Inge Landzetter je ljekarka cija zivotna prica fascinira: njena obitelj se oko 1720. godine iselila iz granicnog podrucja izmedju Njemacke i Francuske i doselila u Vojvodinu, u Beckerek, kako se nekada zvao grad Zrenjanin. U Sarajevo je prvi put dosla posjetiti grob svoga oca. Saznavsi kao dijete sta znaci biti izbjeglica, Inge je pokrenula i obezbjedjuje najveci dio projekta koji pomaze preko 150 ucenika s podrucja bivse Jugoslavije, uglavnom djece iz nacionalno mjesovitih brakova. Preko Fondacije Obrazovanje gradi BiH stipendira i pedesetak ucenika u BiH

DJETINJSTVO U BECKEREKU: Imala sam prekrasno djetinjstvo. Tata je bio inzinjer u jednoj fabrici secera u Beckereku i prva cetiri razreda osnovne skole sam zavrsila tamo. Nikad nisam dobro naucila taj jezik jer smo u kuci uvijek govorili njemacki. Godine 1941. Wehrmacht je okupirao Jugoslaviju, a Banat ostao pod njemackom upravom. Otac je u Kraljevini Jugoslaviji bio rezervni oficir i svakih sest mjeseci kao Nijemac iz Vojvodine - zvali su ih folksdojceri - isao je na vjezbe. Negdje 1942. je mobilisan kao i svi ostali Nijemci i pripao je jednoj njemackoj jedinici za opravku motorizacije, posto je bio inzinjer. Poslan je u Bosnu, i sjecam se da je dolazio i donosio slike Mostara i Sarajeva, o kojima nam je pricao s ljubavlju. Pocetkom septembra 1944. dobili smo vijest da je poginuo. Dvanaestog septembra je sahranjen u Sarajevu i od Wehrmachta smo dobili fotografiju sa njegove sahrane. Kasnije smo saznali da je bio u jedinici za popravke vozila koja je upala u zasjedu i da su ih partizani sve pobili, osim jednog koji je prezivio. U to vrijeme Crvena armija je nadolazila prema Vojvodini iz Rumunije i moja je majka imala strah od toga da ostanemo i odlucila da idemo. Oni Nijemci koji su ostali nisu bili postedjeni: sestra njene mame, njena tetka, rijesila je da ostane tamo sa muzem. Oni su odvedeni u logor, tetka je umrla tamo, a njen muz je odveden u Rusiju na prinudni rad.

VOZOVI I AVIONI: Ruske trupe su vec gadjale grad, a majka je trazila prevoz jer nismo imali svog automobila. S bakom, dedom, bratom i sestrom, bez prtljaga, bili smo medju posljednjim koji su otisli iz Vojvodine. Majka je, nakratko, dobila posao zato sto je bila zena poginulog oficira, bila je sekretarica u jednoj njemackoj firmi u blizini Praga. I u Cehoslovacku su stigli Rusi, tako da smo opet morali otici, ovaj put bez igdje icega. Prvog aprila 1945. poceo je put iz Praga. Bili smo u jednom teretnom vagonu u kojem je bila samo slama. Nismo znali kuda ide taj voz, i islo se malo naprijed, malo nazad. Nismo mogli izaci nigdje, a voz je stalno napadan. Gadjali su nas engleski avioni koji su letjeli vrlo nisko, iako je bilo jasno da su tu bili civili, jer svi vagoni su imali znak Crvenog krsta.

CIJI JE, ZAPRAVO, HITLER: Stara kasarna u Salzburgu bila je pretvorena u logor. Bio je to zivot u prepunim spavaonama, u jednoj sobi spavala su pedeset i tri covjeka. Tri godine nisam isla u skolu, ali mladji brat jeste. Amerikanci su mislili da Nijemci iz Srbije trebaju uciti srpski pa se sjecam da je naucio pjesmicu Zima, zima, e pa sta, ako je zima, nije lav. U tom je logoru bilo tesko: u pocetku se nije smjelo izaci, a onda smo dobili jedan dokument s kojim smo imali pravo izaci u grad na sat ili dva, nikada duze. U logoru je na osmatracnici uvijek bio naoruzani americki vojnik. Majka se izborila da nekako mogu krenuti u gimnaziju u Salzburg, ali i tamo smo bili "niza bica" jer smo bili Nijemci sa Balkana. To je bila zenska skola, i niko od njih nije razgovarao sa mnom, jer bila sam siromasna, izbjeglica. U to doba ljudi u Salzburgu su imali distancu prema Nijemcima jer su mislili: "Mi nismo zeljeli Hitlera, to nije nas problem, to je vas njemacki problem i necemo sa vama da imamo posla." Majka nas je odvela u Njemacku, gdje je kao udovica oficira dobila penziju.

"PLACU LI NEMCI?" Uvijek sam zeljela doci u Sarajevo, jer moj otac je tu sahranjen. Mnogo sam pricala i djeci o svom djetinjstvu, i 1975. smo prvi put dosli zajedno, prvo u Zrenjanin i poslije toga u Sarajevo. Kada je poceo rat u bivsoj Jugoslaviji, bila sam sokirana i uplasena. Kad god kazem sebi da ne mogu da razumijem svu tu mrznju koja se pojavi kod ljudi koji su prethodno zivjeli skupa, sjetim se da su i Nijemci zivjeli sa svima drugima u Vojvodini, i da je sve krenulo od mrznje. Stalno pred televizorom, gledala sam sta se desava i mislila: "Kako to zaustaviti?" S Janjom Bec, sociologinjom iz Novog Sada, krenula sam u Inge-Project i nekako se vratila onome sto su moji korijeni. U ljeto 1992. ona je imala jedan projekt s djecom koja su bila izbjeglice iz Hrvatske i BiH, saznala sam da ce se ta djeca nakon tog ljetovanja vratiti u tragicne uslove u kojima zive. Kasnije u Njemackoj pokazala mi je film o djeci koji se zove Zivot je lijepa pojava i ja sam plakala. Priznala mi je da dotad nije vjerovala da Nijemci mogu plakati, jer je kod njih bilo uvrijezeno misljenje da "Nemci ne placu". Mozda smo se dodatno zblizile jer njen je otac poginuo u Bosni kao partizan. Pitala sam sta mogu uraditi? Prva stipendija koju smo uspjeli "srediti" bila je za dva brata, Dejana i Nenada Bulinovica, ciji je jedini grijeh bio da su bili "pogresne" nacije. Otac im je bio radnik u tekstilnoj fabrici u Sibeniku, kome je srusena kuca, a majka je nakon toga poludjela i zavrsila u dusevnoj bolnici. Projekt je krenuo 1. februara '93. i strukturiran je tako da jedna njemacka porodica pomaze drugu, izbjeglicku. Sve je pocelo sa sestoro djece, sada ih je oko 150, izabranih, uglavnom, po jednom kriteriju, da su djeca iz nacionalno mijesanih brakova. Pocelo je s Vojvodinom, onda smo pomagali djecu koja su iz Bosne stigla u Sloveniju, a sada smo najvise angazirane na pomoci djeci izbjeglicama s Kosova.

IZBJEGLICE RIJETKO DOBIJU SANSU: Poslije II svjetskog rata imala sam intenzivan osjecaj krivice kad sam saznala sta su, ustvari, sve Nijemci uradili drugima. Janja mi se povjerila da je i ona imala taj osjecaj stida. Kcerka mi je rekla da se stidjela kad je za vrijeme studija otisla na izlozbu u Norvesku. Tamo su pokazali sta su Nijemci cinili, mislim da svaki covjek dodje do granice da se stidi kad pogleda sta su neke prijasnje generacije "u njegovo ime" radile drugima. Nase je da pomazemo djecu odavde, djecu koja u skoli postizu rezultate, djecu koja su prezivjela gubitak identiteta, gubitak najblizih. Imam potrebu da radim nesto konkretno: izdrzavam i jednu malu bolnicu u Brazilu, ali ovaj projekt je, naprosto, nesto za sta me vezu stvari koje imaju veze s mojom intimom. Ja sam ljekar i mislim da je u ratu najstrasnije ono sto se ucini djeci. Zasad, u BiH imamo preko 50 stipendija i sva ta djeca zive ovdje, u BiH. Rane u dusi se mogu zalijeciti samo ako djeca osjete da neko misli o njima, da imaju perspektivu, sanse za neki bolji zivot. Uslovi zivota izbjeglica dugo ostaju teski, a mali je broj onih kojima se pruzi sansa. (A.Buric)