.

DRUGI PUT PRVACIC (Pise: Nenad Velickovic)

– Tata, je li ovo avion?
– Kako ce biti avion na sinama?
– Pa sta je onda?
– Voz.
– Kakav je ovo voz?
– Eurostar. To je superbrzi voz.
– Hocemo li mi njime putovati?
– Necemo.
– Zasto?
– Zato sto je superskup.
– Njime se voze samo bogati, jelde?
– I siromasni, kad putuju na racun firme. A kad je generalni strajk, onda svi putuju.
– Ja znam sta je strajk.
– Sta?
– Kad radnici stanu na prugu pa ne rade tramvaji.
– Tako je u Bosni. Ovdje je drugacije. U Bosni radnici najvise strajkuju zato sto nisu bolje zaposleni, a ovdje zato sto nisu bolje placeni.
– Vauu! Vidi kakva su sjedista! Imaju i stolovi!! Vauu!
– To je prva klasa. Kad neko ima vise novaca, vozi se prvom klasom, a kad ima manje, drugom.
– Jel' se prvom klasom brze dodje?
– Dodje se isto, jer je isti voz. Vidis onaj veliki broj jedan? To je prva klasa. A onaj broj dva, druga.
– A zasto nije sve prva?
– Zato sto bogati ne vole da se mijesaju sa siromasnima.
– Imamo li mi prvu klasu?
– U Bosni?
– Aha.
– Nemamo. Kod nas je sve druga.
– Kod nas se bogati mijesaju sa siromasnima.
– Kod nas bogati ne putuju vozom. I niko se ni s kim ne mijesa.
– A ima li na brodu prva i druga klasa?
– Ima. Druga klasa su kabine bez prozora, skroz na dnu, ispod mora. A prva su kabine na vrhu. Ako brod pocne da tone, siromasni se podave, a bogati se obuku i predju u camce za spasavanje.
– Imamo li mi onako velike brodove?
– U Bosni?
– Aha.
– Nemamo nikakve. Ali mozda cemo imati.
– Kada?
– Kad napravimo brodogradiliste u Ostroscu.
– A hocemo li imati ovakve vozove?
– Hocemo.
– Kada?
– Za pedeset godina. Kad ovi zahrdjaju i ostare, onda ce ih pokloniti ili prodati nama.
– Zasto ce nam pokloniti? Zasto sami ne napravimo?
– Zato sto mi bolje rusimo nego sto pravimo. Salim se. Zato sto nemamo novaca da kupimo sve dijelove.
– A odakle nam novac da kupimo cijeli voz?
– Posudi nam onaj ko nam prodaje voz.
– Ne kontam.
– Zato ides u skolu. Sko–ntaces, kad budes ucila kamatni racun.
– Ovdje imaju super vozove, super brodove, sve je super. Imamo li mi iceg vise od njih?
– U Bosni?
– Aha.
– Imamo. Oni imaju jednog predsjednika, a mi tri!

LICNOST U FOKUSU

Doktor, kako je glasio ratni nadimak ekonomiste koji je, iako s fakultetskom diplomom i vrlo sirokim izborom mogucnosti za rjesavanje egzistencijalnih problema jos 1991. krenuo u tada ilegalne oruzane snage bosanskog otpora - dobrano se zainatio. U prijevodu, to znaci da gorivo u Bosni jos uvijek nece poskupjeti, ma koliko se brigada samostalnih prodavaca benzina upinjala da digne cijene i tako jos malo zaradi i jos vise zagorca zivot siromasnim bosanskim masama, carobnjacima u procesu savladavanja vremena od prvog do prvog.

Kerim Lucarevic je na mjesto direktora "Energopetrola" dosao bucno, uz novinske napise, skandale, price o njegovim tjelohraniteljima, politickim interesima... jer valjda nije ni moglo drugacije. Lucarevic je, naime, covjek koji izaziva paznju: kada svi pucaju od pacifizma, on se sprema za rat; kada svi Izetbegovica dizu u nebesa, on ga preko svojih Narodnih novina baca u blato; kada mnogi kritikuju Izetbegovica, on mu se vraca; kada drugi love pozicije, on ih gubi; kada izlazi iz SDA, radi to da bi se borio za svoje ideale; kada se vraca - opet navodi isti razlog. Idealist, sta li?

"Energopetrol" u ovom trenutku mozda i moze naci boljeg direktora, nekoga ko nece talasati i ko ce placati skupe stranacke prohtjeve, tezeci da cijenu svojih usluga priblizi svedskim standardima, puneci tako i vlastiti dzep, ali i kasu preduzeca koje ce jednog dana, kada se namire sve silne paralelne institucije (javne i tajne policije, aktivna i neaktivna omladina...), biti temeljito rastaljeno izmedju skupine poslusnih, odanih i, pa zar treba naglasiti, pohlepnih i nesposobnih.

Lucarevic je, kako smo vec rekli, naopak covjek za ova vremena. Umjesto da sa svojim konkurentima-privatnicima sklopi primirje i, kao oni, krene uvoziti loz--ulje a prodavati ga pod naftu, ili pocne kupovati ostale auto-potrepstine po dvije marke i prodavati ih po pet, uz obavezno neplacanje poreza, on se svojim poslom vrlo ozbiljno bavi. Pod njegovim vodstvom "Energopetrol" je nabavio neophodnu opremu, skupio nekadasnje radnike Rafinerije iz Modrice, uglavnom prognane u Gradacac, i sa 45 zaposlenih, demobilisanih boraca, pokrenuo proizvodnju, a zatim i izvoz motornog ulja. Tu su, naravno, i obnovljene pumpe nekadasnjeg giganta, za koje cesto nije trebalo imati samo novac vec i dozu neophodne tvrdoglavosti. Jer, jedna je EP-ova pumpa cak bila na meti Ureda visokog predstavnika, ciji su sluzbenici useljeni u zgradu do nje, pa su se stvari toliko zategle da Lucarevica umalo nije NATO bombardirao.

Ipak, najznacajnije je i najkonstantnije Lucarevicevo prezivljavanje "naftnih kriza" izazvanih teznjama za povecanjem cijena. Princip je jednostavan: vjestacki izazvana nestasica uvijek ima uzrok u niskim cijenama cije korigiranje uvijek i jedino odbija "Energopetrol", preuzimajuci na sebe opskrbu trzista i nabavljajuci naftu cesto svojevrsnim "operacijama Laufer", uz jedino normalno objasnjenje: "Poskupljenje ostalih proizvoda vezanih za eventualno povecanje cijene goriva najprije bi osjetile socijalno ugrozene kategorije." A cudna direktora, em ne gleda samo sebe, em radi za sto je placen i, sto je nebitan ali simpatican detalj, jedini ima znacajnu fotelju i mindjusu. Pa da, rock 'n' roll je uvijek i isao uz miris benzina.

RIJEC U FOKUSU

"Veliki pozar izbio je u petak navecer u Sportsko–rekreacijskom centru Boro i Ramiz u samom sredistu Pristine, a ugasen je nakon visesatnih napora lokalnih vatrogasaca i vatrogasaca KFOR–a."

Ova agencijska vijest, ako i pripada uobicajenoj crnoj kronici balkanskog javasluka ili destruktivne piromanije, u ovom slucaju opisuje i lomacu jednoga simbola. Posljednji kamen nekad mocne titoisticke tvrdjave zavrsio je u vatri i plamenu, ostavivsi pokoljenjima tek nejasno sjecanje na jednu okrutnu utopiju. Suzivot u zemlji samoupravnog socijalizma, utjerivan raznoraznim smotrama bratstva i kongresima jedinstva, pokazao se tek kao nocna mora.

Boro i Ramiz bijahu, naime, tipicna komunisticka legenda, prica o dva Kosovara, koji su se uprkos historiji, nacionalnim razlikama i losim navikama udruzili na putu Tita i partije. Koracali su tim trasiranim putem i mnogi njihovi sunarodnici sve dok put tog idilicnog ideoloskog bratstva nije zavrsio u klaonici. Boro i Ramiz u tom metaforickom smislu danas gotovo nisu ni moguci, jer je ponovo iznad zivota politika. Jer, njihovim nasljednicima danas izgleda da nakon svega nikakav suzivot vise nije ni moguc, pa i sam spomen na njih treba predati kusnji plamena.

Elem, Boro i Ramiz bijahu hrabri Titovi borci, a zajedno poginuse na Titovu putu. Nakon svega danas postavlja se tek pitanje: jesu li izginuli uzalud? Snage protiv kojih su se oni borili kao da su definitivno odnijele pobjedu i danas izgleda ne samo da su njihovi zivoti bili obicna laz nego da se izmedju dvije etnicke grupe nikad u povijesti nista lijepo ni dobro nije desilo.

Jesu li Boro i Ramiz poginuli uzalud? Jesu li uzaludno pali heroji Sutjeske, jesu li ideje za koje su se oni borili mrtve. Mrtav jest sistem koji ih je prisvajao, ali jesu li one mrtve? Ukoliko bi odgovor na ova pitanja bio potvrdan, svijet u kome zivimo mi ne bismo mogli spasiti od definitivne smrti.

Mogu se voditi vjecni ratovi, dijeliti i preimenovati drzave, unistavati citava pokoljenja, stvarati nove legende, moze se strasnom vatrom sprziti svaki trag proslosti, mogu pobjednici pisati nove historije kako god i kad god to zazele, ali svijet Bore i Ramiza ne moze propasti, jer je to jedino moguci ljudski svijet. Ta prica je naprosto neunistiva i ona nam jedina daje neku nadu, neku varljivu iluziju da svoj zemaljski zivot mi ipak necemo provesti u paklu.