O predsjednickoj rotaciji

PRISPJELA JE JOS JEDNA ROTACIJA U Predsjednistvu Bosne i Hercegovine, pa je sada, za narednih osam mjeseci, na celu toga tijela Alija Izetbegovic. Tako, od prvih "demokratskih" izbora u jesen 1990, sve se je u Bosni, u njezinom zivotu i u njezinom politickom ustrojstvu, stalno mijenjalo, uglavnom nagore, samo je Izetbegovic ostajao. Sto u starom sedmoclanom predsjednistvu (pokojne) Republike Bosne i Hercegovine, koje se je i samo vise puta personalno izmijenilo, sto u daytonskom troclanom – njemu tece vec deseta godina. Po starom balkanskom plemenskom obicaju, titula kao da je vec srasla uz njegovo ime, sto se najbolje vidjelo u inauguralnom interviewu na televiziji, koja samoj sebi tepa da je bosanskohercegovacka, u kojemu voditeljica svojega gosta uporno naziva formalno nepostojecom funkcijom: "predsjednik Izetbegovic". Mutatis mutandis, istu vrstu uporstva i oglusivanja o demokratske cinjenice pokazivali su HDZ–ovi novinari dok su Franju Tudjmana zvali besmislenom titulom "predsjednika svih Hrvata".

Zelja za promjenama odavno je vec glavna crta raspolozenja ogromne vecine gradjana u Bosni i Hercegovini, bez obzira na naciju i entitet. Ona je osobito primjetna nakon ogromnih promjena u Hrvatskoj, iako, nazalost, ne postoje politicki uvjeti da se "hrvatski slucaj" u Bosni i Hercegovini brzo i tako korjenito ponovi. U nas ne postoje mehanizmi pouzdanoga ispitivanja javnoga mnijenja, pa je to raspolozenje tesko kvantificirati i pretvoriti u egzaktne podatke. No, ono je tako izrazito i tako masovno da ga je moguce empirijski "opipati" na svakom koraku.

Slusajuci, medjutim, novog–starog predsjedavajuceg Predsjednistva Bosne i Hercegovine, stjece se dojam da on o tom raspolozenju ne zna nista, to jest, da su njegovo raspolozenje i njegove politicke procjene i preferencije – sasvim suprotne. Izetbegovic, naime, za svaku mogucnost promjene politickih odnosa u Bosni i Hercegovini navodi toliko mnogo sumnjicavih rezervi, a to radi s toliko neskrivenoga entuzijazma, da je neizbjezan zakljucak kako mu je od svega ipak najdrazi – status quo.

Kada se Izetbegovic u tim svojim veselo–defetistickim spekulacijama drzi dnevnopolitickih odvagivanja i procjena o snazi i teritorijalnoj disperziji pojedinih stranaka, o njihovim izgledima na izborima, onda se to jos i moze odbiti na uobicajenu stranacku agitaciju (makar i ne bilo previse demokratski koristiti "drzavnu" televiziju u te svrhe). No, on ni ovom prilikom, kao i mnogo puta dosad, nije odolio potrebi da gledateljstvu ponudi i dodatna "kulturoloska" objasnjenja – zasto je u Bosni i Hercegovini tesko ocekivati nekakve vece promjene stanja i politickih odnosa.

Elem, to je zato sto je Bosna i Hercegovina "specificna zemlja"; ona je drukcija od Francuske, Njemacke, Austrije, pa i Hrvatske, koje sve, je li, imaju jedan vecinski narod a ostali su manjine. Blago njima, a sto cemo mi, kad su u Bosni tri naroda, tri kulture, religije, tri mentaliteta cak... Izetbegovic ne kaze izricito, ali iz cijeloga nacina na koji postavlja argumentaciju, po njemu izlazi da je to, u usporedbi s ostalim zemljama, determinirani, "urodjeni" hendikep Bosne i Hercegovine u njezinom hodu prema demokraciji.

Deklarirajuci kako je za nje ga to aksiom Bosne, njezi na jedina "istina", Izetbegovic ujedno deklarira i politicki stav, koji se nuzno mora svoditi, osobito u prakticnoj operacionalizaciji (na cemu Izetbegovic uvijek inzistira kao na vrhovnom kriteriju svake politike), na – nacionalni egoizam kao politicki program. To je, naprosto, neizbjezno. Pa, posto je Bosna i Hercegovina tako fatalno trodijelna, to onda posljedicno znaci da njezin politicki program i nije moguce drukcije formulirati nego kao – tri nacionalna egoizma.

Jesu li, medjutim, Izetbegoviceve "tri kulture, tri naroda, tri mentaliteta, tri religije" bas jedina "istina" o Bosni? Mozda je pravo pitanje: postoji li uopce ta vrsta istina, koje se izgovaraju apodikticki, vanhistorijski, neprocesualno? Svaka od tih naoko neupitnih, u kamenu isklesanih bosanskih trijada, kada se pogleda ili strogo analiticki ili, s druge strane, na temelju dozivljajnih iskustava iz nekih drugih i drukcijih vremena – najedanput pocinje pokazivati sasvim razlicito lice, postaje jedna bitno drukcija "istina". Recimo, zar bas taj famozni mentalitet (ma sto to znacilo) nije uvijek i svugdje bio i ostao glavna opca identifikacijska crta Bosanaca svih vjera i etnija! A to je, opet, moguce zato sto je upravo jedinstvena bosanska kultura, shvacena kao zajednicki referencijalni okvir, uvijek dinamicki supostojala s tri zasebne, religijsko–konfesionalne po porijeklu, koje se sada vole zvati nacijama, po pseudoznanstvenom patentu socijalistickih kabinetskih "mislilaca".

Drugim rijecima, potpuno podjednak status "istine" imaju oba stava: i onaj o trokomponentnosti Bosne i Hercegovine, kao i onaj prividno oprecni o zajednickom kulturnom okviru. Stvar je, zapravo, u tomu sto one i nisu nikakve "istine", najmanje ideoloske; to su samo dva dijalekticki suprotstavljena aspekta socio–antropoloske realnosti Bosne i Hercegovine. Sve to skupa ama bas nikakve veze nema s ovolikom ili onolikom "sposobnoscu" Bosne i Hercegovine za demokratizaciju i modernizaciju. Ali ima mnogo veze sa sasvim konkretnim politikama i politicarima, kojima ovakve pseudoistine trebaju kao smokvin list za vlastite ciljeve, udaljene i od kulturnog smisla Bosne i Hercegovine i od stvarnih, egzistencijalnih interesa njezinih ljudi.

To u povijesti ove zemlje nije nista novo. Stvar je subjektivnog, cesto sasvim proizvoljnog izbora odredjenih politicara i politickih elita, hoce li stavljati naglasak na jedan ili drugi aspekt, na konvergentne ili divergentne elemente Bosne i Hercegovine. Ali, po tomu se neumoljivo poznaje i njihov dubinski stav spram ove zemlje i njezine sudbine. Onaj tko ju, kao Alija Izetbegovic, vidi kao potpuno trodijelnu, i tko to proglasava njezinom jedinom "istinom", a iz toga izvodi smisao i smjer svoje politicke akcije, nikako ne moze ocekivati da mu parola o cjelovitoj i demokratskoj Bosni i Hercegovini bude vjerodostojna.