Premda je Slovenija kraj proslog i zacetak novog milenija docekala u pripremi za sprovedbu novih zakona koji bi trebali ubrzati proces njenog prijema u clanstvo Evropske unije, neke "problematicne" zakonske odluke, stare vise godina, i dalje su ostale nerijesene. Jedan od njih, Zakon o zaposlenju i radu, donesen 1992. godine, nasao se na ostrom udaru kritike Mirovnog instituta u Ljubljani, te nevladinih i vladinih organizacija koje se bave pitanjima statusa izbjeglica u Sloveniji. Razlog za kritiku jeste podatak da se ovim zakonom izbjeglicama iz BiH sa statusom privremenog boravka u Sloveniji, uglavnom Bosnjacima protjeranim sa prostora Republike Srpske, omogucuje rad tek osam sati sedmicno!

Direktor kabineta za doseljenike i izbjeglice u Vladi Slovenije Milos Sustar je na pritiske predstavnika Mirovnog instituta odgovorio da je njihov ured proslog ljeta predlozio unosenje novih odredbi u Zakon o zaposlenju stranaca kojim bi se izbjeglicama – drzavljanima BiH omogucilo dobivanje dozvola za stalni boravak. Medjutim, taj prijedlog je od strane slovenske vlade odbijen. Po njegovim rijecima, ovaj ured ce jos jednom predloziti poseban zakon koji bi uredio status izbjeglica za nesto duzi period, a ukljucivao bi i pravo na rad, ali je izrazio pesimizam u pogledu mogucnosti da ovaj prijedlog dobije potporu vlade.

Predstavnik ureda za azil pri Ministarstvu unutrasnjih poslova Matjaz Bregar vec je spomenuo mogucnost da izbjeglice uloze molbu za azil po novom zakonu za izdavanje azila strancima. "Sama promjena boravisnog statusa sama po sebi ne bi nista promijenila, dapace, problemi bi time tek zapoceli. Ovi ljudi bi tada morali sami brinuti za stanovanje, zaposlenje, placati osiguranje", kaze on. No, s obzirom da molba za azil podrazumijeva neke preduslove (potvrda o zaposlenju, stalnom izvoru prihoda i boravku), cije je ispunjenje izbjeglicama potpuno neostvarivo, ovaj prijedlog postaje apsolutno apsurdan.

Prema sluzbenim podacima Ureda za doseljenike i izbjeglice u Vladi Republike Slovenije, od 35.000 ljudi koji su po izbijanju rata u BiH nasli privremeno utociste u Sloveniji, njih oko 15.000 se vratilo u domovinu, izmedju 8.000 i 10.000 je otislo u trece zemlje, oko 4.000 je dobilo status stranca, dok ih je 330 postalo slovenskim drzavljanima.

Amila Adrovic iz Otvorenog drustva Soros u Ljubljani kaze da 90 odsto bosanskih izbjeglica u Sloveniji nemaju gdje da se vrate jer su njihove kuce ili porusene ili u njima zive pripadnici srpske nacionalnosti. Zbog toga nevladine organizacije razmisljaju o pokretanju postupka pred ustavnim sudom Slovenije, cime bi se dala presuda o ustavnosti zakona o privremenom boravku. Istovremeno, slovenska vlada ne ispunjava obaveze koje je preuzela, a ticu se isplacivanja novcane socijalne pomoci u visini od 10.800 tolara (oko 110 KM) za 1.350 ljudi, od cega 850 iz BiH i 500 iz SRJ (Albanci sa Kosova).

Zakoni EU su izricito jasni: zeli li Slovenija do 2002. godine uci u savez, mora uspostaviti uslove za jedinstveno trziste rada koje, izmedju ostalog, podrazumijeva da svi drzavljani clanica EU i osobe sa zakonski regulisanim boravkom u njima, polazu jednaka prava zaposlenja na citavom prostoru unije. Prema posljednjim informacijama, Vlada Slovenije ce i ovaj problem pokusati rijesiti izglasavanjem novog zakona o zaposlenju stranaca do kraja ove godine. Taj zakon bi ukljucivao postojanje tri vrste radnih dozvola za strance: licnu radnu dozvolu, dozvolu za rad i dozvolu za zaposlenje, ali nije sigurno da ce to moci zadovoljiti striktne kriterije EU.

Nenad Popovic, vlasnik nezavisne zagrebacke izdavacke kuce "Durieux" – zahvaljujuci kojoj je do trzista stigao niz knjiga autora sto su u vrijeme Tudjmanove vladavine, a radi svog neslaganja sa politikom Pantovcaka, u Hrvatskoj bili skoro zabranjeni i sasvim sigurno nezeljeni – uvjerio se kako je HDZ iza sebe ostavio ne samo opljackanu i ponizenu drzavu vec i svojevrsni kalup misljenja, prema kojem jos uvijek postoje vanjski i unutarnji neprijatelji, dok se pisci ne dijele na dobre i lose vec na patriote i, logicno, izdajnike. Popovic je, naime, gostujuci sredinom proslog mjeseca u programu HRT–a, odnosno emisiji Gorana Milica Dobar dan Hrvatska, nakon razgovora o pisanju i izdavanju u Hrvata, odgovarao i na pitanja gledalaca nedjeljnog programa emitiranog s Prisavlja.

Nekim cudom, broj HRT–a uspjeli su dobiti upravo oni, tacnije one (posto su se vecinom javljale zene) gledateljke kojima se koza jezi na pominjanje Dubravke Ugresic, Miljenka Jergovica, Slavenke Drakulic, naseg urednika Mileta Stojica ili Slobodana Snajdera.

"Kako uopce Miljenko Jergovic moze biti hrvatski pisac kada on moze biti pisac mozda na nivou Ferala?!", upitala je jedna od gledateljki Milicevog showa. Druga je bila jos ostrija: "Na osnovu cega vi tako govorite o Slavenki Drakulic? Sta je ona uradila za Hrvatsku? Koliko ja znam, nije nista!" Uz kolumnistu Dana (Jergovic), na meti je bio nas – istina, pogresno nazvan – magazin te Mile Stojic: "Ja sam pratila radove Mileta Stojica u Nasim danima i nekim drugim listovima, gdje se on dodvoravao muslimanskoj vlasti..."

Nenad Popovic je i kratko odgovorio, rekavsi kako pisce valja vrednovati prema njihovom knjizevnom rad, a onda zavrsio: "To sto Mile Stojic razumije muslimansku, odnosno bosnjacku komponentu bosanske kulture, treba da nam sluzi na cast." Uzgred, Goran Milic, nekadasnji zitelj Sarajeva, a sada urednik emisije ciji je saradnik cak i Smiljko Sagolj, nije kazao niti jednu rijec. Cak je i intervju s Popovicem vodila njegova saradnica, dok je on sve posmatrao u svojoj visedecenijskoj pozi: laktovima oslonjen o sto u studiju. Onako kako se, kazat ce Popovic nedavno u Feralu, sadasnja hrvatska vlast ponasala u Saboru za vakta HDZ–a: neprimjetno, pustajuci da im put ka tronu otvore knjizevnici, umjetnici ili novinari tipa Viktora Ivancica ili Srecka Jurdane.

Na prvenstvenoj utakmici prve italijanske lige, odigranoj u nedjelju 30. januara izmedju "Lazija" i "Barija", navijaci domacih, smjesteni na sjevernu tribinu Olimpijskog stadiona u Rimu, stavili su veliki transparent: "Onore alla Tigre Arkan" (Cast Arkanovim Tigrovima). Svi, osim, naravno, onih koji su stavili ovaj transparent, bili su iznenadjeni nesvakidasnjom pojavom kojom se danima nakon utakmice bave evropski mediji.

Nisu, medjutim, bas svi bili neprijatno iznenadjeni. Prije svih, reprezentativac Jugoslavije Sinisa Mihajlovic, koji je, nakon sto je izasao iz svlacionice, otrcao prema sjevernoj tribini i pozdravio navijace starijeg rimskog prvoligasa. "Ne, nisam znao da ce staviti taj transparent. Ipak, bio sam prijatno iznenadjen kada sam vidio da navijaci mog kluba postuju moju tugu za prijateljem. Ne krijem da smo bili prijatelji 15 godina, jos od vremena kada sam igrao u zCrvenoj zvezdi'. U posljednje vrijeme on je mnogo pozitivnog ulozio u jugoslovenski fudbal i mene zaista ne interesuje to sto je bio optuzen kao ratni zlocinac", izjavio je Mihajlovic nakon utakmice.

Osim "Barbike iz Borova Sela", i unuka talijanskog diktatora Benita Mussolinija, Alessandra Mussolini, nije vidjela nista opasno u ovom transparentu, jer "Italija je demokratska zemlja i sumnjam da jedan transparent moze donijeti velike negativne promjene. Nema nikakve veze izmedju mog djeda i Arkana, ali mi se svidja sto spominju njihova imena".

S druge strane, hrvatski fudbalski reprezentativac Alen Boksic, koji i ove godine zbog stare povrede ledja uglavnom ne igra, kaze: "Da sam kojim slucajem bio na terenu, vjerujte da bih skinuo dres i izasao sa terena, ma kakve posljedice to imalo. Tokom rata u Hrvatskoj nisam htio komentarisati desavanja. Moja osjecanja sam drzao u sebi, ali sada sam tuzan i neprijatno iznenadjen, jer su to stavili navijaci koje volim i koji su po necemu drugom specificni. Pricao sam o tome sa Mihajlovicem. On ga je (Arkana, op. pr.) poznavao kao vodju navijaca. Vjerujem da su navijaci to uradili radi odnosa navijaca i vodja. Ali, prije takvog gesta morali bi se malo i raspitati o posljedicama, jer svi znaju ko je bio Arkan. Ipak, vjerujem da oni koji su to napisali nisu to znali."

Gotovo sva desavanja vezana za bivsu Jugoslaviju tesko mogu proci bez komentara selektora talijanske kosarkaske reprezentacije Bogdana Tanjevica: "Neshvatljivo je i nedopustivo da se ovakve stvari desavaju na sportskim terenima. Svi oni koji su u talijanskom sportu treba da se zamisle zbog ovog incidenta. On bi mogao znaciti kako se iz sjene budi proslost koja je bila okarakterisana kao najgori i najuzasniji dio modernog zivota."

Italijanska fudbalska federacija ce uskoro, vjerovatno, poslati svim klubovima dopis kojim ce biti strogo zabranjeno postavljanje politickih transparenata na stadionima. Nije tajna da se pod zastavom "Lazija" u Italiji skupljaju svi oni koji jos uvijek vjeruju u nacisticke i fasisticke ideje. Gotovo je nezamisliv gradski derbi izmedju "Lazija" i "Rome" bez pjevanja fasistickih i za mnoge Talijane zaboravljenih pjesama. A takve se stvari dopisima ne mogu zaustaviti.

Nakon skoro sest godina sluzbovanja u Medjunarodnom sudu za ratne zlocine u Haagu, glavni sudija Tribunala Antonio Cassesse dobija zamjenu. Nasljedjuje ga njegov sunarodnjak Fausto Pocar, sezdesetogodisnjak kojeg je imenovao generalni sekretar UN–a Kofi Annan pocetkom ove godine.

Fausto Pocar na novu funkciju dolazi s titulom docenta Medjunarodnog pravnog fakulteta. Njegova specijalnost vec dugo je borba za ljudska prava, zbog koje je vec 15 godina clan Medjunarodnog komiteta za ljudska prava pri UN–u. Kao clan ovog tijela, vec od 1992. godine je prisutan na prostorima bivse Jugoslavije, a 1995. je u nekoliko navrata bio u Moskvi te Ceceniji kako bi izvijestio UN o potrebi slanja posmatraca u ove zaracene drzave. U jedinom intervjuu koji je neposredno nakon imenovanja dao talijanskom dnevnom listu Corriere della Sera, Pocar kaze: "Do sada je Tribunal imao potrebu pokazati kako postoji. Zbog toga jos uvijek nisu uhvacene 'velike ribe'. Posljednje sto je Tribunal uradio jeste hapsenje srpskog generala Stanislava Galica. To pokazuje kako se polako priblizavamo danu kada ce i oni veci ratni zlocinci, kao sto su Ratko Mladic i Radovan Karadzic, biti uhapseni. Ipak, nas rad zavisi prije svega od saradnje sa vladama drzava bivse Jugoslavije i od odnosa Rusije i SAD–a."

LICNOST U FOKUSU

Lideri cetrnaest zemalja Evropske unije ove sedmice su skoro jednoglasno upozorili Austriju da riskira mjere potpune politicke izolacije ukoliko se u djelo sprovede nakana o ulasku u novu austrijsku vladu predstavnika Slobodarske stranke Jörga Haidera. Lider stranke, koja je druga po broju osvojenih glasova na nedavnim austrijskim izborima, postao je otvoreni izazov za temeljne politicke principe evropske petnaestorice. "Slavu" je zaradio jos svojim davnasnjim izjavama o fasciniranosti genijalnoscu Hitlerovog rjesenja problema nezaposlenosti, te slavljenjem austrijskih jedinica koje su sluzile u sastavu njemackog Wehrmachta, kao i najavom rasistickih mjera nove vlade prema svim strancima u Austriji i ostrom protivljenju prosirenja Evropske unije na istok.

Brzina i zustrina sa kojom su reagirali lideri evropskih zemalja i SAD-a predstavlja presedan u reakciji Zapada na unutarnje politicke dogadjaje u jednoj zemlji: Austriji je, nimalo uvijeno, zaprijeceno potpunom politickom i diplomatskom izolacijom ne samo u okviru Evropske unije, potpunim bojkotom austrijskih ambasadora na Zapadu, sprecavanjem imenovanja austrijskih kandidata za funkcije u bilo kojim medjunarodnim forumima, izmjestanjem sjedista medjunarodnih organizacija iz Beca... Evropa na ovaj nacin demonstrira odlucnost da sprijeci formiranje koalicione vlade u koju bi usli i predstavnici krajnje desnice (mada ne i sam Haider), odnosno da jasno stavi do znanja Austriji na kakav odnos moze racunati ukoliko se oglusi o upozorenja.

Ovaj slucaj visestruko se tice Bosne, ali i odnosa medjunarodne zajednice prema njoj. Naime, dok na jednoj strani odbija mogucnost bilo kakve saradnje sa bilo cime sto tukne na fasizam unutar vlastite porodice, u Bosni ta ista Evropa u ime "pragmatizma" zmiri nad cinjenicom da vec godinama za partnere prihvata lidere, poput Biljane Plavsic, recimo, za koje je Jörg Haider - Majka Tereza. S druge strane, izborni uspjeh jednog notornog rasiste u jednoj demokratskoj zemlji direktna je posljedica cinjenice da austrijski narod nikada nije imao snage do kraja se suociti sa svojom ulogom u Trecem Reichu.

Tako je "slucaj Haider" znacajan i za Bosnu i za one koji se njome bave: prvima ukazuje da je sve osim radikalnog rasciscavanja sa vlastitim fasizmom izvrstan supstrat za njegovo kadli-tadli ponovno klijanje, a drugima jos jednom ukazuje na sramno postojanje dvostrukih standarda: jednih za sebe, a drugih prema Bosni.

RIJEC U FOKUSU

Jasmin Kazazovic, glavni tajnik Konjickog saveza Bosne i Hercegovine, ponovno je aktualizirao predratnu inicijativu – da se na jednom od sarajevskih trgova podigne spomenik bosanskome brdskom konju. Konjicka statua ovaj put ne bi posluzila kao postament narodnome junaku, jer mi smo porusili i spomenike nasim najzasluznijim piscima, pa kako bismo se tek slozili oko zajednickih heroja? U ovoj zemlji neosporne su jedino zasluge konja, dok zasluge ljudi padaju u ponore neprijateljstava i protuslovlja. Nasi su nacionalni jahaci vodje bratoubilackog rata ili nasilno ugusenih ideologija, korifeji podjele, dok je konj jedino bice integracije, stovano i priznato u svim krajevima i entitetima nase zemlje. Zbog toga pisci nas zivot nazivaju "konjskim", a jedan od njih, Ilija Ladin, uoci rata, u omladinskome listu Valter objavio je razgovor s bosanskim konjem.

Legenda kazuje da je rimski car Caligula svog konja proglasio senatorom, dok je kod nas potpuno drugi slucaj. Nasi senatori i ministri sve nas smatraju konjima, jer ustavni sud potvrdjuje da je vlada u kojoj vladaju potpuno nezakonita, dakle ilegalna. Engleski kralj Richard III, svjedoci Shakespeare, nakon silnih zlocina koje je pocinio, vapio je: "Kraljevstvo za konja!", dok Borges navodi u jednoj paraboli da skupa sa dusama poginulih junaka u Hadu pocivaju i duse njihovih konja. Najpoznatiji mitoloski konj svakako je Pegaz, krilati kopitar, rodjen iz ljubavi Posejdona i Gorgone. Taj konj sto je u grckome panteonu imao zadatak prenositi munje Zeusu, ostao je simbolom umjetnosti, prvenstveno pjesnistva.

Paul Valery konja opisuje kao etericnu plesacicu ("Nijedna zivotinja nije toliko nalik na primabalerinu, koliko savrseno uravnotezen cistokrvni konj, koji se lakim koracima priblizuje u sjaju sunca"), dok konjsku zenku, kobilu, Lorca uzima za simbol seksualne strasti ("Te sam noci jahao na sedefastoj zdrebici, bez uzda i bez stremena").

I nasa narodna pjesma konju daje antropoloska, a ponekad i mitoloska svojstva. Marko Kraljevic sa svojim paripom ponekad "besjedi", a nerijetko i "pije rujno vino". U Hektorovicevu Ribanju i ribarskom prigovaranju konj je simbol vjernosti i odanosti do smrti.

Konj je sve do danasnjih dana jedan od protagonista historije ratovanja. Cijela povijest tutnji od galopa konjskih kopita. Od slavnih konjickih armija novijega vremena mi najvise pamtimo onu sovjetskog marsala Budjonija, koju je genijalno opisao Isak Babelj: "Obojica smo gledali na svijet kao na livadu u maju, kao na livadu kojom gaze zene i konji."

O ulozi bosanskoga konja u nedavno okoncanome ratu dirljivo je u tjedniku Feral Tribune svjedocio banjalucki filozof i pisac dr. Miodrag Zivanovic. Kao vojnik srpske vojske, mobiliziran i otjeran negdje na obronke Vlasica, Zivanovic je svaki dan ocekivao hranu koju je dovlacio konj u te nedostupne gudure. Za vrijeme jedne kanonade taj bosanski brdski konj stajao je na litici, opisuje Zivanovic, prazno zureci u dubinu, u kojoj se dogadjao bratoubilacki mrak. Nakon pola sata zakoracio je u ponor i survao se niz liticu, shvativsi, valjda, da je bolje i umrijeti nego sluziti ovakvim kurvinim sinovima kao sto smo mi...