FOKUS

Protekle sedmice, vladama zemalja cla nica Kontakt–grupe iz Ureda Visokog predstavnika otisao je takozvani non paper u kojem se izvjestavaju o trenutnoj situaciji u BiH, dilemama sa kojima se suocava Visoki predstavnik te kratkorocnim prioritetima medjunarodne zajednice. Dani su u posjedu ovog izuzetno zanimljivog dokumenta, cije vam najznacajnije dijelove ukratko prezentiramo.

Na pocetku stoji ocjena da medjunarodna zajednica mora biti spremna da reagira u skladu sa odlukama Ustavnog suda, prije svega onom o konstitutivnosti. U pismu se potcrtava pozitivan uticaj hrvatskih izbora kao i konstatacija da nema mira u BiH dok je na vlasti aktuelni rezim u Beogradu. Iznosi se i ocjena da je HDZ BiH nervozan, SDA zabrinuta zbog vidnog rasta SDP–a, dok je Koalicija "Sloga" podijeljena. Iznosi se i procjena o mogucnosti izbijanja sigurnosnih incidenata, uz naglasavanje da je neophodna spremnost da se na njih adekvatno odgovori. Situacija u RS–u se cini zabrinjavajucom, uz konstataciju da je "Sloga" jos uvijek zajedno samo zahvaljujuci instrukcijama Socijalistickoj partiji iz Beograda.

Izborni zakon i dolazeci izbori se ocjenjuju djelimicno vaznim. Navodi se da je jedna opcija odloziti ih za period nakon aprila, odnosno oktobra. Naglasava se neophodnost koristenja izbora u Hrvatskoj i davanja sanse bosanskohrvatskoj opoziciji i SDP–u u Federaciji. Ured Visokog predstavnika iznosi procjenu da ce SDS pod uticajem Beograda znacajno ojacati te da ce biti tesko odrzati "Slogu" i njeno prezivljavanje u narednih 14 do 20 mjeseci. Po autorima pisma, ovo ostavlja dilemu oko odlaganja izbora, uz naglasavanje da nema lake opcije i da se o ovome pitanju moraju nastaviti diskusije.

Vaznim se ocjenjuje i koristenje momentuma u implementaciji Daytona u vezi sa uspostavom granicnog servisa. Kao stratesko opredjeljenje iznosi se potreba fokusiranja na tri polja: ekonomsku reformu, povratak izbjeglica i izgradnju zajednickih institucija, zatim napora na izgradnji evropskih perspektiva BiH (prikljucenje Savjetu Evrope, aktivnosti vezane za Pakt stabilnosti) kao i izrada fisibility studije (ne kasnije od 2001. godine), o odnosima EU i Bosne pracenim izradom mape puteva i utvrdjivanjem perspektive stabilizacije i asocijacije sa Evropskom unijom.

U skladu sa svojim renomeom Oslobodjenje je ove sedmice izvijestilo svoje malobrojno citateljstvo da Fahrudin Radoncic, direktor Novinske kuce "Avaz" iz Sarajeva, kupuje ni manje ni vise nego Dane. Da ce odlazak na profesionalno usavrsavanje naseg doskorasnjeg glavnog i odgovornog urednika Senada Pecanina biti znak za start nove hajke na Dane, znali smo vec unaprijed. No, da ce Oslobodjenje ponijeti stafetnu palicu, ipak nismo ocekivali. Unatoc tome sto je prethodno razgovarala sa nasom glavnom i odgovornom urednicom Vildanom Selimbegovic, koja joj je objasnila da se radi o nedobronamjernim lazima, novinarka Senka Kurtovic je objavila pomenuti clanak pozivajuci se na dobro upucene "carsijske price". Svjesni smo da je Pecaninov odlazak itekako primijecen u javnosti, sto je mozda i razlog frustriranosti Kurtoviceve. Da je ona kojim slucajem otisla, sto joj je ocito neophodno potrebno, tesko da bi njeno odsustvo primijetio iko osim clanova najuze porodice.

Pokusavajuci svoje budalastine uciniti uvjerljivim, Senka Kurtovic je pisala i o padu tiraza naseg magazina. Da je za svoje lesinarske sklonosti u prici o tirazu odabrala vlastite novine, koleginica bi pogodila u "sridu". Uostalom, brojke o kretanju tiraza Dana i Oslobodjenja u posljednjih godinu dana najbolje svjedoce. Ilustracije radi, evo svjezih podataka: prosli broj Dana stampan je u 22.530 primjeraka, a istog dana (u cetvrtak) Oslobodjenje je stampano u zavidnih 8.270 primjeraka. Da ne bude zabune, u cijeloj prici radi se o sarajevskom, a ne o paljanskom Oslobodjenju.

U organizaciji magazina Dani, 15. februara promovirana je knjiga Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991 – 1995. Knjiga je rezultat okruglog stola na temu Rat u Hrvatskoj i BiH 1991 – 1995, odrzanog u Budimpesti 25 – 27. septembra 1998, pod pokroviteljstvom Bosanskog instituta iz Londona i Instituta za jugoistocnu Europu u sklopu Srednjoeuropskog sveucilista u Budimpesti. Sudionici okruglog stola, tj. autori ove knjige su: Dusan Bilandzic, Norman Cigar, Jovan Divjak , Marko Atila Hoare, Rusmir Mahmutcehajic, Stipe Mesic, Warren Switzer, Martin Spegelj, Antun Tus, Paul Williams i Ozren Zunec.

Prema misljenjima nekih od strucnjaka sa pomenutih instituta, do sada nijedna medju mnostvom knjiga o ratovima nije do kraja pratila raspad SFRJ i temeljito istrazila isprepletenost vojne i politicke dimenzije u njemu. Ova knjiga je, po misljenju njenih autora, konacno pokrila tu prazninu donoseci kljucne odgovore na pitanja: Jesu li politicka vodstva postavila realisticne ciljeve i jesu li se oni s vremenom mijenjali? Jesu li civilno–vojni odnosi bili plodotvoroni ili disfunkcionalni? Koje su faze bile kljucne u vojnim kampanjama? Je li medjunarodna zajednica bila pasivni posmatrac, nepristrasan posrednik ili aktivni sudionik rata? Jesu li politicka vodstva ratove okoncala u odgovarajucem trenutku? Zasto jesu ili zasto nisu? O ovoj knjizi, ciji su suizdavac Dani, na promociji su govorili gospoda Quentin Hoare, Martin Spegelj, Ivo Zanic, Rasim Delic, Ivo Komsic, Rusmir Mahmutcehajic i gospodja Branka Magas.

Perica Vucinic, vlasnik i gla vni urednik banjaluckog magazina Reporter, i Zeljko Cvijanovic, saradnik tog lista i saradnik Dana, prosle nedjelje pozvani su na saslusanje pred sudiju osnovnog suda u Banjoj Luci. Nista to ne bi bilo cudno da nisu pozvani po zahtjevu za uzimanjem njihove izjave koji je sudu u Banjoj Luci podnio tuzilac iz Sremske Mitrovice (Srbija) i da protiv njih nije otvorena istraga zbog vrijedjanja Slobodana Milosevica. Sudija se u "oslobodjenoj" Banjoj Luci vadio kako cini samo tehnicku uslugu svom mitrovackom kolegi, tek, Vucinic i Cvijanovic osumnjiceni su po clanu 157. Krivicnog zakona SRJ, koji im moze donijeti jednu do tri godine zatvora, doduse ne u Banjoj Luci, vec u Sremskoj Mitrovici, odakle je postupak pokrenut.

Zahtjev za istragu pokrenut je petog januara zbog naslovne strane i teksta iz broja Reportera od sestog oktobra prosle godine. Kao glavni urednik magazina, Vucinic se sumnjici da je na naslovnu stranu stavio Slobodana Milosevica "sa tri uva i sa jednim okom zacrnjenim, a jednim osvetljenim, sa nekim znakom crvene boje koji je stavljen preko lica, sa sajkacom i kokardom na glavi". Monstruozna montaza, reklo bi se, bila je, medjutim, tek agencijska fotografija jednog ucesnika u beogradskim antirezimskim protestima koji je preko lica nosio Milosevicevu fotografiju. To je rasvijetlilo dilemu tako sto je jedno uho od tri pripadalo maski, a dva anonimnom demonstrantu.

Cvijanovic se tereti da je u istom broju izdanja Reportera za Srbiju u tekstu Diktatura napisao: "Snage rezima Slobodana Milosevica prosle noci su u Beogradu u sinhronizovanoj akciji uhapsile, u nepoznatom pravcu odvele i likvidirale vise od tri stotine intelektualaca, politickih prvaka i drugih protivnika rezima." Ne tereti se, medjutim, za nastavak teksta: "Vest s pocetka nikada necete procitati na srpskom jeziku. Ali ne zbog toga sto ona nije moguca, vec zato sto nece imati ko da ih napise: oni kojima bi to i poslo za rukom tesko da bi uspeli da ne udju medju onih trista za odstrel."

Ali dirljiva saradnja Srbije i RS–a u sankcionisanju medija tu se ne zavrsava. Ministar informacija RS Rajko Vasic povukao je iz skupstinske procedure svojih ruku djelo pod nazivom Zakon o javnom informisanju RS. Rekao je da bi on to doradio jer je na skupstini cuo mnogo zanimljivih ideja. Prava istina je, medjutim, da je zakon povucen po zahtjevu OHR–a, jer je predvidjenim drakonskim kaznama protiv novinara previse podsjecao na bratski zakon Aleksandra Vucica, Vasicevog srbijanskog kolege.

Cetvrtog januara predsta vnici kompanije "Air Bosna" potpisali su ugovor sa avio–proizvodjacem "AirBusom" o prvoj nabavci dva vlastita aviona, tipa Airbus 319–100. Avion je kapaciteta 132 sjedista i kosta 40 miliona maraka. Na dan potpisivanja ugovora, 15 odsto ukupne cijene na ime ovog avio–proizvodjaca uplatila je Vlada Federacije, a ostatak od 85 procenata bit ce otplaceno novcem dobijenim dugorocnim kreditiranjem medjunarodne zajednice, kad avioni budu dopremljeni na Sarajevski aerodrom. A to je 2003. godine.

Do tada "Air Bosna" mora obezbijediti pilotski kadar, hangar i inzinjere koji ce odrzavati avione. "Mene vec sada pomalo hvata panika jer smo se kupovinom ovih savremenih aviona, koji su zadnje slovo tehnike u svijetu, obavezali da ispostujemo uslove koje ovaj avio–proizvodjac postavlja pred nas. A to je, izmedju ostalog, broj pilota koji ce letjeti ovim avionom kao i inzinjeri koji ce raditi na njegovom odrzavanju. Sto se tice pilota, mi cemo ih uspjeti obezbijediti jer cemo do tada odskolovati nase pilote. Danas urucujemo sportske dozvole za 19 pilota koji ce, kada prodju jos 120 sati letenja, dobiti profesionalne dozvole za let, sto znaci da ce neki od njih moci biti kopiloti na ovom avionu. Najveci problem je sa tehnicarima, ali cemo u dogovoru sa Masinskim fakultetom njihove inzinjere poslati na educiranje, a hangar cemo izgraditi od donacije koju smo jos davno dobili od Turske", kaze Omer Kulic, direktor drzavne kompanije "Air Bosna".

Samo nekoliko dana prije potpisivanja ovog ugovora o kupovini AirBusovih aviona, u kontrolni toranj Sarajevskog aerodroma konacno su usli odskolovani studenti – kontrolori leta. Njihov rad je, naravno, pod nadzorom francuskih kontrolora iz sastava SFOR–a. Ali, to je, u svakom slucaju, korak vise do, kazu oni, potpunog osvajanja bosanskohercegovackog neba.

Jedanaestog februara ove godine u Sarajevu je obiljezena petogodisnjica rada Helsinskog komiteta za ljudska prava. Tog dana predsjedniku Svedskog komiteta Geraldu Nagleru uruceno je specijalno priznanje bh. komiteta. "Gerald Nagler je covjek koji je u najtezim vremenima 1994. godine podrzao ideju osnivanja ovog Komiteta, bio na neki nacin oslonac nastajanja ove organizacije i covjek koji je usmjeravao u pravom smjeru nas rad. Gospodin Nagler i njegov Helsinski komitet su nam od dragocjene pomoci u radu na programskim nacelima i Statutu, pruzio nam je konkretnu pomoc kako bismo poceli sa radom i otvorili kancelariju. I nakon osnivanja ovog komiteta Gerald nas je kontinuirano podrzavao i bio pobornik naseg prijema u Medjunarodnu helsinsku federaciju i podrzavao nase ukljucivanje u medjunarodnu saradnju", izjavio je Srdjan Dizdarevic, predsjednik Helsinskog komiteta za ljudska prava BiH.

Kada je odlucivao o dodjeli ovog specijalnog priznanja, Upravni odbor je imao u vidu cinjenicu da je on jedan od pionira u borbi za ljudska prava, covjek koji je svesrdno podrzavao demokrate i aktiviste na polju ljudskih prava u zemljama tadasnjeg istocnog bloka.

Neka se Hajdukovci ne naljute, ali vijest o vracanju imena "Dinamo" jedna je od najznacajnijih u novijoj hrvatskoj povijesti. Skupstina kluba je u ponedjeljak 14. februara sa 42 glasa za i jednim protiv izglasala vracanje starog imena koje je od 1991. pretrpjelo dvije izmjene. Ime "Croatia" "Dinamo" je dobio tek nakon sto naziv "HASK–Gradjanski" nikako nije mogao zazivjeti. Sportski direktor kluba, nekadasnji veliki centarhalf "Dinama" i jugo–reprezentacije Velimir Zeko Zajec je prije nekoliko dana izjavio "da je zDinamo' realnost" i vjerovatno uputio posljednji udarac imenu "Croatia".

Tako to, inace, biva s balkanskom politickom menazerijom: pred samu smrt, kad Franjo Tudjman nije mogao gledati, a kamoli govoriti, njegov izvrsni tajkun za grad Zagreb Zlatko Canjuga mrtav hladan je provalio da "je razgovarao s Predsjednikom koji se slaze da se klubu vrati staro ime". Inicijativa je, konacno, uspjela, ali valja se prisjetiti hronologije. Navijaci "Dinama", Bad Blue Boysi, nikada Franji nisu oprostili izjavu "da ga ime zDinamo' podsjeca na mracni period zatiranja svega hrvatskog, i da to ne postoji nigdje drugo osim u Moskvi i Pancevu". Za njih se moze reci da su, uz nekolicinu hrvatskih novinara iz pisanih medija i Istarski demokratski sabor, tokom desetogodisnjeg tudjmanizma bili jedan od najjacih ogranaka konstantne opozicije. Pisali su grafite "Franjo, mijenjaj ime Dejanu, nemoj Dinamu" (Dejan Kosutic je unuk preminulog hrvatskog vodje), s maksimirskog juga skandirali teske pogrde ("Franjo, pederu"), bojkotirali vazne utakmice... Sve vrijeme njihova himna ostala je Sveto ime Dinamo – navijacki hit koji je 1993. proslavio tada anonimnu grupu Pips Chips & Videoclips. I cekali su, sve do 14. veljace 2000.

Jedna prica o silovanju proslosti, tako cesta kad su u pitanju balkanske vlasti i njihove tlapnje, konacno je zavrsena. "Dinamo" je na radost svojih najvjernijih navijaca ponovo u starom ruhu, malo pisano slovo "d", ovaj put bez petokrake zvijezde, krasit ce majice njegovih igraca, ali ko zna, mozda je posljednji covjek koji je ostao do kraja vjeran "Croatiji" onaj jedan glas protiv, Miroslav Ciro Blazevic, onaj trener sto je govorio da ce se iseliti ako SDP dobije vlast. No, znamo i te price: Ciro ce stazama Mirka Novosela, koji se vec navikao na nove prilike i "presvucen" sjedi i komandira "Dinamom". No, povijest se ne da prevariti: u sezoni 1981/82. Miroslav je Ciro od outsidera sa svojom ekipom stigao do titule prvaka, posljednje koja je za postojanja te drzave dosla u Zagreb. I danas, svaki od tisuca klinaca koji su pobjegli iz skole da bi proslavili povratak svetog imena kao pjesmicu, zna tih dvanaest prezimena napamet. Redom. Vlak, Bracun, Zvjezdan Cvetkovic, Mustedanagic, Zajec, Bogdan, Brucic (M. Petrovic), Cerin, Kranjcar, Mlinaric, Deveric. Za novi "Dinamo" ce trebati valjda jos samo da se otjera Canjuga, kojem su navijaci vec smislili pjesmicu: Canjuga, Canjuga, j…t cu te ja, neces biti predsjednik moga Dinama!

– Tata, kad cemo kupiti leviske?
– Kasnije. Prvo kultura, onda soping.
– Sta je kultura?
– To je ovo sto rade Japanci. Kupis vodic, stavis flasu vode u ranac, ranac na ledja, i onda gledas crkve po gradu.
– Meni su sve iste.
– E ova nije. Ovdje su Usta istine.
– Sta je to?
– To je onaj kamen na zidu. Vidis one rupe, kao oci i usta.
– Vidim. A zasto se zove Usta ustina?
– Zato sto ako stavis ruku u onu rupu gdje su usta, i kazes nesto sto nije istina, usta ti odgrizu ruku.
– Zezas.
– Ne zezam. Evo, ja cu staviti ruku unutra. Pitaj me nesto?
– Kad cemo kupiti leviske?
– Nikad. Aaaaaj! Joooj. Upomooooc!
– Eto ti ruke u rukavu. Nije ti je odgrizla. Kamen ne moze da grize.
– Nekad je mogao.
– Kako?
– Bio je iza zida covjek sa sjekirom. I kad neki lopov stavi ruku unutra, sudija ga nesto pita, i ako slaze, onda mu onaj covjek sa sjekirom odsijece ruku.
– Sta ga sudija pita?
– Naprimjer, "da li si ti lopov? I ako lopov odgovori "nisam", odsijeku mu ruku zato sto laze.
– A ako kaze da jeste?
– Onda mu odsijeku ruku da ne krade vise.
– Ali zasto on mora da stavi ruku u rupu?
– Zato da se ne zna ko mu je odsjekao.
– Kako ne zna?
– Fino. Zna da sudija nije, a ne zna da iza kamena stoji covjek sa sjekirom. I kad ga pitaju sta ti je bilo sa rukom, on sta kaze: "odgrizla je Usta istine".
– U Sarajevu nema Usta istine?
– Nema ovakvih. Ali ima raznih drugih.
– Kakvih?
– Naprimjer, kad me neko pita gdje mi je auto, ja kazem "odnio ga pauk".
– A zar nije?
– Nije. Odnijela ga je policija, jer joj trebaju moje pare.
– Nije. Odnijela ga je zato sto si parkirao gdje nisi smio.
– A zasto onda od tih mojih para ne naprave ogradu na tom mjestu, da vise niko ne parkira, nego svaki dan nekome uzmu pare?
– Svejedno, nije isto. Pare zaradis, a ruka ti nikad opet ne izraste.
– Jeste, ali danas bez ruke mozes da zivis, a bez para ne mozes. Znas li ti da ljudi prodaju svoje bubrege, jer ne mogu da zive bez para.
– Moze li se zivjeti bez bubrega?
– Moze, bez jednog. Moze i bez oba, ali onda moras svaki drugi dan ici u bolnicu.
– Moze li bez srca?
– Bez srca i bez mozga se zivi najbolje. Samo ako te neko izabere da budes vlast, i ako imas bar jednu ruku da je dignes kad ti kazu.
– Zasto da je dignes?
– Zato da se usvoji neki zakon.
– Koji zakon?
– Naprimjer, o nekom porezu. Zamisli da se ova usta ne zovu Usta istine nego Usta drzave. I sad ja uzmem pare za tvoje farmerke i stavim ih u Usta drzave.
– Nemoj…
– Neka, ne boj se, sama si rekla da kamen ne grize. I sad me pitaju volim li ja svoju drzavu. Ako kazem da je volim, odsijeku mi porez.
– Sta je porez?
– To je novac koji dajes da ti ga ne bi oteli. A ako kazem da je ne volim, odsijeku mi kaznu sto lazem. I ti vise nemas pare za tvoje farmerke.
– Eto ti ih u ruci.
– Nisu. Evo.
– Gdje su?
– Ostala su u Ustima drzave.
– Nisu. Ima neko pozadi! Reci mu da vrati!
– Evo ih, ne placi. Sreca nasa da su ovo Usta istine a ne Usta drzave. Da su Usta drzave, sad bi mi i prste odgrizla.

Dan Peterson, kosarkaski trener, komentator, i jedna od najpopularnijih evropskih televizijskih faca, zvao ga je Baletan. Na parketu je bio umjetnik, jedan od rijetkih o cijoj igri su se slagali bas svi koji su ga gledali. Prica o njemu pocinje prije cetrdeset sedam godina, u Tuzli, gdje je poceo igrati tenis, i osvojio pionirsko prvenstvo BiH. U drugom gimnazije se izmedju rukometa, stonog tenisa i odbojke odlucio za kosarku. Nakon samo jedne sezone u "Slobodi" odmah su ga htjeli vidjeti u "Partizanu". "Shvatio sam nakon mjesec dana da ja tamo nikoga ne znam i da se ne snalazim najbolje." Kosarkaski klub "Bosna" je 1971. postao prvoligas, a Kindje, kako ga je majka odmilja zvala kad je bio klinac, dolazi u Sarajevo. Tu ce igrati devet godina, 750 utakmica, osvojiti dva Prvenstva Jugoslavije, jedan Kup, a nekadasnji apsolvent komparativne knjizevnosti Bogdan Tanjevic ce 1979. godine u Grenobleu postati poznat kao trener prvaka Evrope. "Trenirali smo tri puta dnevno, ali kosarka je takva: niko ti ne moze jamciti da ces postati prvak Evrope."

U to vrijeme reprezentacija SFRJ je zarila i palila evropskom kosarkom, a najljuca konkurencija za mjesto u ekipi vodila se na bekovskim pozicijama. Pored Mirze, na tom su mjestu igrali nekadasnji Milosevicev ministar sporta, danasnji predsjednik ostatka Jugoslovenskog olimpijskog komiteta Dragan Kicanovic, potom djavolji playmaker sa kalemegdanskih basketa, danas trener "za pravljenje brzih rezultata" – Zoran Slavnic, dok je cetvrti musketir iz te price najcesce bio "kao struja brz", ali u igri pomalo samoziv Mariborcanin Pero Vilfan. Dva evropska zlata, Beograd 1975. i Liege 1977, jedno svjetsko u Manili 1978. I zlato na Olimpijadi u Moskvi. "Tad smo bili najjaci, a tih 188 utakmica za reprezentaciju, to je cijeli jedan zivot."

"U moje vrijeme Amerika je bila daleko", rekao je jednom Mirza Delibasic. Za njega mozda i ne toliko, jer "Atlanta Hawksi" su poslali poziv, ali Kindje je otisao u Madrid. U "Realu" su ga docekali na nogama, a on ce im vratiti titulom prvaka Spanjolske i Interkontinentalnim kupom. U ljeto 1982. odlazi u "Casertu", jos jednom pomoci Bogdanu Tanjevicu. Na jednom treningu koraci su se zapleli, ruka zadrhtala, i Kindje je pao. Ustanovljena dijagnoza – mozdani udar – znacila je kraj igracke karijere. I na svom posljednjem igrackom nastupu 18. septembra 1984. ostao je umjetnik. Svi su se razmakli da moze mirno poloziti, a on je loptu ostavio "iza glave" Ratku Radovanovicu. "Nisam tada htio dati kos, toliko sam ih dao u zivotu."

Sta, zapravo, znaci titula sportiste stoljeca koju je ovih dana dobio Mirza Delibasic? Istinu, kao sto su i istinite price "da Kindje nije jednom docekao jutro u nekom restoranu ili kafani" i "da je pusio cigarete dok je bio najbolji bek u Evropi". "Nikad se ni s kim ne bih mijenjao", rekao je covjek kojeg najcesce mozete vidjeti kako dubokim plavim ocima posmatra prolaznost, ispred sarajevske kafane FIS. Nikada nije govorio previse, mozda zato sto je uvijek znao: biti covjek stoljeca u sredini koja rijetko postuje svoje velicine znaci biti besmrtan.

Znate li tko je Jerremy Sheets? Njegovo lice gleda vas ovih dana sa ogromnih plakata u zapadnim metropolama, sa stranica ilustriranih listova, sa televizijsklih reklama. Te oci, koje vas podsjecaju na oci vaseg rodjaka iz provincije, ili predratnog inkasatora tv–pretplate, te oci sto u vama bude izraze samilosti i topline – oci su hladnokrvnog ubojice, sto je zbog svojih zvjerstava osudjen na smrt. Jeremy je tek jedan u nizu onih sto je ubio, a slucajno dospio u nas obzor posredstvom bizarne reklamne kampanje Bennettona.

Jeremy je rodjen 8. svibnja 1974. negdje u Americi, nije vazan grad, ni povod, nije vazno njegovo sretno djetinjstvo ni maturski bal, zanemarljive su sve olakotne okolnosti pred cinjenicom da je Jeremy jednog svibanjskog jutra potegao noz. Okrutna ruka pravde odlucila je da on sad broji posljednje dane. Onaj sto je ubijao bit ce ubijen od ruke ljudske pravde, rekao bi A. B. Simic.

Nasa zemlja proslavljena je u svijetu po trenutacno najvecoj koncentraciji ratnih zlocinaca. Rat je vrijeme masovnog ubijanja, i malo je vremena trebalo da se nasi uzorni komsije, dobri krscani i muslimani, lojalni gradjani pretvore u ubojice. Gledamo ih kako su danas nemocni i slabi pred dverima pravde, kako jedan ima srcane probleme, kako drugi nije znao, kako treci nije htio... Covjeku dodje da zaplace pred njihovim silnim jadima: jedan bijase tek neshvaceni lirik, drugi je sanjao svoj nacionalni san, treci je branio zajednicku domovinu, cetvrti je htio, konacno, doci do nesto novaca i dobrog automobila. Pa sve su to problemi koje i sam imas, pomisljas, pa mozda to i nisu tako losi ljudi. Svi smo mi, uostalom, bili bolji u boljim vremenima.

Ubojice nemaju lik monstruma. Oni su tipicna lica u prolazu, lica sto se smijese i pozdravljaju "dobar dan, komsija, sta ima". Poslije svrsetka rata oni ponovno postaju izvrsni susjedi i dragi sugovornici. Redovno daju milostinju prosjacima i aktivni su u mjesnoj zajednici. Poneki se odaju picu, strepeci da ce nenadano banuti ruka pravde, ili kursum osvete.

Jeremy Sheets, Tuta, Caco, Arkan, Karadzic, ljudi koji su ubijali, rodjeni su iz nasih glava, kao kakva tamna bozanstva. Oni su realizirali nasu mrznju, nasu losu savjest, nase nesretne licne i porodicne price, nase nacionalne bludnje i mitove, i kad ih privedu pred porotu cudit cemo se kako su nekako dobri, mili, kako izgledaju kao da mrava nisu zgazili. Mrava nisu, a covjeka jesu.

Od svih stvari na svijetu najteze je biti tolerantan, biti strpljiv, saslusati i uvaziti drugog. Primiti zamjerke na svoj racun, nasmijati se vicu koji te pogadja. Zatomiti potrebu za osvetom.

Sve ostalo vodi Kainu. Potrebna je tek situacija: samo poziv u polje, los dan, rastrojstvo, rat...