Izetbegovicev pokret i projekt principijelno i kvalitativno, po politickom porijeklu i habitusu pripadaju potpuno istom krugu politickih ideja i koncepata kojemu pripadaju HDZ i Republika Srpska

SLUCAJ KOJI SE NADVA SUPROTNA NACINA DOGADJA
sa stanovni cima Hrvatske i s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini nakon propasti HDZ-a omogucene odlaskom Franje Tudjmana, neobicno ostro razotkriva svu autodestruktivnu prirodu prijevare, koja lezi u glavnoj programatsko-propagandnoj tezi svih post-komunistickih nacionalnih stranaka-pokreta u ovom dijelu Balkana, onoj tezi, naime, da su one jedini pravi zastitnici i realizatori tzv. "nacionalnih interesa". Stvar je egzemplarno jasna. U Hrvatskoj se truplo staroga HDZ-a jos nije pravo ni ohladilo, nova vlast jos nije pravo ni etablirana, a vec se vidi da je dojucerasnja vlast, koja se zaklinjala na narod i njegov interes, opljackala taj narod i u mnogim drugim aspektima ga unazadila intenzivnije i bezdusnije nego mrski jugokomunizam za pola stoljeca. O tome je nacija preko noci postigla potpuni konsenzus. Preostaje samo da u narednim tjednima i mjesecima budu jedna za drugom rasvjetljavane dimenzije i obujam toga kriminalnoga slucaja bez presedana u novijoj povijesti zemlje.

U isto vrijeme, posto je u Bosni i Hercegovini lokalni HDZ jos uvijek na vlasti, postojanje svijesti o jos strasnijim dubinama propasti u koje je ova stranka strovalila vlastiti narod za sad mozete registrirati samo u strogo privatnim razgovorima, ili u samotnjackim kolumnama, kakva je ova koju upravo citate. Na svim drugim nivoima hrvatske javnosti (ako takvo sto uopce postoji u Bosni i Hercegovini) funkcionira mentalno-politicki klisej o HDZ-u kao zastitniku hrvatskih interesa. Dok stranka, odnosno neodredjeni broj njezinih celnika, cinovnika i casnika nesmetano rade na daljoj kompromitaciji naroda i urusavanju njegovih istinskih interesa, kako onih konkretno-egzistencijalnih, tako i buducnosnih...

U cijeloj toj krvavoj zavrzlami na krajnje dramatican nacin postavlja se pitanje odgovornosti vodecih ljudi svih takvih pokreta, neovisno o tomu jesu li ili nisu svjesni paradoksa o kojemu je rijec.

Alija Izetbegovic, Haris Silajdzic i drugi vodeci ljudi bosnjacko-muslimanske nacionalne politike s mnogo dobrih razloga veoma su osjetljivi na tzv. izjednacavanje nacionalnih stranaka i nacionalnih lidera. Naravno da jednomu Slobodanu Milosevicu po inicijalnom zlu i po kolicini destrukcije nema premca nadaleko, za sto mu je, uostalom, i okacena o vrat haaska optuznica, kao i njegovim bosanskim terencima Karadzicu, Mladicu itd. Ili, zar mi je o Franji Tudjmanu i njegovim hercegbosanskim adeptima, kao zlim dusima Bosne, nakon svih ovih godina i stotina objavljenih stranica, potrebna jos neka!

No, bas zato sto je tako, ne smije ostati skriveno da kad je rijec o politici "zastite nacionalnih interesa", te o borbi "za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu", Izetbegovicev pokret i projekt principijelno i kvalitativno, po politickom porijeklu i habitusu pripadaju potpuno istom krugu politickih ideja i koncepata kojemu pripadaju HDZ i Republika Srpska. Govoreci nedavno o izgledima SDA na slijedecim izborima, Izetbegovic je to po tko zna koji put sam najpregnantnije izrazio, izjavivsi da "samo SDA moze braniti i obraniti interese bosnjackog naroda". Koji su to konkretni interesi, je li ih uopce moguce apstrahirati kao zasebno i specificno bosnjacke, pa ih kao takve "braniti i obraniti", a u isti mah se predstavljati borcem za cijelu Bosnu i Hercegovinu? Na ta prividno jednostavna a kljucna bosanskohercegovacka pitanja Izetbegovic nikad, od samoga nastupa na politicku scenu pocetkom devedesetih, nije ni bosnjackoj ni bosanskohercegovackoj javnosti ponudio ni jedan suvisao, politicki artikuliran odgovor. Ni prije rata, ni u njemu, ni poslije njega. Da se i ne govori o eminentno antidemokratskoj i antipluralistickoj nevjerici u vlastiti narod: "samo SDA moze braniti i obraniti interese bosnjackog naroda. Svi drugi su ravnodusni prema tim interesima"!? Bilo bi strasno da je tako: bila bi to nekakva kreatura od naroda, nesposobna da zivi normalnim i naprednim, to jest pluralnim politickim zivotom; takav narod ne bi imao ni supstancu, ni fizionomiju, ni buducnost.

U isti repertoar arhaicnih i pra snih nasih etnickih autizama (jer, to doista ne zasluzuje drugu rijec) spada i Izetbegovicevo objasnjenje svrhe SDA: ona je potrebna, jer je "jos uvijek ziv nacionalizam u srpskom i hrvatskom korpusu". Da i ne spominjem tu traljavu politicku stilistiku nasih politicara: od desetak razlicitih znacenja koja rijec korpus moze imati ovisno o kontekstu i stilsko-funkcionalnoj namjeni, ove, kojom oni obiljezavaju naciju, narod - nema nigdje. Ali zato stilistika kao da nas upucuje u njihove intimne pod-misli: zgodno bi bilo imati narod nekako pregledno i poslusno ustrojen i subordiniran, bas kao korpus...

Ma koliko se trudio, ni Silajdzic ne moze izaci iz toga tijesnog kruga nacionalne magije. Objasnjavajuci neuspjehe Savjeta ministara, on krajnje pojednostavljeno sve uzroke vidi u tomu sto "ima jedna strana, koja je za Bosnu, i ona druga, koja je protiv Bosne". Pri tomu ne vidi najmanje dva vristeca paradoksa, koji obezvredjuju i ono sto je u njegovoj argumentaciji ispravno. Prvi je taj da on sam pristaje biti u izvrsnoj vlasti jedne zemlje zajedno s onima koji su, po njegovu najdubljem uvjerenju, protiv nje. Drugo, ako zanemarimo deklarativna zaklinjanja i pseudohistoricisticke idealizacije "pluralistickih" bosanskih tradicija, Silajdzic je takodjer sve do sada propustio pokazati konkretno i politicki artikulirano - kakva je to Bosna za koju se on zalaze. Kad bi u toj stvari bio jasniji i uvjerljiviji, mozda bi se brze smanjivao broj "onih koji su protiv nje".

Tko zna kad ce se u Bosni i Hercegovini dogoditi nesto slicno kao u Hrvatskoj pocetkom 2000? Sudeci po mnogim elementima drzanja najvisih medjunarodnih cinovnika i domacih vlastodrzaca (ali i opozicije), od toga smo daleko, daleko... Ali, jedno je izvjesno. Narod (u svetri etnicke nominacije), zahvaljujuci nesebicnom trudu i zalaganju svojih mudrih vodja, elita i stranaka, sustavno propada u svakom vitalnom pogledu, od Une do Drine, i od Save do Trebisnjice. A svijest o svom stanju i o uzrocima takvoga stanja pokazat ce, jasno i nepogresivo, prvoga onoga jutra u kojemu njegova voljena vlast ne osvane...

Primjer s Republikom Hrvatskom savrseno osvjetljuje o cemu se radi: naoko paradoksalno, pitanje nacionalnoga interesa u danasnjemu svijetu ne moze se suvislo i produktivno ni postaviti ni rjesavati ideoloski, kao nacionalno pitanje (sto je, uostalom, sovjetsko-komunisticka paradigma, preuzeta i "teorijski" adaptirana u jugoslavenskom samoupravljackom kljucu, te mehanicki prenesena u novu "demokraciju" devedesetih), nego samo - kao demokratsko i ekonomsko.