Na pocetku medjunarodne kulturne manifestacije "Sarajevska zima" otvorene su i tri kolektivne izlozbe. Ono sto je zajednicko svima jednostavno bi se moglo definisati nedostatkom koncepcije, koja bi, da je bilo, pojedina djela na svakoj pojedinoj izlozbi uvezivala u funkcionalnije cjeline, smislenije i dublje od ovih postojecih, tek predstavljackih koje svaka izlozba ponaosob posjeduje.

Najprije se sarajevskoj publici svojim djelima predstavila grupa od 18 autora, likovnih umjetnika koji svojim radovima cine tek dio grupe od ukupno 42 umjetnika iz isto toliko gradova Evrope. Njihova djela cine jednu svojevrsnu kulturnu mrezu gradova cije je sjediste u Grazu. I Sarajevo sa djelima Edina Numankadica pripada tom kulturnom krugu. Ova grupa autora predstavlja raznolikost likovnog stvaralastva na podrucju sa koga dolaze pojedini clanovi. Selektor izlozbe Laszlo Beke je bio na mukama da iz takve jedne raznolikosti napravi srodnu i funkcionalnu cjelinu. I pored njegovog truda, najveca vrijednost ove kolektivne izlozbe lezi u kvaliteti pojedinih djela koja bi mogla ostati upamcena, za razliku od cjeline. Tako se mogu izdvojiti instalacije Eve Masarykove iz Bratislave, koja je kroz tri korpe sa posteljinom predstavila covjekovo odrastanje, te rad Petera Weibela, koji se poigrao sa zelenim i bijelim poljima i slovima koja cine rijec Graz te tako za svoj grad uradio zanimljiv logo koji bi u buducnosti mogao imati i prakticno upotrebnu vrijednost u slucaju da gradski oci imaju sluha za Weibelovu poruku: Graz - grad kulture. Daleko najduhovitija rjesenja ima Priska Riedl iz Linza, koja nudi citav niz vrlo lucidno dizajniranih termofora: termofor sa automobilskom sarom, sa motivom mobitela, termofor-serbetnjak, termofor-peraje, otvorena knjiga. Poslije Sarajeva izlozba putuje dalje.

Druga kolektivna izlozba, otvorena, kao i prva, u Collegiumu Artisticumu, jeste izlozba bh. likovne grupe "Deset plus". Kao i prethodna, nije imala drugog koncepta do namjere da pojedinacno predstavi svoje clanove. Grupu "Deset plus", koja pod ovim imenom izlaze od prosle godine, cine vec afirmisani umjetnici srednje generacije. Mora se priznati da su njihove nesto mladje kolege iz "Maxumima", a koji djeluju od 1997. godine, kada je koncipiranje kolektivnog angazmana u pitanju, daleko efikasniji. Posmatrano pojedinacno, clanovi grupe "Deset plus" ove godine ostaju u sferi ocekivanog, ne praveci radikalne iskorake iz prepoznatljive poetike koju ponaosob grade. Jedino je Mensud Keco, smjestajuci "ljude sa stecaka" sa proslogodisnje izlozbe u jedan drugaciji, kvalitativno nov (razigran) kontekst, napravio iskorak u vlastitom konceptualizmu.

Umjetnicku grupu "Arbeitskreis 68" iz njemackog Wasserburga je na "Sarajevsku zimu" doveo njihov clan i nas sugradjanin Dzeko Hodzic. Grupa broji nekoliko stotina clanova, a sarajevskoj publici u galeriji "Mak" predstavilo se, bez neke koncepcije kao i prethodne, njih desetak. Par Ute Lechner & Hans Thurner se od ostatka predstavljenih clanova iz "Arbeitskreisa 68" izdvojio morbidnoscu. Ili kako drugacije okarakterisati jednu od njihovih instalacija sacinjenu od stola sa staklenom plocom ispod koje u rizi leze tri mrtve macke, onako dobro truhle. To nije sve, jer je taj sto tek dio performansa koji se sastoji od vecere uz svijece na istom. U Bozijoj basti svega u izobilju.
(N. Dzanko)