SKORO CE KRAJ PRVOG TELEVIZIJSKOG DNEVNIKA,
nogo metni je dan, ali sportski izvjestaj ne zapocinje rezultatima Prve savezne lige. Splitska luka, ljudi na rivi, strasno puno ljudi na rivi pljesce i skandira - Veljko, Veljko, a uzbudjeni glas Ede Pezzija obavjestava televizijsko gledateljstvo da ce za koji trenutak u splitsku luku uplivati nas veliki plivac maratonac Veljko Rogosic nakon sto je plivao, plivao i plivao i doplivao od otoka Visa sve do Splita. Kamera lovi plivaca, on kao i uvijek na kraju trke pliva delfinovim stilom, brkovi su mu se objesili do brade, lici na morza s konzerve Eva sardina, siroko otvara usta, hvata zrak i evo skoro ce doplivati do obale, netko ce mu pruziti ruku, mozda ce to biti predsjednik gradskog komiteta partije ili neki stari prvoborac, Veljko ce se popeti na rivu, neka zena poljubit ce ga u obraz, a onda ce Edo Pezzi upitati Veljka Rogosica je li bilo tesko, a on ce odgovoriti da nije, iako je bilo kriza na petnaestom kilometru, i dodat ce da ovu pobjedu posvecuje... Kome ili cemu je posvecuje, to smo zaboravili, ali dobro pamtimo da je svoje pobjede uvijek posvecivao i da bi ta posveta raznjezila zenska srca, a u muskih blago budila ljubomoru, ali to nikada nisu priznavali jer je i za njih Veljko Rogosic bio kralj. Taj covjek plivao je sasvim sam s kraja na kraj Jadrana, pratili su ga gliseri i male ribarske brodice, katkad ga je pratio brodic hitne pomoci, ali nitko nikada nije plivao zajedno s Veljkom Rogosicem. U to vrijeme nisu u modi bili kolektivni plivacki maratoni i svaki je maratonac plivao sam. Na drugom kraju svijeta plivali su neki Amerikanci i Meksikanci, ali o njihovim imenima i podvizima nista nismo znali, niti su nas zanimali. Veljko je bio nas covjek i malo je bilo onih koji su na takav nacin bili nasi ljudi. On nikoga nije iritirao jer je plivao sam, nikome nije mogao biti konkurencija i nitko nije mogao navijati protiv njega.

Veljko Rogosic bio je sasvim obican covjek. Nama je djelovao kao oni ljudi koji su nam u Bristu, Podaci ili Zaostrogu ljeti izdavali sobe i koji su po cijeli dan sjedili u konobi, a kad padne sunce, isli igrat na balote. Za Sarajlije bila je to tipska slika Dalmatinca, jednako uproscena kakva je iz dalmatinske perspektive bila tipska slika Sarajlije. Jedni smo drugima bili isti, kao sto su bijelcima svi Kinezi isti, ali u toj istosti nije bilo niceg ruznog. Bili smo si medjusobno simpaticni i postojao je samo jedan Dalmatinac kojega je Sarajevo nesmiljeno mrzilo: Ivica Surjak, Hajdukova jedanaestica kojoj su uvijek zvizdali i Kosevo i Grbavica.

Svake je sezone Rogosic plivao no vi i sve tezi maraton, ali taj koji je otplivao od Visa do Splita djelovao je najimpresivnije. Nakon te trke Veljko Rogosic snimio je reklamu za Pipi u kojoj je, kako je vec nalagao tadasnji reklamni red, rekao nesto u smislu da mu Pipi pomaze da pliva tako dobro i tako daleko. Ta reklama godinama se prikazivala na televiziji, sve dok Ana Sasso nije postala Miss Jugoslavije i snimila onu reklamu sa sisama ispod mokre majice. U toj reklami Ana Sasso upravo izlazi iz mora. To more bilo je sasvim malo za razliku od mora u kojem je plivao Veljko, a nije bilo najjasnije ni to zasto je imala majicu na sebi kada je ulazila u more.

Amerikanci su Veljku Rogosicu ponudili da prepliva s jedne na drugu obalu rijeke ispod Nijagarinih vodopada. Veljko je pitao je li to netko do sada ucinio, a Amerikanci su mu odgovorili da nije. Nakon toga je pitao je li to uopce moguce i hoce li ga progutati vir, a Amerikanci su odgovorili da oni vjeruju kako je to stvarno nemoguce i kako ce ga vrlo vjerojatno progutati vir. Veljko Rogosic je rekao: E, ako je tako, ja necu plivati. Na to su se Amerikanci strasno zacudili jer su veliki dolari bili u pitanju. U ono vrijeme nije nam bilo jasno zasto se Amerikanci cude sto jedan Dalmatinac radije bira da ostane ziv nego da zaradi dolare. Nije nam bilo jasno jer nismo znali sto ti ljudi o nama misle. To ce nam postati jasno u nekom od narednih zivota, ali tada ce vec biti kasno jer ce mnogi od nas tada vec postati Amerikanci.