Franjo Tudjman je mrtav, ali dok je zivog Alije Izetbegovica, na ovim prostorima zivi demagogija oceva domovina i nacionalnih lidera. Retorika s kojom u posljednje vrijeme Izetbegovic istupa, svjedoci da su on i Tudjman, i pored neskrivene medjusobne netrpeljivosti, jednojajcani blizanci autoritarnog tipa vladanja narodnih usrecitelja. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju pruza proslonedjeljni Izetbegovicev govor na stranackom skupu u sarajevskoj opcini Novi Grad, koji je oznacio i zvanican pocetak predizborne kampanje vladajuce stranke.

Sustina njegovog govora precizno je odredila i koordinate kojima ce se kretati kampanja Stranke demokratske akcije. Po receptu hadezeovske propagande na nedavnim izborima u Hrvatskoj, Izetbegovic je svu svoju lidersku i vizionarsku imaginaciju upotrijebio da birace podsjeti na vlastitu slavnu ulogu u proslosti, ne baveci se pritom tricama i kucinama ocaja, bijede, sveopce apatije i potpune besperspektivnosti koju sasvim izvjesno donosi nastavak njegove vladavine. Tako smo saznali da bosnjacki narod prije njega "uopce nije bio faktor". Doduse, zivio je i u Banjoj Luci, i u Visegradu, Capljini, i Trebinju, ali su zato njegovi sljedbenici danas svoji na svome na cetvrtini nekadasnje mrske komunisticke Bosne i ima ih vise u Arizoni nego u Prijedoru.

Nervoza koja polako prerasta u paniku, izazvana rezultatima svih istrazivanja koja svjedoce da je medju Bosnjacima Socijaldemokratska partija tamo gdje najslabije stoji vec izjednacena sa SDA, tjera Izetbegovica da sve cesce javnosti ogoli i svoje godinama skrivano lice. Kada govori o prerusenim komunistima u SDP-u a prvi do njega stoji Ejup Ganic, onda to vise nije pitanje politike nego bezobrazluka. Nedavno je na sastanku sa poslanicima i opcinskim celnicima svoje stranke govorio o potrebi smjenjivanja onih koji su uhvaceni kao lopovi, koristeci se pritom eufemizmom da su "umorni". O umoru tridesetogodisnjaka i cetrdesetogodisnjaka, dakle, govori covjek koji je blize svojoj stotoj nego pedesetoj godini i koji je u svojim rukama u zadnjih deset godina koncentrirao moc kakvu u sretnim zemljama imaju vlade i parlamenti, ali tek zajedno. Ovo, ali i ne samo ovo, svjedoci da Izetbegovic polako gubi kontakt sa stvarnoscu. Ocekivati da bi ga na to mogli upozoriti lopovi i cankolisci koji ga okruzuju je iluzorno. Cak i da je samo vic (pita Alija Mirzu Hajrica: "Moj Mirza, ko ce mi biti savjetnik kad ti umres?"), odlicno oslikava svu tudjmanoidnost Izetbegoviceve autorecepcije. Uvjerenje o vlastitoj politickoj besmrtnosti i nezamjenjivosti isijava iz njegovog cjelokupnog ponasanja i duboko je usadjeno u svijest cak i najblizih medjusobno zavadjenih saradnika.

Izetbegoviceva ocita nakana je da u kampanji izbjegne raspravu o crnim besperspektivama Bosne ukoliko Bosnjaci ne izvuku pouku iz hrvatskih izbora. Odnos Zapada prema njemu najbolje je demonstriran osudom svih clanova Predsjednistva BiH od strane Richarda Holbrookea povodom neusvajanja Zakona o granicnoj sluzbi, za sto Izetbegovic objektivno ne snosi ni djelic krivice. Najvecu uslugu njemu bi napravio SDP ukoliko bi se upecao na mamac rasprava o tome ko je odbranio Bosnu. Polemiku o tome da li je SDA odbranila Dobrinju, kako tvrdi Edhem Bicakcic, treba prepustiti borcima. Svako onaj koji se ne osjeca obmanutim vojnickim knjizicama, certifikatima, etabliranjem ratnih profitera, novostecenim vilama kriminalaca koje stiti vrh vladajuce stranke, neka ponovo glasa za SDA.

Do tada, javnosti ostaje da se zabavlja Izetbegovicevim besmislicama o tome kako jedino SDA moze stititi interese Bosne i Bosnjaka, pri cemu je u roku od sedam dana rekao da je SDP ustvari "bosnjacka stranka".

Senad PECANIN