Politicke kampanje su po definiciji najbezobrazniji oblik artikulacije stranackih interesa. "Ici djonom" podrazumijevajuca je, unaprijed prihvacena zargonska preambula predizbornih partijskih utakmica. Ali, pretvoriti dogovorenu debljinu djona u augmentativ koji se ni iskazati ne da, e to je previse! SDA je na pocetku prikupljanja glasova kojih je sve manje demonstrirala svu provincijsku raskos svojih potplata: gazi, gazi komuniste… Prednjacio je onaj koji nije htio govoriti, al' eto…

POLITICKI MARKETING JE BRUTALAN. NAJBRUTALNIJI
je u rukama onih politika koje se brutalno poigravaju sa istinom, proglasavajuci svoj pogled na svijet mjerom svih stvari, postojecih da jesu, nepostojecih, zamislite, ne da nisu, nego opet da jesu! Negirajuci tako cak i istinitost starog dobrog Heraklita da ono sto ne postoji zbilja i ne moze postojati, neki nasi politicki lideri i politicke partije usudjuju se ono sto ne postoji proglasiti ociglednom i golom oku vidljivom istinom. Zaboravljaju pritom da je "istina nedjeljiva i da je prati sjaj njezine vlastite jasnoce". Ogledni primjer takovog laganja je nasa draga SDA.

Zapocinjuci predizbornu kampanju u novogradskoj sarajevskoj opcini, najvidjeniji clanovi stranke na vlasti zaprijetili su, ni manje ni vise nego cinjenicama, ukorivsi ih sto egzistiraju neovisno od SDA volje i, onako provjerljive kako ih je Bog dao, kazuju narodu ono sto jeste a ne ono sto bi kadrovici iz ulice Mehmeda Spahe (vazno ime ovoga teksta) htjeli da jeste.

Kultura zrtve
Izetbegovic i drustvo su zaboravili da cinjenice mozda mogu ustuknuti pred retorickim akrobacijama profesora Filipovica, ali pred propagandnim vokabularom podrumske i natpodrumske, inozemne i tuzemne SDA svite, cinjenicama ne preostaje nista drugo doli da "klevecu i lazu" o misionarskoj ulozi stranke "muslimanskog povijesnog kruga". A kad cinjenice klevecu i lazu, sve je istina.

SDA je blago bosnjackog naroda, koje je, vidi se sad na kraju balade, moglo ostati i zakopano u ugodnoj hladovini neobjavljene povijesti a da se mi, suvremenici njene jadne vladavine, i ne ocesemo zbog toga. No, kad je vec izgnana na svjetlo dana, ostaje nam da zalimo zasto je alkemicari svojim bajama i eksperimentima nisu pretvorili u neku pristojnu, merhametlijsku nevladinu organizaciju. Da je kojim slucajem SDA NGO, bosnjacki narod danas ne bi imao mononacionalnu partiju kojoj se svih ovih godina na nacional-sovinistickim beogradskim partyjima i pseudozagrebackim gangama hercegovackog gremija tepalo kao "najzad pronadjenom obliku muslimanske izdaje Bosne".

Mozda se, ne treba grijesiti dusu, tokom zdruzene agresije na BiH, u trenucima rezignacije i malodusja, mnogima od nas pricinilo da je SDA zeljela koplja svoje patriotske ideologije iz sarajevskog sredista baciti sve do kapija Bosne, na svim njenim stranama. Mozda smo, u trenucima sasvim razumljive identifikacije sa kosmickim bolom nase zajednice, Izetbegoviceve povremene elektronske suze pogresno tumacili kao ociglednu nemoc jedne naivne i dobrohotne licnosti.

I sâm sam, u trenucima arhetipskog pristajanja na kulturu zrtve, vjerovao da taj covjek, dok u poznim godinama snagom neobjasnjive volje (bjese li to, ustvari, vlastoljublje?) obilazi ade slobodne teritorije, ima nesto nevino u sebi, nesto sto se samoljubivo, infantilno i inferiorno moglo protumaciti kao slicnost svome narodu. Avaj! Ono sto je zelio taj covjek bilo je u korijenu mitsko: narode bosnjacki, ako je ikako moguce, lici na mene!

Da, taj uznik komunistickih kazamata, taj sljedbenik Bozanske Objave i zavodljive socioloske teorije o pojedincu koji odredjuje historiju grupe, taj misionar apstraktnog religijskog bratstva u sebicnoj nakani da nas promijeni u korijenu, svih ovih godina majstorski je vodio igru: "Svoju volju hoce sad duh, svoju volju hoce sad onaj koji je u svijetu izgubljen." Samo dobar odgoj sprijecio je ovog, kako ga dvorski lirici nazvase, nebeskog izaslanika duhovne preinake bosnjackog naroda da nam povice: Evo vam ga! Uz graficki prikaz mjerne jedinice Dubrovacke republike.

Igri jos uvijek nije kraj. Patolosko odsustvo drzave supstituirano je vjerom u moc drustvenih normi i institucija, religije prije svega. Na pocetku treceg milenija Bosna je tek drzava u tragovima uz cije se nakaradno nastajanje uporedo odigrava i proces pogubnog i neocekivano rigidnog zaledjivanja unutrasnjih, modernih formi drustvenog zivota. Festivalski uvoz takvih vrijednosti je tek puko mazanje ociju. Golema je to zasluga vladajuce bosnjacke stranke koja je a priori favorizirala svojevrsnu parazitsku, staticnu, preegzistencijalnu duhovnost naustrb rada kao ljudske imanencije. Rezultat je drustvena patologija: rad, sama ideja rada gotovo da je prognana iz naseg svakodnevnog zivota i u najboljem slucaju svedena je na trgovinu i sverc, na ideju orijentalnih bazara, na karavanu u kojoj bosanski duh ustupa mjesto nomadskoj nestalnosti. Iscekujuci varvare, pretvaramo se u njih. Zatvoreni u kuce, njegujemo kult vode i cistoce, a tik pred nasim vratima smece svjedoci da smo izgubili kontakt sa tlom. Cak i u higijenskom smislu. Jesmo li zbilja postali hulje ili tek piskarala nepotrebno uznemiruju? Vladajuce politicke strukture same sobom su odgovor.

Brisanje povijesti
Kako drugacije nego nitkovlukom prvog reda nazvati pocetak predizborne kampanje Stranke demokratske akcije? Kako drugacije, nego strasnim odsustvom kulture za drugoga, nazvati okupljanje vladajuce bosnjacke partije tog 12. februara u sarajevskoj opcini Novi Grad? Kako pogledati sebi i istini u lice ako predjemo preko blasfemija Izetbegovica i njegovih ahbaba. Kako uopce pronaci sebe u godinama prije rata kada Izetbegovic kaze da nicega zdravog nije bilo prije SDA: "Mi smo na koncu otvorili i eru slobode u ovim krajevima. Mi smo razbili totalitarizam. Mi smo uveli demokratiju. SDP ne bi bio SDP danas da nije bilo SDA. Danas bi to bio Savez komunista, jednopartijska organizacija. To je cinjenica. Dakle, mi smo to uradili."

Bio bih presretan kada bi citaoci sada mogli vidjeti set upitnika i uzvicnika kako zbunjujuce plove u oblaku iznad moje glave. E, ne znam sta bih dao da me mozete zamisliti kao Indijanca u crtanim romanima nakon sto je popio losu "vatrenu vodu". Eto, bas tako se osjecam nakon sto nam je "otac nacije" otkrio kako nam je sve donio; cak i ono najsvetije - slobodu. To, naprosto, nije fer.

Izetbegovic brise ljude iz predratnog registra "osvajanja slobode". Brise one koji su u Valteru, Nasim danima, Slobodnoj Bosni, Omladinskom programu… promicali ideju slobodnog govora i govorili slobodno. Brise one koji su mu omogucili da svoje stavove javno saopci onda kada su srpski nacionalizam i komunisticki integrizam podzemnim radnjama to prijecili. Ali na stranu sve to. On brise povijest Bosne. Pa cak i kada tvrdocu njegovog predizbornog obracanja opravdamo povisenim adrenalinom koji pogodi covjeka kad je za govornicom a dolje ljudi, nemoguce je Izetbegovicev govor tretirati drugacije nego kao tudjmanovski. Kazu da je to teska kletva koja dotice i one dijelove govora koji su najmanje Judini: "Mi smo dobili Brcko. Inace, ono je bilo prepusteno Srbima. Podsjetio bih vas, 21. novembra 1995. godine je zakljucen Dejtonski ugovor. Dvadesetog novembra mi smo bili prekinuli pregovore, spakovali se da idemo kuci, jer Brcko nije bilo nase. Mi smo odbili da potpisemo takav ugovor. Rizikovali smo nastavak rata zbog Brckog. Brcko je danas distrikt i prema tome izvadjen je ispod sape cetnicke. On ce biti jedan slobodan grad, distrikt koji ce vjerovatno vrlo skoro biti najnapredniji dio BiH."

Bas zanimljivo. Izetbegovic je priznao da ce najnapredniji dio BiH upravo biti ona zona u kojoj nacionalne stranke ne vode glavnu rijec.

Ljudska korektnost nalaze da se istakne Izetbegoviceva upornost u izmicanju "grada svih gradova" iz legislative srpskog entiteta koju je demonstrirao tokom mukotrpnih pregovora u Ohiu. Ali, sva prica poslije je u najvecoj mjeri prica o upornosti samih Brcaka. Prica o Mirsadu Djapi. A covjek je, ni kriv ni duzan, clan one stranke koja bi danas navodno jos uvijek bila Savez komunista da nije bilo Izetbegoviceve grupe duhovnih istomisljenika.

Dogma
Lideri opozicionih politickih partija uglavnom su se ocitovali oko ovog sramnog predizbornog edikta Stranke demokratske akcije. Sa manje ili vise uspjeha odgovorili su na Izetbegovicevu pricu o bijeloj repi, brasnu koga ima, hljebu koga nema, Marici, zeni jednog finog covjeka, Srbina, tramvajdzije. Lagumdzija je, sa izobiljem cinizma, "roknuo jednu, dvije" o komunistickom pedigreu "pokreta zelenih". Djelujuci u svojim reakcijama gotovo novinarski, predstavnici politickih partija samim novinarima nametnuli su jedan drugaciji diskurs o "stranci koja je odbranila Bosnu". Nazovimo uslovno taj diskurs bezobraznim. Mada nije. Radi se samo o analizi bezobrazluka. O analizi jednog sivog misljenja koje ne sumnja, koje kategoricki tvrdi, koje vrijedja: "Afirmirali smo bosnjacki narod, identitet bosnjackog naroda koji nije postojao. Bosnjacki narod prije… (SDA, op.a.) uopce nije bio faktor."

Mozda neocekivano, ali iz ove Izetbegoviceve krutosti, dogmatske zakovanosti i brisanja drugacije povijesti izbija lik starog crkvenog skolasticara Jorgea, srednjovjekovnog cuvara pravovjernih knjiga u Ecovom romanu Ime ruze. Nema kralja Tvrtka, nema Mehmeda Spahe, nema Branka i Hamdije… Ima samo Dogme. Noel Malcolm, covjek koji Bosnu voli vise od samoga sebe, u intervjuu za ovaj broj naseg magazina rezolutno kaze: "Najveci Bosanac dvadesetog stoljeca je Mehmed Spaho!" Dzaba, Alija!

SDA, svjesna da kopni njena politicka moc i da se glasovi tope poput ramazanske tôpe u zahvalnim ustima vjernika, u predizbornu kampanju krenula je ofanzivno, nogometnim rjecnikom kazano, formacija je 11 - 0. Odbrana je suplja, bokovi kriticni, sredina se brani svim snagama. Polazi se od pretpostavke da ce zbijenost redova dati rezultat. Ali sudija pamti one koji krse pravila igre, pa neocekivano napusta poziciju neutralnosti i priklanja se jednoj strani.

Ne onoj koja, kada kritikuje opoziciju, nezavisne intelektualce, novinske smutljivce i smusenjake, kao glavni argument odbrane iznosi tezu da je stanje rata i poraca objektivno najtezi period u historiji naroda i zemalja i da je stoga kritika SDA od strane nabrojanih "lajavaca" licemjerna, neodogovorna i da ne uvazava realitet.

To ne pije vode iz jednostavnog razloga: Kada SDA ideolozi npr. rangiraju komunizam kao najmracniji period bosanske proslosti u kojemu su misleci ljudi zavrsavali u zatvorima, onda uopce ne uvazavaju historijski kontekst, geopoliticku sliku bipolarnog svijeta, gvozdenu zakonitost komunisticke ideologije itd. vec i one pozitivne vrijednosti (nacionalna emancipacija nacionalno neopredijeljenih muslimana u Muslimane, obrazovanje, socijalna politika, ekonomski razvoj… sto samo neodgovorni ljudi mogu omalovazavati) bacaju u prasinu i pljuju po njima.

Kako to, kada se kritikuje SDA, treba uzeti u obzir objektivni realitet determiniran ratom, a kada je u pitanju kritika komunizma, objektivni realitet determiniran globalnim geopolitickim gibanjima i samom idejom komunizma ne treba uzeti u obzir. Jos jednom, kako to?

Tama
Probijajuci se kroz sumu Izetbegovicevih rigoroza i SDA dubioza stigosmo i do Ganica. Lepi Cane, lepo, kako to samo on ne ume, kaza na pomenutom sijelu SDA aktivista: "Na nasim skupovima su heroji, na onim drugim podrumasi."(!?) Evo, Bosnom jos vlada muk nakon Ganiceve podjele na svjetlo i na tamu.

I da ne zaboravim, direktno iz raja (ako ne trune po srpskim zatvorima) Ganicu pozdrave salje "glavni podrumas Zepe", njen najveci heroj, covjek s ruzom na reveru, moj drug iz Studentskog doma Nedzarici, clan SDP-a BiH Avdo Palic.