VEDAR JE DAN IZA ZALEDJENIH PROZORA. KADA
bi sad zatvorio oci, sve zaboravio, pa ih opet otvorio, cinilo bi ti se da je vani kraj jula. Tako je plavo nebo, kristalno cistim i providnim cini se zrak; kao da nismo u Sarajevu i kao da nije posljednji dan decembra, nedjeljno jutro, deset je sati, u kuci mir i gluha tisina usred koje se nista ne moze dogoditi, nitko u takvoj tisini nista ne radi osim sto majka, mozda, para dzemper jer je to jedini posao na svijetu koji se ne cuje.

U kuhinji ce za pet ili deset minuta provriti sarma, prva novogodisnja, i bit ce to prvi pravi zvuk ovoga dana, zvuk koji ce trajati i koji ce te blago iz jedne uvesti u drugu godinu tvoga zivota. Ukljucujes televiziju, prednovogodisnji program, Zana pjeva kao da place, na sveze mleko mirise dan, a po bijeloj sceni saraju kamere vodjene okom Miljkovica i Dimitrijevica, prvih pravih autora nasih video-spotova, a nakon Zane pojavljuje se grupa Bioritam, nesto grozno sarajevsko, neuspjesno koliko samo Sarajlije neuspjesni mogu biti, a tip nafrckane plave kose slaze ljutitu facu i pjeva o tome kako su mu ukrali novcanik. Taj spot grupe Bioritam vrtit ce se po nasoj televiziji jos godinama, kad god se pojavi neka rupa u programu i kad god urednici televizije ne budu znali sta da puste, sve dok jedne sezone jednostavno ne iscezne, ne ostavljajuci za sobom nikakvog traga, osim sitnog oziljka u kolektivnoj nostalgiji. Naime, covjeku je draze sjetiti se losih i glupih, a bezazlenih, slika i glasova jer je njih bas temeljito zaboravio i jer u sjecanju vise i nisu tako losi i glupi. Tome danas i sluze grupe Bioritam i Radio, Bonton baja, Super 98, Sonori iz Bajmoka, S vremena na vrijeme, Naya i Parlament. One podsjecaju na taj jedan prednovogodisnji dan, mozda na kraj godine 1981. ili 1982. i na vrijeme koje smo provodili gledajuci kroz prozor i cekajuci da provrije sarma i da se na sve strane rasire zvukovi koji ce nas ponijeti u buducnost. Tisina dugo traje, ali samo po tisini znamo da nam zivot nije bas tako kratak, po tisini i po cekanju u cekaonicama, pred salterima, s pogledom na ulicne i kolodvorske satove koji stoje kao sto stoji vrijeme u Bergmanovim filmovima. Mimo toga zivot je kratak i sasvim je malo mjesta za sjecanja.

Nakon sto provrije sarma, odnekud se pojavljuje majka, pojavljuje se majoneza, mrkva i grasak, kuhana jaja i sve ono sto je potrebno za rusku salatu jer nema Nove godine bez ruske salate, tog jela najodvratnijeg od svih upravo po tome sto ga poluprobavljenog jos danima vidjamo po gradskim ulicama i haustorima. Od djetinjstva si stvarao predrasudu da se nakon Nove godine ne povraca od alkohola jer nijedna ulicna povracotina ne lici na alkohol, a sve izgledaju kao ruska salata.

Kada dodje popodne, majka te salje u posljednju histericnu kupovinu. Ze ne u bijelom vec peru podove samoposluga, kasirke su nervozne, neki brko lupa na zakljucana vrata i pokazuje prazne boce od piva, kasirka odmahuje rukom i nesto vice, on se ljuti, a onda joj upucuje one molecive osmijehe sarajevske pred kojima i najtvrdje srce popusti, osmijehe koji mozda i jesu ispunjeni lazima, ali im uvijek podlegnes od straha pred necistom savjescu. Brko zahvalan ulazi, trpa u metalnu korpu svoje pive, puno piva, onoliko piva koliko je potrebno da ne ostane ravnodusan pred Novom godinom i ne ispadne budala pred vlastitim televizorom koji se toliko raduje i svako malo pokazuje Micu Orlovica kako visoko u zrak podize case sa sampanjcem, a potom i Cuneta Gojkovica, koji bas svake Nove godine pjeva Kafu mi draga ispeci i drhti mu podbradak u ritmu vibrata, tako da pjevaceva glava vise nije glava covjeka, nego postaje muzicki instrument, recimo neki egzoticni africki bubanj u obliku debeljuskaste glave vanzemaljca.

Novogodisnja sarma trajat ce danima. Jedna uzrecica kaze da je sarma najbolja sedmi dan. To, naravno, nije istina, ali nije ni smisljeno kao istina, nego kao utjeha, a utjehe su uvijek lazi. Utjeha za ukucane koji ce jos dugo jesti novogodisnju sarmu je tim efektnija sto ce svi oni dobro znati da u svojoj nevolji nisu sami i da je u danima nakon Nove godine grad pun onih koji ne jedu nista osim sarme. I sreca je sto jos nikome nije palo na pamet da je ruska salata najbolja sedamnaesti dan. Dok ostatke ruske salate bacaju u zahodsku skoljku, svi sigurno pomisljaju kako su, Boze, tako nesto uopce mogli jesti i kazu da nece vise nikad, ali takva ce obecanja trajati do sljedece Nove godine, kada ce se opet bez razmisljanja od jaja, mrkve, graska i majoneze praviti najtradicionalnije od svih tradicionalnih jugoslavenskih novogodisnjih jela. Dok bude Jugoslavije, bit ce i ruske salate, a poslije ce biti vec kako kome bude sudjeno.