Dr. Davora Perinovica upoznao sam prije nesto vise od deset godina. Kao novinar tadasnjeg buntovnog studentskog lista Valter radio sam temu o mogucoj, nasilnoj devastaciji predivne Kalemove ulice za potrebe tadasnjeg UNIS-a. Da je ideja realizirana, starosjedioci te ulice, koja je dobrim dijelom bila naseljena Hrvatima, ostali bi bez svojih kuca. Upravo je sarajevski ortoped, sin doktora Milenka Perinovica, redovnog profesora interne medicine na sarajevskom Medicinskom fakultetu, pokazao nevidjenu strast i hrabrost u namjeri da se sprijeci rusenje ulice u kojoj je, ziveci u porodicnoj kuci, proveo najveci dio svog zivota. Iz tog perioda pamtim ga kao, danasnjim rjecnikom kazano, borca za ljudska prava. Onda je odjednom, na moje veliko iznenadjenje, osnovao HDZ BiH. Poznavajuci ga, dobio sam priliku da za sarajevski omladinski list Nasi dani, zajedno sa kolegom Zehrudinom Isakovicem, uradim prvi politicki intervju sa vehementnim doktorom. I danas mislim da je u politiku uletio politicki naivno, da ga je ponijelo vihorenje zastava na vjetru. Ali, govorio je zestoko, sa izrazitim osjecajem za pripadanje hrvatskoj politickoj desnici. Nije bilo malo onih koji su u tom predinfarktnom komunistickom dobu Davora Perinovica smatrali ustasom. Gotovo da sam i ja u to povjerovao kada su me, u pripremi razgovora, te 1990. godine, u kuci Perinovicevih docekali njegovi mladi prijatelji u crnom, pozdravivsi me sa zanimljivo podignutom rukom uvis i slovom U na kapi. U meni je od straha sve bilo zamrlo. Cak i sami strah, tako da ga moj domacin sigurno nije ni primijetio. Nece proci dugo a dr. Tudjman smijenit ce Davora Perinovica. Na pojavnoj ravni cinilo se da "kriva usta" mijenjaju krivog, ekstremnog covjeka. Sustinski, Tudjman je mijenjao tek ustolicenog politicara koji je, izgleda, imao ekstremno drugacije stavove o Bosni i Hercegovini od "oca svih Hrvata". Nije mi poznato da je dr. Davor Perinovic igdje zagovarao podjelu Bosne. Naprotiv, insistirao je na njenoj cjelovitosti, ali malo vise pravaski shvacenoj. Onda je izbio rat i o Davoru Perinovicu nista se nije culo sve do jeseni 1993. godine, kada se hiljadama stvarnih beogradskih bombi pridruzuje jos jedna. Bomba je bacena iz redakcije Politikinog nedjeljnika NIN, koji u broju od 24. septembra, pod sokantnim naslovom Srbin koji je osnovao HDZ, zapocinje visemjesecni feljton - zivotnu ispovijest dr. Davora Perinovica. U NIN-u Perinovic iznosi niz diskutabilnih ocjena. Bosna i Hercegovina je i dalje neupitna, ali su interpretacije dogadjaja nekako vise isle naruku srpskom nacionalhegemonistickom rezimu. Zabiljezio sam sebi da ga to obavezno pitam. Pitao sam ga. I eto. Nakon osam godina izbivanja iz Bosne i Sarajeva doktor Perinovic ponovo je u Kalemovoj. Vratio se u svoju kucu i svojim uspomenama. Nada se zaposlenju na sarajevskoj Ortopedskoj klinici, kojoj bi svojim vezama i poznanstvima, kako kaze, mogao znacajno pomoci. Dokumenta koja sam vidio potvrdjuju visoki strucni renome koji je dr. Perinovic stekao u Njemackoj i Novom Zelandu. Za njegov politicki renome to se, nakon svih ovih godina, ne bi moglo kazati. Zato su Dani ponudili dr. Perinovicu da "deset godina koje su pojeli Hercegovci" rekonstruise iz svoga ugla. Ovo je njegova prica.

PERINOVIC: Ja sam prakticno sâm formirao HDZ BiH i bio sam njen prvi predsjednik. Moja smjena dogovorena je u Zagrebu. Sigurno znate da je bilo nekoliko pokusaja. Prvi je bio na Skenderiji, 18. avgusta 1990, na osnivackoj konvenciji stranke. Medjutim, na Skenderiji sam izabran, prakticno, aklamacijom, iako sam ja insistirao da imam protukandidata. Delegacija koja je dosla iz Zagreba je, naravno, objerucke prihvatila moju ideju. Trazili su od mene da se slozim sa tim da protukandidat bude onaj ko skupi barem 100 potpisa u dvorani Skenderije, medjutim, ja sam taj broj smanjio na 50 potpisa. Ali, niko od tih protukandidata nije uspio skupiti ni 50 potpisa, tako da je taj pokusaj rusenja propao. Drugi pokusaj rusenja Davora Perinovica bio je u dvorani mostarske katedrale. To je bilo 5. decembra '90. godine. Tada su vjerovatno pretpostavljali da ce me lakse srusiti na teritoriji Hercegovine. Iz Zagreba je poslan svecenik Ante Bakovic, koji je trebao nekako sve to koordinirati, medjutim, ni tada me nisu uspjeli srusiti, jer cak i u ono vrijeme, to danas zvuci sigurno paradoksalno kad vam kazem, vecina zapadnohercegovackih ogranaka glasala je za mene. Cak ni tada manipulacije sa mojim porijeklom nisu urodile plodom.

DANI: Pa kako su Vas onda smijenili?

PERINOVIC: Kada su ovi iz Zagreba vidjeli da ne mogu nigdje na teritoriji Bosne i Hercegovine da me smijene, dosla je naredba da jednostavno svi oni krenu na sastanak u Zagreb u dvoranu Globusa na Zagrebackom velesajmu, gdje ce se odlucivati o mojoj smjeni. I taj je sastanak poceo 6. septembra u 10 sati ujutro, a zavrsen je 7. septembra u dva sata ujutro. Moj veliki prijatelj, pokojni Blaz Kraljevic, raspolagao je sa kompletnom dokumentacijom sta se tada desavalo. Taj sastanak u Zagrebu je bio potpuno nekonstitucionalan i antistatutaran, jer su trebali prisustvovati predstavnici svih ogranaka HDZ-a; medjutim, vecina ogranaka iz Posavine i centralne Bosne nije prisustvovala, a da ne spominjem tada brojne ogranke iz istocne Bosne, koji su svi odreda taj sastanak bojkotovali. Medjutim, sastanak je poceo, kazem, bez vecine sastava, a osim toga taj skup je vec tada bio prakticno na teritoriji druge drzave. Zamislimo da sad napravimo situaciju da se na teritoriji Njemacke odlucuje o predsjedniku partije u Svajcarskoj ili Austriji ili negdje drugo. Medjutim, to nije nimalo smetalo Tudjmanu i njegovoj bulumenti da zapocnu taj sastanak. I, sta je interesantno? To sto je sastanak trajao toliko dugo, jer ljudi apsolutno nisu htjeli glasati protiv mene. Tek, sad sam nedavno u Australiji dobio tacne informacije sta se tada desavalo.

DANI: I, sta se zbilja desavalo?

PERINOVIC: Posredstvom, da upotrijebim taj stari komunisticki izraz, otudjenih centara moci, odredjenih struktura KOS-a koje su se stavile dijelom, ne potpuno, ali dijelom, pod Tudjmanovu kontrolu, pribavili su tu moju famoznu krstenicu, i onda je Tudjman uzeo tu krstenicu i otvoreno rekao da je sama pripadnost Pravoslavnoj crkvi, odnosno pravoslavnoj vjeri, zlocin. Onda je poceo mahati krstenicom i rekao je: svako ko bude glasao za mene, on, znaci, glasa za pravoslavlje, odnosno glasa za Srbina (iako za mene ta dva pojma nisu ista) i svako ko bude glasao za mene bit ce proglasen izdajnikom hrvatskog naroda. I tada su ljudi bili prisiljeni, jednostavno, pod prijetnjom ugrozavanja, ne samo politickog i materijalnog nego i fizickog integriteta, glasati protiv mene. Niko se od onih koji su prije glasali za mene nije usudio glasati protiv moje smjene.

DANI: Mislite da je to bio razlog Vaseg pada, nacionalna "nepocudnost" Vaseg oca…?

PERINOVIC: Ja mislim da to nije bio razlog. Tudjman ima dva unuka, oba njegova unuka su upisani u knjigu drzavljana Srbije. Njegov zet je Srbin. Mogu vam reci, vecina funkcionera HDZ-a ili su imali zene Srpkinje ili je dobar dio njih iz mjesovitih brakova, tako da mislim da je Tudjman to potegnuo samo zato da bi na neki nacin pridobio te najmilitantnije ustase iz zapadne Hercegovine. Ali ono osnovno zbog cega sam ja smijenjen, to je Tudjmanova opsesija banovinom Hrvatskom. Tudjman mi je stalno govorio da je neophodno podijeliti Bosnu. A pokojni Gojko Susak je zastupao tezu da je neophodno izazvati rat u Bosni i Hercegovini po svaku cijenu.

DANI: Je li Vam on to bilo kada javno kazao?

PERINOVIC: Meni je Susak otvoreno govorio (on je mene onako uvijek zvao pogrdnim izrazom Bosanac, iako to za mene nije pogrdni izraz, ja se ponosim sto sam Bosanac i to sam svugdje isticao): a sta ces ti, Bosanac, mislis da cete vi u Bosni proci bez krvavih gaca, necete, i u Bosni ce biti rata, i u to su me svi ubjedjivali. E, sad ima jedna druga stvar zbog cega sam ja isto tako bio smijenjen, a to je da sam se od samog pocetka opirao svim pokusajima izazivanja rata u Bosni i Hercegovini i podjeli Bosne i Hercegovine. Bila je jedna druga teza koju je Tudjman zastupao. Zasto je on tu tezu zastupao? Na dogovorima u Narvalu u Kanadi Tudjman je sa grupom zapadnohercegovackih fratara isplanirao podjelu, de facto rat u Bosni. Njegova je teza bila da su zapadni Hercegovci, to mi je Tudjman u puno navrata rekao, Hrvatine, a da, ustvari, bosanski Hrvati nisu pravi Hrvati, tako da je vec tada postojala teza da su bosanski Hrvati unutar tog hrvatskog korpusa neki ljudi drugog razreda, ili drugog ranga. Ja sam opet polazio od toga da se u svakoj demokratskoj stranci treba postovati koliko princip statutarnog rada, toliko i princip nekakve geografske pripadnosti, tako da je u prvom sastavu glavnog odbora HDZ-a bilo samo 15 posto predstavnika Hrvata iz zapadne Hercegovine, jer oni su de facto prije rata i cinili 15 posto Hrvata Bosne i Hercegovine. Od nekih 750 hiljada Hrvata, njih je bilo maksimalno oko 150 hiljada. Bio sam svjestan da ce podjela Bosne u prvom redu ici na stetu Hrvata Bosne i Hercegovine.

DANI: Na osnovu ove Vase price bilo je logicno da, umjesto Vas, na mjesto prvog covjeka HDZ BiH dodje neko puno radikalniji od Vas, a ne umjereni Stjepan Kljuic…

PERINOVIC: Tudjmanu treba priznati jednu stvar, da je kao politicar bio izuzetno lukav. Kljuic je de facto na moje mjesto bio postavljen od strane Zagreba i ja sam ga u prvo vrijeme gledao kao komponentu zagrebacke politike. Ja vjerujem da je Tudjman i ocekivao da ce on nastaviti raditi iskljucivo po diktatima Zagreba, u stilu: pogledaj sta se desilo sa Davorom Perinovicem; nije slusao pa evo kako je prosao. Da su oni postavili nekog iz zapadne Hercegovine na moje mjesto, apsolutno jasno bi objelodanili svoje namjere. Nikad niko od nas, i u privatnom zivotu, ne ide sa objelodanjivanjem svojih namjera, tako da je gospodin Kljuic trebao posluziti kao jedan paravan Zagrebu za prljave namjere u Bosni. Ustvari, kad govorim o Zagrebu, ja pod Zagrebom podrazumijevam, tu moramo nesto rasclaniti, zapadnu Hercegovinu. Jer, ustvari, sta se desavalo? Iz Gruda, Posusja, Listice, Duvna, svih tih krajeva, diktiralo se Zagrebu, tako da je zapravo Zagreb izvrsavao naredbe zapadne Hercegovine i kasnije je samo to implementirao. I gospodin Kljuic je doveden samo zato da bi se tu prikrile prave namjere. Medjutim, kasnije, gospodin Kljuic kao pravi hak Bosanac nije mogao nastaviti drugu politiku nego onu koju sam ja prvi zapoceo. Mislim da je velika sreca sto je gospodin Kljuic bio i ostao pravi bosanski Hrvat, sto je nastavio takvu politiku, jer smatram da bi stete pocinjene u BiH bile puno vece da je gospodin Kljuic postao puki izvrsilac Zagreba, odnosno da je izvrsavao naredbe koje je Zagreb dobijao iz Gruda, Posusja itd.

DANI: Vi poslije tog politickog pada u HDZ-u idete jos desnije i postajete clan Hrvatske stranke prava.

PERINOVIC: Znate sta, moj odlazak u HSP se mozda moze tretirati kao politicka desnica sto se tice samog statuta stranke. Medjutim, ja nisam otisao u HSP zbog nekih desnih predodzbi, nego zbog toga sto se Hrvatska stranka prava zalagala za cjelovitu BiH. HSP, narocito gospodin Paraga, kojeg ja i dan-danas izuzetno cijenim, bio je svjestan kakvo bi zlo moglo donijeti izbijanje rata u BiH. I vjerujte da smo gospodin Paraga i ja cinili apsolutno sve sto je bilo u nasoj moci da sprijecimo ili da barem odgodimo izbijanje rata u BiH. Jer mi smo znali da nas bosanski narod nije spreman na taj rat, ne samo fizicki nego, jednostavno, i psihicki, zbog zivljenja u jednom mentalnom sklopu koji je rat smatrao nemogucim. Tako da smo mi obilazili, isli smo u Njemacku, u Ameriku, ne znam sta sve nismo pokusavali, samo da se taj rat sprijeci. Znaci, zbog toga sam ja prisao u HSP i bio sam u HSP-u za sve ono vrijeme dok je gospodin Paraga vodio tu stranku. Kad je doslo do promjena u Hrvatskoj stranci prava, kad je vec pocela prevladavati Djapiceva struja, kad se pojavio Ante Djapic kao jedan cisti eksponent hercegovacko-hadezeovske politike, onda mi je bilo jasno da ja tu nemam sta traziti, i jednostavno sam se pokupio i otisao.

DANI: Gdje ste otisli?

PERINOVIC: U Zagrebu sam se nakon mog odlaska iz HSP-a pokusao zaposliti kao lijecnik u Hrvatskoj vojsci. Sarajevo sam napustio po preporuci americkog Kongresa i Senata. Oni su me pozvali u posjetu da bih im izlozio moje vidjenje situacije u BiH. To je bilo u drugoj polovici marta '92. godine. Pokazao sam vam sve te dokumente o posjeti Washingtonu, vidjeli ste da mi je bio napravljen kompletan plan i program boravka i susreta sa znacajnim licnostima. Dakle, na njihov poziv sam otisao u Ameriku, jer su mi Amerikanci, ne mogu reci da su mi vjerovali, ali bili su spremni i zeljeli su saslusati ono sto imam za reci. Naime, ja sam osamdesetih godina bio americki vojni lijecnik. I dan-danas sam nosilac americke vojne osobne iskaznice i vjerovatno u tim njihovim kompjuterima je ostalo zapisano i nesto lijepo o meni, tako da su me zeljeli saslusati kao nekog koga oni od prije znaju. Dok sam radio u americkoj vojnoj bolnici, ja sam ne samo lijecio nego sam i operisao najvise americke vojne i civilne funkcionere. Moji su pacijenti bili vrlo visoki funkcioneri DIA-e i CIA-e, tako da oni zaista ne bi tu iskaznicu dali bilo kome. A da jos jednom napravim digresiju: kad sam dobio posao u americkoj vojnoj bolnici u Berlinu, dobio sam exception to policy - izuzetak od politike. Napravili su mi izuzetak, bio sam jedini iz jedne socijalisticke zemlje koji je ikad dobio licencu za rad u americkim vojnim bolnicama. To je bilo negdje z83-z84. Zbog toga sam bio pozvan u Ameriku, u Washington, proveo sam u Washingtonu sve skupa skoro mjesec dana. Naravno, po dolasku u Washington zapocela je i tragedija u domovini, pocela je agresija na BiH, i to iz dva pravca. Vi kao novinar najbolje znate sta se desavalo u Zvorniku i Bijeljini, ali, medjutim, drugi napad je takodjer krenuo preko Kupresa iz pravca Hrvatske. Ja sam cuo svjedocenje jednog mladog covjeka koji je bio upucen iz Hrvatske (o tome sam govorio u intervjuu za Feral Tribune z94. godine) u rat u BiH, koji daje detalje kako je u Hrvatskoj isplaniran napad na Kupres i kako je poceo pakao na Kupresu. Znaci, mi smo kao drzava bili napadnuti iz dva pravca, sa dvije strane.

DANI: Kako je planiran taj napad na Kupres?

PERINOVIC: Upucena je jedna grupa ekstremista, pretpostavlja se da su oni dosli iz Australije, da su tamo bili i obuceni i skolovani. Taj napad na Kupres trebao je jos pojacati medjunacionalne tenzije, jer, na osnovu onoga sto sam cuo od ljudi koji su direktno u tome ucestvovali (znaci, nisam tamo bio, moram vam sve reci sa jednom odredjenom ogradom), tamo su postojale zajednicke straze i dogovori Bosnjaka, Hrvata i Srba da ne napadaju jedni druge, da jednostavno, koliko je to moguce, jedni druge cuvaju. Zato se trebao pojaviti neko sa strane ko ce napasti i jedne i druge. I ta grupa koja je napala na Kupres, opet moram reci prema svjedocenjima koja sam cuo, napravila je masakr, kako medju Hrvatima, tako i medju lokalnim Srbima. Vi znate da je JNA tada bila na kupreskom platou. Oni su upravo tada cekali na neki povod. Taj im je povod dat, i onda je zlo krenulo i sa druge strane.

DANI: Otkuda Vi sve to znate?

PERINOVIC: Ja vam mogu reci da sam u Americi, zahvaljujuci ljubaznosti sluzbenika americkog Kongresa, dobio na raspolaganje njihov kompjuterski terminal, gdje sam imao prilike vidjeti sve relevantne informacije vezane za pocetak rata u BiH. Znaci, nije to bio onaj obican Internet, nego apsolutno sve informacije, tako da, na osnovu onih informacija koje sam tada vidio na kompjuterskom terminalu americkog Kongresa, dosta toga se uklapa u ovo sto sam ja cuo. Znaci, moj pravac djelovanja je tada bio pomoci BiH koja je napadnuta. Opet cu reci: ne sa jedne, nego sa dvije strane. Da ne spominjem te unutrasnje tenzije koje su itekako buknule. Znaci, meni je bilo u interesu sto je moguce vise angazirati americko javno mnijenje, naravno, da djeluje i na Kongres i na Senat da pomogne BiH. Imao sam seriju susreta: nekoliko sastanaka sa Leonom Fuerthom, koji je i dan-danas jedan od najblizih suradnika Ala Gorea, onda sa kongresmenom Broomfieldom; koristio sam svoje licne veze da bih se sastao sa senatorom Thurmondom, koji je predsjednik senatskog odbora za oruzane snage; susreo sam se i sa kongresmenom Lipinskim, a da ne govorim o mom susretu sa Bobom Doleom i spikerom Kongresa. Razgovarao sam sa velikim brojem ljudi i kao rezultat tih svih mojih napora uslijedila je rezolucija americkog Senata broj 290/20 devetog aprila '92. godine kojom se osudjuju agresija, napad, pocetak rata u BiH. I zaista, sa ponosom vam moram reci da je to prva rezolucija koju je izdao ne samo americki Senat nego bilo koje americko tijelo, cak bilo koja drzava u svijetu kojom se osudjuje napad na BiH. Svi smo mi ljudi i svako je ponosan ako misli da je uradio neko dobro djelo, nesto korisno za BiH, tako da vam mogu reci da sam ja zaista ponosan, jer sam svjestan da je to bio rezultat moje posjete Americi, mog djelovanja. Vi znate dobro kako su se tada mnogi koji danas tvrde da vjeruju u BiH kolebali; medjutim, ja sam se tada otvoreno stavio na stranu moje drzave i vrlo sam ponosan da je do toga doslo. Inace, da sam ostao u Sarajevu… ne znam sta bih vam rekao. Neki ljudi koji su bili na celnim polozajima u Amiji BiH, vojnom tuzilastvu, odredjenim sigurnosnim strukturama BiH, rekli su mi da je i za mene i za njih bilo puno bolje i jednostavnije da sam bio vani, da sam izasao, jer jedva su sacuvali Kljuica a ne znaju kako bi nas sacuvali obojicu. Vi znate da su prvi meci na nasu kucu ispaljeni odmah nakon barikada, kad su mi gadjali suprugu i mladjeg sina, koje je, zaista, sto bismo mi rekli, sadaka spasila.

DANI: I onda ste se iz Washingtona vratili u Zagreb?

PERINOVIC: Tako je. Iz Washingtona sam se vratio u Zagreb. Oduvijek sam smatrao da je odbrana BiH istovremeno i odbrana Hrvatske. Tada sam jos uvijek aktivno suradjivao sa Hrvatskom strankom prava Dobrosava Parage. Nastojali smo organizirati odbranu i pomoci BiH, najmaksimalnije, najvise sto je to bilo moguce. U vise navrata sam javno izjavio kako Bosnjaci u ono vrijeme, braneci BiH, brane Hrvatsku, i kako Hrvatska mora na svaki nacin pomoci Armiju BiH u odbrani nasih teritorija. Medjutim, to je u Zagrebu docekano na noz. Bio sam cak zvanicno prozvan, u nekoliko navrata sam bio proglasen za Alijinog mudzahedina. Zamislite Davora Perinovica, sa onom ahmedijom, kao mudzahedina. Ja sam to u Zagrebu zvanicno postao, nekoliko puta me je zestoko napao zagrebacki Globus, koji za sebe tvrdi i dan-danas da je nezavisan list. U Zagrebu sam tada razgovarao sa jednim vrlo finim covjekom koji mi je ostao u lijepoj uspomeni, to je bio general Ivo Prodan, koji je vodio sanitet Hrvatske vojske i koji je dobro znao moje strucne i osobne veze sa americkom vojskom. I tada sam jednostavno rekao: ako je sad drzava u ratu, da vidimo sta se tu moze napraviti, pa cemo se, ako treba, nakon rata politicki svadjati i dohvatiti za vratove, a sad je vrijeme da se nesto ucini. On mi je otvoreno rekao da me, i pored mojih veza sa americkom vojskom, ne moze i nikako ne smije primiti iz politickih razloga.

DANI: Pa nije se valjda sva ljudskost iscrpila na jednom generalu?

PERINOVIC: Naravno da ne. U Zagrebu me izuzetno lijepo primio, to je covjek koga smatram za iskrenog prijatelja, a prijatelj se u nevolji poznaje - Stipe Mesic. Sastao sam se sa Stipom u vise navrata i tada je on imao toliko hrabrosti, jos u vrijeme dok je bio jedan od celnih ljudi HDZ-a, i otvoreno mi je rekao: ni prema kome nismo tako odvratno i nisko postupili kao prema tebi. Onda sam se sastao i sa Josipom Manolicem i sa Pericom Juricem - znaci, sa svim ljudima koji su kratko vrijeme nakon toga zvanicno se i ogradili od politike HDZ-a prema BiH. I onda me u Zagrebu nekoliko dobrih prijatelja iz zapadne Hercegovine, dakle ljudi koji su mislili dalje od nosa, upozorilo da bi bilo pozeljno da se maknem iz Zagreba. Dosao mi je jedan, ne bih mu zelio spominjati ime, Hercegovac, koji mi cak nije ni bio neki veliki prijatelj, ali me podrzavao, i on me je informirao sta se tada pricalo po zagrebackim politickim krugovima i unutar tog hercegovackog lobija.

DANI: Sta se pricalo?

PERINOVIC: Kazao mi je da je Gojko Susak zaduzio Tutu Naletilica da me neutralizira, a vi dobro znate sta to znaci, i onda sam onako vrlo tiho, sa jednom malom torbicom, da ne kazem sa najlonskom kesom, kao pravi muhadzir, sjeo u vlak i pocetkom decembra sam zavrsio u Münchenu. Naravno, zahvaljujuci tim mojim njemackim diplomama, ja sam se vec 28. decembra z92. zvanicno prijavio, a vec 7. januara z93. sam poceo raditi na Ortopedskoj univerzitetskoj klinici u Heidelbergu kao docent za predmet Opca ortopedija i opca hirurgija, a nakon nekog vremena sam poceo predavati i djeciju ortopediju na Univerzitetu u Heidelbergu. Naravno, sve vrijeme sam radio i na Ortopedskoj klinici u Heidelbergu kao ortoped i hirurg. Radio sam sa takvim ljudima kao sto je profesor Kotta. Inace, on je poznat kao licni ljekar Steffi Graf i Borisa Beckera. Radio sam i sa doktorom Alfredom Jussbacherom, koji je zvanicni ortoped njemacke olimpijske reprezentacije. To je bio moj period vezan za Heidelberg. Naravno, po dolasku u Heidelberg odmah sam se povezao sa nasim diplomatsko-konzularnim predstavnistvima. Kad govorim nasim, to znaci BiH, jer ja sam svugdje putovao sa pasosem sa ljiljanima i meni je i danas jako zao da su nam te ljiljane uzeli. Onda sam se povezao sa nasim centrom za zbrinjavanje ranjenika u Münchenu, koji je opet bio usko povezan sa nasim generalnim konzulatom u Münchenu. Imao sam divnu saradnju sa jednim velikim humanistom i zaista velikim ljekarom Armije BiH gospodinom doktorom Saferom Kavgicem, tako da sam organizirao besplatne operativne zahvate nasih ranjenika. Opet kad kazem nasih, mislim na ranjenike Armije BiH, i mogu vam reci da tu nije bilo samo Bosnjaka. Bilo je i nasih Bosanaca srpskog i hrvatskog porijekla koji su se borili za Bosnu. Tako da smo u saradnji sa klinikom u Heidelbergu operirali sto smo vise mogli nasih ranjenika. Tu smo organizirali te zahvate iz podrucja plasticne hirurgije.

DANI: Jeste li Vi licno operirali neke od boraca Armije BiH?

PERINOVIC: Jesam, operirao sam nekoliko nasih boraca. Imam njihovu medicinsku dokumentaciju, mogu vam to donijeti drugi put. Oni su bili kasnije jako zahvalni. Cuo sam da su mi se cak javno zahvalili preko nekih lokalnih radiostanica u Sarajevu, Zenici, Tuzli. Isto tako, imam jos jednu kovertu sa nekoliko tih pisama zahvale od nasih boraca.

DANI: U medjuvremenu Vam je stigla i porodica?

PERINOVIC: Tako je, porodica je dosla u medjuvremenu iz Zagreba. Zahvaljujuci gradu Heidelbergu, dobili smo vrlo lijep stan, i bio sam tamo skoro cetiri godine. Vi znate da ja u Njemackoj nisam imao nikakvih problema oko dobijanja papira za rad, jer sam imao sve te njihove strucne kvalifikacije, doktorate, ovo, ono, tako da, sto se rada u struci tice, nije bilo problema. Ali, ja sam dosao kao Bosanac, muhadzir, znaci bio sam sa duldungom kao i svi ostali. U ono vrijeme kad je njemacka vlada pocela vrsiti nasilnu deportaciju izbjeglica iz BiH, kad su poceli, recimo, deportovati ljude koji su pobjegli iz tog tzv. srpskog entiteta, kad su poceli skupljati djecu po obdanistima, zene po starackim domovima, trpati ih u avione, vozove, a to dobro znam kao jedan od clanova glavnog odbora koalicije za povratak, tada smo se i mi, naravno, nasli u toj situaciji da budemo deportirani bez obzira na sve te moje strucne kvalifikacije. Nakon razgovora sa nasim diplomatskim predstavnicima i predstavnicima nase vlasti, tada mi je indirektno savjetovano da mozda, sto se tice mog nekakvog fizickog integriteta, jos nije vrijeme za povratak u Sarajevo, ali, kad bude vrijeme, da ce me nase vlasti o tome obavijestiti. A sa njemacke strane mi je indirektno sugerirano da podnesem zahtjev za azil, jer jedino kao azilant mogu ostati. I sad, pazite, ja sam u Njemacku dosao kao drzavljanin BiH, pa da sam podnio zahtjev za azil, to bi znacilo da sam podnio azil protiv svoje drzave. Ustvari, sve ono sto sam radio cijelo vrijeme, ispalo bi da sam se odrekao svog rada. Ako sam vec svoju glavu stavio u torbu i glavu cijele svoje porodice, da se ja sada radi jednog azila, pa makar to bio i njemacki, toga svega odricem, nisam htio, tako da sam i dalje ostao sa duldungom. Tada mi je pomogla jedna slucajnost. Jedan moj dobar prijatelj, protestantski pastor koji je dugo vremena proveo po tim pacifickim otocima, jednostavno mi je sugerirao da bi bilo dobro da odem na Novi Zeland jer je upravo tada Vlada Novog Zelanda raspisala jednu vrstu konkursa gdje su trazili strucnjake mog kalibra, tako da sam podnio papire. Mogu vam reci da sam izuzetno brzo dobio stalnu dozvolu boravka za Novi Zeland.

DANI: Kad ste otisli u Novi Zeland?

PERINOVIC: U Novi Zeland sam stigao 17. maja 1996.

DANI: Prije nego sto se pozabavimo tim periodom Vaseg zivota na novom kontinentu, vratit cemo se na nesto sto je, mogu Vam reci, u tada blokiranom i zatvorenom Sarajevu izazvalo pravi sok, a to je Vasa ispovijest u NIN-u, negdje krajem '93, u cetrnaest nastavaka, pod naslovom Srbin koji je osnovao HDZ! Zasto ste svoju kontradiktornu zivotnu pricu objavili u listu koji se od nekada najboljeg politickog tjednika na prostoru bivse Jugoslavije pretvorio u nacionalisticko glasilo velikosrpske hegemonisticke politike? S obzirom na Vas prethodni politicki background, feljton u NIN-u doimao se kao cisti SF!?

PERINOVIC: U pravu ste, samo ja bih to morao malo pojasniti. Sta je pozadina moga pojavljivanja u NIN-u? Napravit cu malu digresiju. Ja sam iz Zagreba morao ici malo ranije nego sto je bilo planirano. Vi znate dobro sta se desilo Blazu Kraljevicu, sta se desilo Anti Paradziku, sta se desilo cak pjevacu Tomislavu Ivcicu, sta se desilo predsjedniku izborne komisije Hrvatske i to nakon izbora '92. godine, da ne spominjemo jos brojne ljude koji su stradali u "saobracajnim nesrecama". Nakon vrlo ozbiljnog upozorenja koje mi je dostavljeno, ja sam morao bjezati iz Zagreba. Vrlo dobro znam ko je bio Gojko Susak, znam vrlo dobro ljude oko njega, koji su jos uvijek tu negdje prisutni, vjerovatno se kriju u misjim rupama. Medju njima je bilo jako puno vrlo strucnih placenih ubica, ljudi koji su obavljali najprljavije poslove za racun Udbe, KOS-a, i tada sam shvatio da je zaista moj zivot u opasnosti. Ja sam, naravno, obavio dosta razgovora sa mojim prijateljima iz Njemacke i Amerike. Jedan kontakt sa Sarajevom je tada bio de facto nemoguc. Meni je tada receno da postoje dva nacina da se na neki nacin izvucem. Jedan je potpuna i totalna anonimnost, znaci zavlacenje u neku misju rupu, s tim ako se covjek potpuno zavuce u potpunu anonimnost, ako vas neko i nadje, tada je likvidacija puno jednostavnija i laksa. A drugi nacin je ona stara americka izreka More exposed, more protected - vise eksponiran, vise zasticen. Vi sami znate da se ja nikad nisam plasio davati javne izjave, da se nikad nisam plasio pojavljivati u javnosti, tako da sam smatrao da je ova druga opcija puno prihvatljivija. Prvo zato sto sam tacno znao uzroke rata u BiH, bio sam svjedok zlocinacke politike Franje Tudjmana i Gojka Suska. Isto tako, bio sam svjedok zlocinacke politike dijela hercegovackog lobija, jer mi ne mozemo optuziti sad kompletan narod zapadne Hercegovine za to sve, jer, de facto, meni su zapadni Hercegovci, barem neki medju njima, spasili glavu. Odmah cu vam reci: taj prvi koji me je upozorio u Zagrebu, on je odmah '92. bio javno ispljuvan u novinama i ostao bez posla. Sad zamislite, u ono vrijeme u Zagrebu zapadni Hercegovac da bude izbacen s posla i javno napadnut u Vjesniku i Vecernjem listu, znaci: morao im se dobro zamjeriti; a s druge strane, znao sam da ta moja saznanja treba objaviti, da se to jednostavno mora pojaviti u javnosti, jer sam uvidio za mene jednu strahovito porazavajucu i razocaravajucu cinjenicu, a to je da je nama, de facto, prijetila najveca opasnost iz Zagreba. Zasto iz Zagreba? Vi znate dobro da su SDS, Karadzic i svi oni javno proklamirali svoju politiku prema BiH, sjecate se izjava u Skupstini. Otprilike, mi smo tacno znali na cemu smo i sta ocekivati. Smatrali smo Zagreb i Hrvatsku za prijatelje. Znate onu staru izreku: Od neprijatelja se mogu i sam cuvati, a bog neka me cuva od prijatelja, tako da je nama najveca opasnost dosla sa one strane gdje se nismo nadali. Tako da sam zelio na taj nacin upozoriti svjetsku javnost i javnost BiH na ono sto nam je vec pripremljeno i ono sta nam se desava.

DANI: Zasto bas NIN?

PERINOVIC: Odlicno pitanje. Zato sto je to bila jedina mogucnost. Ja sam prvo pokusao, zaista sam pokusao u vise navrata da to izadje u Sarajevu, cak sam indirektno o tome razgovarao sa nekim od vasih kolega. Naravno, nisam isao direktno, nego sam isao izokola da se to pojavi u Sarajevu. Prije svega, to bi bilo izuzetno tehnicki tesko, a zbog stravicne blokade u kojoj smo se nalazili, to bi mozda ove nase Sarajlije jos vise isekiralo, to bi u njih utjeralo mozda jos vece beznadje. Ne smijete ljudima oduzimati sve iluzije, treba im ostaviti neke iluzije. Znaci, Sarajevo nije doslo u obzir. U Zagrebu to je bilo apsolutno nemoguce. Nekoliko novinara iz Zagreba, kad su to pogledali, rekli su da je materijal izuzetno interesantan, ali uz onu formulaciju da oni imaju porodice, da to ne smiju objaviti. Zagreb je apsolutno otpao. Tada sam se sjetio jednog mog dobrog prijatelja iz Sarajeva koji je pomogao da se sve to objavi u NIN-u, jednog izvrsnog novinara, koji je zaista bio koliko jugoslavenske, tako i one nase bosanske orijentacije, koji nikad nije bio opterecen nacionalizmom, moj veliki prijatelj kome je zena moja prva komsinica, Hrvatica iz Sarajeva, kojemu je badzo Bosnjak, koji je za vrijeme rata u svom stanu u Beogradu primio i Hrvate i Bosnjake i sa njima zajedno zivio u, mislim, jednoiposobnom ili jednosobnom stanu, koji im je pomogao da odu u Svedsku, organizovao im sve papire, u onim zaista teskim ekonomskim uslovima drzao ih cijelu godinu dana. Smatrao sam da je on najpogodnija licnost…

DANI: Sreten Petrovic?

PERINOVIC: Jeste. Onda sam dobio tada vec jasne informacije da je NIN dosao u sukob sa kucom Politika, da se de facto odvojio od Politike i da nastoji voditi neku nezavisniju politiku. S druge strane, znao sam da NIN citaju apsolutno sve strane ambasade i sva diplomatska predstavnistva u Beogradu. Vi znate da je u ona rovita vremena jos uvijek vecina tih diplomatskih kanala, vjerovatno slijedom neke inercije, isla preko Beograda, tako da mi se upravo zbog toga NIN ucinio najpogodnijim. Ja sam preko dana radio u Heidelbergu, preko cijele noci sam to diktirao, tako da je to izdiktirano za nekih, mozda, petnaest-dvadeset noci. Nakon dosta peripetija, to je stiglo u Beograd i NIN je to poceo objavljivati. Naravno, reakcije su bile upravo onakve kakve su se ocekivale, ali tu treba spomenuti i pozitivne reakcije. Strane ambasade u Beogradu su se o taj broj NIN-a otimale. Ne samo da su se otimali o taj broj NIN-a nego to se kopiralo, pa se to svercovalo u Zagreb, pa se to onako dijelilo u svercu, ispod kaputa... To se strahovito citalo i pratilo, i toliko je to podiglo tiraz NIN-u da je urednistvo planiranih sest ili sedam nastavaka razvuklo na cetrnaest, a to je vasa stara novinarska caka: smanjili su feljton sa cetiri na dvije strane da to duze vrijeme izlazi. Sta je pozitivna strana toga feljtona? To da sam ja prvi put ukazao na politiku Zagreba prema BiH, da sam prvi put ukazao na opasnost politike hercegovackog lobija, jer sam se direktno usudio suprotstaviti Gojku Susku, a isto tako dijelu onoga zapadnohercegovackog rukovodstva koje je opljackalo hrvatski narod, koje je zajedno sa svojom sabracom sa druge strane iz SDS-a izazvalo krvoprolice u BiH. Medjunarodna zajednica je to strahovito pazljivo citala. Tada je prvi put izasla teza o opasnosti tog zapadnohercegovackog lobija, prvi put sam ja to objavio u NIN-u. Ocito da je meni sudbina bila da ja ipak u svemu budem prvi i da budem vjecito onaj horoz koji kukurice prije zore.