Ratni komandant cija prica zvuci kao scenarij uzbudljivog filma, Faruk Omanovic, covjek koji je presao put od mirovnog aktiviste, preko ranjenika koji se iz Amerike vratio u Peti korpus i to preko teritorije AP ZP i zaradio Zlatni ljiljan, sada je predsjednik Opcinske organizacije SDP-a Cazin. U razgovoru za Dane otkriva kako je bilo boriti se protiv Abdicevih i istovremeno trpiti torture Veladzicevih, te istice kako su Krajisnici, nakon sto se politika s njima surovo poigrala, ostali zaboravljeni

DANI: Iako ste nosilac Zlatnog ljiljana, tvrdite da se u Vas sumnjalo do kraja rata: zasto?

OMANOVIC: Njima nista nije znacilo to sto ja imam Zlatni ljiljan, nije im nista znacilo sto sam i dalje borac, sto sam dosao iz Amerike da se borim, stavise, to je njima bilo jos sumnjivije, pa su uporno govorili da ne znaju na kojoj sam ja strani. Da bi to saznali, oni su legendarnog borca Skoru priveli i pretukli da bi saznali sta sam ja pricao na putu od Skokova do Cazina. Meni su u jednom momentu ponudili da budem komandant grada. To mjesto nije postojalo po formaciji, ali se radilo o pokusaju da se nadje nacin da se sprijeci maltretiranje gradjana, divljanje paravojnih formacija. Prvi moj potez u prvom danu na toj duznosti je bio da odem do paravojne jedinice ovih nasih ekstrema u Cazinu, gdje sam rekao da se oni moraju potciniti bilo kojoj brigadi, a mi smo ovdje imali tad vec cetiri brigade. Imali smo 101. muslimansku, koja je tad zvana 504., koja je bila dovoljno muslimanska da ovi nisu mogli reci da njima tu nesto ne odgovara. Oni nisu nigdje presli, a mene su do 12 navecer smijenili. Do ujutru sam postavljen za komandanta bataljona, i na toj duznosti sam zavrsio rat. Mogu reci da je taj bataljon pohvaljen od Generalstaba, mnogi borci su dobili Zlatne ljiljane. Nije bio najbolji jedino po tome sto su ga zvali komunjarski i to zato sto mi nismo cinili nista sto bi bilo na sramotu gradjana koji sad u ovoj drzavi zive.

DANI: Koliko je, medjutim, danas moguce umiriti duhove mracnog dijela krajiske povijesti?

OMANOVIC: Vise puta sam govorio o tome da trebamo otvoriti vrata istine. Mislim da se toliko spletaka napravilo od strane politike da mi ni sami nismo svjesni koliko smo u svemu tome bili sahovske figure koje su sad na kraju zatvorene u kutiju i odlozene negdje u cosak, i o njima niko vise ne vodi racuna. Gradjani nose u sebi sve te torture koje su prezivjeli, nesrecu, pogibije svoje djece, i nose mrznju koja se potpiruje iz dana u dan. Lako je nagovoriti jednog roditelja da mrzi, jer on osjeca veliku bol za svojim izgubljenim. Medjutim, bit ce tesko politicarima koji su tad sve vodili da odgovore roditeljima kad jednog dana roditelji shvate da su njihova djeca bila samo sahovske figure i da su upotrijebljena ovako ili onako. U ovom kraju smo dozivjeli sukob sa autonomijom, tu smo imali velike zrtve, a unutar grada velike torture. Svi koji su imali diplome a nisu bili u SDA, svi koji su niskoobrazovani a nisu bili u Armiji ili u SDA, sigurno su bili pretuceni, mislim cak s ciljem da odu, jer su ovi sto su ih tukli znali reci "otici ces ti kad-tad". Po meni su oni bili regrutna komisija za Fikretovu vojsku.

DANI: Slazete li se s ocjenom da je od kraja rata za Krajinu najvazniji dogadjaj smjena Mirsada Veladzica?

OMANOVIC: U potpunosti. Mislim da je Mirsad Veladzic jedan od bitnijih krivaca za sve ovo sto sam ja do sada nabrojao. Njegova politika nije nikad bila usmjerena ka povjerenju, nikad on nije nudio nesto sto bih ja mogao prihvatiti kao gradjanin koji nisam u SDA. On je uvijek nudio sukobe, mrznju i spletkario na mnogo nacina, sto ja ne mogu dokazati, ali ce dokazati vrijeme i historija.

DANI: U Prezentu, lokalnim cazinskim novinama, objavljen je niz prica o maltretiranju bivsih pripadnika vojske AP ZP. Koliko u tome ima istine?

OMANOVIC: Koliko sam procitao tih prica, imam osjecaj da su sve istinite. Na nekoliko skupova sam govorio da bi ova druga strana trebala iznijeti isto tako istine sta se uradilo dolje. Upravo to bi bila istina, da je u Kladusi bilo tortura, logora, da su zatvarani gradjani koji nisu bili za Fikreta, da je bilo cak i ubistava i vucenja ljudi zakacenih za auto, da je bilo objesenih za banderu...

DANI: Moze li se desiti da u tom otkrivanju istine bude okaljano ime generala Atifa Dudakovica?

OMANOVIC: Na ovoj strani nije bilo klasicnih logora, osim sto su zarobljeni iz prvog dijela autonomije bili zatvoreni u Bihacu u nekoliko hangara. Dudakovic je to sigurno znao. Moje je misljenje da za ove civilne torture Dudakovic nije kriv. Mozda je kriv sto nije nista ucinio da se to ne desi, ali nije kriv za to sto su radile civilne strukture i jedna tvrda linija koju mi inace nismo poznavali ni u korpusu, ni u MUP-u, ni nigdje. To je bila jedna tvrda politicka struktura koja je harala ovdje i mislim da tu ima upetljane prste Veladzic i njemu slicni, pa sve do Sarajeva.