Tek kada su Krajisnici shvatili da Izetbegovic ne moze politicki vaskrsnuti Mirsada Veladzica, poceli su da govore naglas. Opsada straha pod kojom je Krajina od Veladzicevog ustolicenja, polako popusta. Kako je bilo u tajnim SDA zatvorima? Sta su sve prezivljavali krajiski nepodobnici? U koje je sve svrhe koristena borba protiv autonomije? Potresna svjedocenja teroriziranih prozivaju ne samo Veladzica i njegove najblize suradnike vec jasno upucuju na sarajevske adrese: do Izetbegovica i reis-efendije, koji je potlacenim zatvorenicima objasnjavao kako se brani drzava

MARTA 1998. GODINE, TADASNJI GUVERNER
Unsko-sanskog kantona, zet Halida Cengica i jedan od najodanijih i najbahatijih Izetbegovicevih kadrova, Mirsad Veladzic licno, odgovorio je na pitanje Dana o "proganjanju" politickih protivnika na zapadu Bosne: "Mi sa svojom opozicijom nikad nismo imali problema. Imamo korektne odnose. Da li oni imaju problema... Nisu se zalili i nismo nikada imali spornih momenata."

Nisu se, dakle, zalili, rekao je Veladzic, covjek cije je smjenjivanje s mjesta predsjednika USK, prema rijecima Ibrahima Topica, predsjednika Udruzenja za afirmaciju ljudskih prava "Jednakost", najznacajniji dogadjaj vezan za Krajinu od kraja rata. I bio je u pravu. U Cazinu ili Velikoj Kladusi niko se nije zalio, jer nije smio i jer mu je iskustvo govorilo kako ce sva sila argumenata biti anulirana argumentom sile, iznesenim kasno nocu, na neoficijelnom informativnom razgovoru, tokom kakve kasne posjete, ili, u najboljoj varijanti, pri pokusaju vracanja na posao ili u stan, dodijeljene dokazanim vlasnicima clanskih kartica - jedne stranke.

3.000 privodjenja
Zato se danas zale svi - otkrivajuci ne samo metode vladavine klana Veladzic, cvrsto sticenog u Sarajevu, vec i dubinu razdora medju Bosnjacima, autonomasima i korpusasima, kako se vec medjusobno zovu u Krajini, kraju u kojem je proces unutarnacionalnog pomirenja sporiji cak i od provodjenja Dejtonskog sporazuma. Priliku da progovore nisu, medjutim, poceli koristiti samo oni sto su nakon epizode na pogresnoj strani povijesti povjerovali u provodjenje zakona o amnestiji, a dobili samo zivot s etiketom "autonomas", vec i svi drugi - kojima je nepripadnost jednoj partiji anulirala armijski staz ili cinjenicu neodlaska za Fikretom Abdicem.

Price o teroru vlasti provodjenom pod okriljem rata prestizu danas ispovijesti o mirnodopskoj, manje brutalnoj ali jednako dugoj diskriminaciji. I tu se pokazuje stravicna cinjenica: borba protiv ideje autonomije iskoristena je, kako tokom sukoba, tako i svih proteklih godina, za uklanjanje i zastrasivanje svih koji nisu vjerovali u tri slova: SDA!

Samo u Cazinu je tokom rata u Stanicu javne bezbjednosti privedeno oko 3.000 ljudi, predratnih socijalistickih funkcionera, vidjenijih gradjana neukljucenih u Stranku, onih koji su se drznuli reci kako je "Fikret s autonomijom oborio cijene", ali i pripadnika Armije BiH cija je najbliza rodbina bila u vojsci samoproglasene Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Sva ta hapsenja zavrsavala su batinanjem ljudi, za koje niko nikada nije odgovarao, iako je, prema rijecima svjedoka zatocenih u sobi broj sest SJB Cazin, nekoliko njihovih sugradjana preminulo upravo od posljedica "obrade". Uostalom, svjedok zbivanjima iz "sestice" je dijelom i reisul-ulema Islamske zajednice Mustafa-efendija Ceric, koji je, obilazeci zatvorenike, od njih i doznao da su tuceni, odgovorivsi im da se, eto, "drzava mora braniti". Bilo je to u jesen 1993, dakle na samom pocetku sukoba medju krajiskim muslimanima, kada je zapadnu enklavu, umjesto pozvanog predsjednika tadasnje RBiH, Izetbegovica, posjetio vjerski poglavar Ceric.

U godinama poslije, sve do kraja rata, Krajinu nisu potresala samo nagla nocna zatvaranja vec i ubistva, sva redom do sada nerazjasnjena. Likvidirani su ljudi za koje se smatralo da predstavljaju opasnost po drzavu - dakle pravi ili potencijalni autonomasi. Niti jedno od tih ubistava, o kojima ne postoji precizna evidencija, nikada nije rijeseno, niti je, u vecini slucajeva, postalo predmetom profesionalne istrage. Bilo da je rijec o smrti penzionera Asima Kovacevica, Mehe Jasica, rodjenog 1928. godine, ili generala HVO-a Vlade Santica, posljednji put vidjenog u nekada ekskluzivnom Hotelu "Sedra", nekih desetak kilometara od Cazina.

Krajem rata, obracuni dobijaju drugu formu, manje krvavu, ali, dugorocno, barem jednako pogubnu za kraj u kojem se tako cesto govorilo o pomirenju i tako malo radilo na njemu. Prica je vec u tom periodu dobila notu humora, istina, crnog. U okolini Kladuse je tako onemoguceno upisivanje u knjigu rodjenih djece s nepocudnim imenima. Takva su, naprimjer, Fikret i Sejla. Roditelju je, naime, objasnjeno da se zna zasto on sinu daje Fikret, a Sejla... E, "Sejle" su valjda bile ime jedne od Abdicevih jedinica. Istina, tako se zvao i davni hit bihackih heavy metal zvijezda Divljih jagoda, no taj se podatak nije uzeo u obzir, bas kao ni cinjenica da je u jeku oruzanog i propagandnog rata na Radiju Cazin objavljeno kako je Fikret Abdic promijenio ime u Todor - pa mu je prvo ime time trebalo prestati biti "izdajnicko".

Prozor za nadgledanje
U atmosferi opceg ideoloskog drila, narocita je paznja poklonjena skolama - kovacnicama netolerantne svijesti djece. Sem obaveznog razvrstavanja djece na osnovu ratnog angazmana oceva, uvedene su i specijalne kontrolne mjere rada nastavnika, najcesce primanih po osnovu partijske pripadnosti i bez odgovarajuce strucne spreme, koja u oglasima za posao nije ni navodjena. Prema nalogu bivseg ministra obrazovanja u Vladi USK, sadasnjeg rektora Univerziteta u Bihacu Esada Jakupovica, na vratima svih ucionica napravljeni su prozori dimenzija 30 puta 30 centimetara kako bi direktori skola mogli u svako vrijeme cuti i vidjeti sta im se u skolama uci.

Takodjer, prema planu rada, u Krajini je vjeronauka obavezan predmet, zastupljen sa dva casa sedmicno u svim razredima, dok je istovremeno za informatiku odvojeno pola skolskog casa. U toku druge polovine uci se tehnicko obrazovanje. U skolama je jednak problem i s nastavnicima engleskog jezika, pa cak dvije generacije cazinske gimnazije uopce nisu slusale predavanja iz tog predmeta. Propusteno je, medjutim, moguce nadoknaditi na kursevima engleskog jezika i informatike, ciji je organizator Muslimanski omladinski savez.

Rezultat ovakve skolske politike jeste 8.200 ucenika u Cazinu na pocetku skolske 1999/2000, dakle skoro cetiri hiljade manje nego davne 1981. godine. I svi drugi gradovi USK su u generacijskom manjku, pa su sada skole siromasnije za 609 djaka. Preostali uce od nestrucnih nastavnika, skole su im pune Izetbegovicevih slika, a obavezan pozdrav je, makar se uciteljica zvala Nada - esselamu alejkum.

Sve ove price napokon se u Krajini pricaju glasnije, bez osvrtanja ko sjedi za susjednim stolom. Ljudi sve glasnije zele reci sta je bilo, svjesni "da, mozda jos nije vrijeme", ali ohrabreni odlaskom Mirsada Veladzica. "Kada je odletio on, jasno je da moze svako", kaze jedan od nasih sagovornika, upucujuci nas na niz adresa na kojima je moguce cuti donedavno zabranjene storije.