Bosanski barometar 2000

"Govoreci o nedostacima u radu Stranke, predsjednik SDA je naglasio da su oni najocitiji na ekonomskom podrucju, u prisustvu korupcije na terenu i u nespremnosti organa Stranke da smjenjuju i premjestaju kadrove koji su umorni od visegodisnjeg obavljanja istih duznosti." Saopcenje informativne sluzbe Izetbegoviceve stranke, nakon njegovog sastanka sa poslanicima SDA u Skupstini BiH i entitetskim skupstinama, iako neveliko po obimu, nije moglo a da ne sadrzi nekoliko bisera mudrosti velikog bosnjackog vodje. Ili, preciznije receno, jos nekoliko dokaza kako njegova zelja za vlascu i teznja da stvori mit o vlastitoj bezgresnosti, prakticno, nema granica. Jer, evo, On priznaje kako SDA godinama zadrzava na funkcijama iste sive, nesposobne i podobne kadrove. Ali ne daj Boze da se On i jedne jedine sekunde zamisli nad autokratskom prirodom rijeci koje bi se komotno mogle smjestiti u vokabular nekog od bjelosvjetskih diktatora. Naime, "umorni", milom ili silom, mogu biti svi likovi iz SDA kamarile koji vec godinama nemaju nikakvu drugu funkciju osim da budu kamen koji visi o vratu ove drzave. Svi osim Njega. Ne, On ne moze biti umoran. On, uprkos desetogodisnjem stazu u kolektivnom sefu drzave, nikad ne moze biti umoran. Ekskomuniciranje samog sebe od, cak i teoretske, mogucnosti povratka u poziciju obicnog penzionera moze imati opravdanje jedino u strahu od gladi kojem su, zahvaljujuci vlasti ciji je On simbol, penzioneri svakodnevno izlozeni. No, i taj strah je u Izetbegovicevom slucaju iracionalan. Jer, predsjednik stranke koja ima ovakvu "korupciju na terenu" zaista ne treba da brine za svoju buducnost. Pa valjda se za sve ove godine nesto od "pilava" sa terena slilo i u Centralu...

Zastupnici odavno nisu uspjesnije i efikasnije radili kao prvog februarskog dana. Prvo su zadeverali Federalnu vladu dovodeci u pitanje usvajanje budzeta za ovu godinu, ali im to nije smetalo da iz tog istog budzeta cvaknu i strpaju tri miliona maraka – sami sebi u dzep. Tako hrabru drskost i tako otvoreno bezobrazno podrugivanje svima koji su ih izabrali – od poreskih obveznika do socijalno najugrozenijih ratnih invalida i penzionera – zastupnici nisu prezentirali otkako, valjda, Federacija ima tu nesrecu da vlast predstavlja ovakvo otjelotvorenje "volje naroda". Uvecavajuci svoje pausale za 30 posto, odnosno sa 425 na 550 KM, zastupnici su nedvosmisleno uputili na samu sustinu principa na kome opstaje ovakva vlast: sto gore (svima), to bolje (njima). Na istoj je sjednici poslanik Hamzalija Beslagic zakukao kako Vlada svojim ministarstvima dijeli pare sakom i kapom, a jadni poslanici nisu nista dobili vec sest mjeseci, dovodeci, vjerovatno, siroke narodne mase do ocaja od brige kako poslanici prezivljavaju sve to vrijeme. Erupcija nemoralnog i besramnog provociranja ljudi koji su im dali glasove predstavlja zavrsetak agonije jednog zakonodavnog tijela ciji bi pojedini clanovi, da je ova drzava i za jotu bliza civiliziranom Zapadu, morali placati stotinama maraka pa da ih neko uopce pusti u skupstinsku salu.

Iako je septembar jos daleko, nema bolje predizborne poruke koju stranke na vlasti mogu uputiti javnosti i "svojim" glasacima: samo vi i dalje birajte nase ljude u parlament. Oni su ti koji najvise vole da trose vase pare.

Onog trenutka kada izgubi ma i najmanji komadic vlasti, SDA, odnosno svaki njen aparatcik pokaze svoje i pravo, totalitarno lice partije na vlasti. Tek sto je imenovan novi guverner USK Muhamed Beganovic, kandidat Stranke za BiH (koja je, je li, jos uvijek koalicioni partner SDA), Asim Egrlic, predsjednik Kantonalnog odbora SDA, na sav glas vice kako je to "pokusaj slabljenja SDA ucinjen smjenom predsjednika Kantona i ministra MUP–a", optuzujuci, povrh toga, za "neprincipijelnu koaliciju" (dobri stari samoupravni, socijalisticki jezik) SBiH i DNZ. Ma, nije valjda?! Kao da SDA ima boziji mandat da upravlja i ovom zemljom i narodom, pa preuzimanje vlasti od nje predstavlja rusenje bozanskog poretka onako kako ga vidi Alija Izetbegovic. Izgleda da jeste. Kao da su ambicije bilo koje druge stranke da uzme ono sto joj logikom pripada, ustvari, izdaja!? Koga? Stranke? Alije? Drzave, koje nema? Izgleda da ipak jesu, a mi jadnici to nismo znali. Ali, kazat ce nam egrlici. Istina je sasvim drugacija: glasanje na Skupstini je bilo tajno, a Beganovic ipak ne bi mogao dobiti potrebnu vecinu da nije dobio i izvjestan broj glasova od poslanika SDA. Eh, tu bi mogao lezati razlog glasne i pomalo panicne reakcije sefa kantonalne SDA – shvatanje da posvemasnja i rigidna kontrola popusta s jedinim mogucim rezultatom. Porazom.

Izgleda da se Mirko Sarovic zabunio u racunu i pomislio da je odnos medjunarodne zajednice prema Miloradu Dodiku isto sto i odnos prema cijeloj RS. Valjda je samo na osnovu toga mogao pomisliti da bi njegov, svojevrsni drzavni udar, odnosno pokusaj da preuzme ispraznjeno mjesto predsjednika tog entiteta mogao naici tek na mlako negodovanje ili u najgorem slucaju blagu ljutnju Wolfganga Petritscha, koji bi SDS–ovom potpredsjedniku, smrknuta cela i podignuta prsta, zaprijetio, a ovaj obecao: "Necu vise nikad, mame mi!" Kakve god razloge da je Sarovic imao, sta god da bili motivi njegova neuspjelog poteza, jasno je da bi ga bas on vrlo lako mogao stajati karijere. Visoki predstavnik je upozorio da je njegov potez "neustavan i nezakonit", a americki ambasador podrzao tu ocjenu. Zajednicke akcije i negativne ocjene ove dvojice ljudi su se za sve bosanske politicare, bar do sada, zavrsavale kobno. To je ipak manje bitno u ovom trenutku: OHR–ov stav implicira da je, dugorocno, dosao kraj koketiranju medjunarodne zajednice i lokalnih politicara koji im se, iz nekog razloga ili cistog interesa, dopadaju. Podsjecanja radi, jos je Carlos Westendorp trazio od Sarovica da popuni upraznjenu Poplasenovu fotelju, ali je ovaj odbio. Razlika izmedju bivseg i sadasnjeg Visokog predstavnika je u tome sto je predjasnji bio obolio od sindroma spletkarenja koji odavno drma bosansku politiku, dok potonji, po svoj prilici, ne zeli ucestvovati, nego diktirati bosansku politiku.

Konacno je neko sa skupstinske govornice priopcio oporu notornu istinu. Manirom iskusnog borca u areni prepunoj federalnih istomisljenika kada je trosenje narodnih para u pitanju, Nijaz Durakovic je, trazeci smanjenje drzavne administracije, njenih enormnih troskova i glasanje o povjerenju Vladi FBiH, bacio kosku medju HDZ i SDA poslanike oko koje se oni, nazalost, nisu glozili. A i sto bi kad im je u ovakvoj Federaciji dobro. Ministri, zamjenici ministara, sefovi kabineta, vozaci, sekretarice, savjetnici za sva bitna i nebitna pitanja, sekretari i sekretarice savjetnika i ini cinovnici koji svakoga dana ulaze u svjeze okrecene i od posljedica rata po nekoliko puta sanirane kabinete... sastavni su dio aparata koji nemilice trosi vrijeme na papire oko kojih se onda poslanici, naravno, ne mogu dogovoriti. A i kako bi kad im za bitne odgovore, barem kada je o budzetu rijec, treba Vlada koje, naravno, nema, jer sta ce ona tamo gdje treba da polaze racune? Vladino je da vlada, a parlamentu je valjda dovoljno da dobije uvecani poslanicki pausal. Cijenu za sve ionako placaju radnici koji su na cekanju, penzioneri koji takodjer cekaju svoje neisplacene penzije i onaj dio populacije koja ima posla, ali ce plata biti tek posto se namire obaveze prema drzavi. A zna se koliko drzava moze da uzme. E, a da bi se nesto promijenilo, treba prijedlog 20 poslanika. I onda profesor Durakovic mora odustati: kako ih nahvatati a da nisu dio sistema protiv kojeg se on poslanicki izjasnjava? Ali on barem kaze.

Ministar unutrasnjih poslova Tuzlanskog kantona nastavlja sa agresivnom promocijom vlastitih i rezultata svoje policije na rasvjetljavanju tzv. slucaja Hadzic. A radi se, podsjetimo, o jos jednom brutalnom ataku na novinara koji je samo radio svoj posao i pisao o onome sto bi trebalo da zanima i policiju: kriminalu u vlasti. Zahvaljujuci "efikasnom" ministru, prijetnje upucene novinaru Dana Hasanu Hadzicu vec su postale i "slucaj" i dosle su i do poslanickih klupa u kantonalnoj skupstini. Iako je imao priliku da one koji su Hadzicu prijetili vidi uzivo iste noci kada je novinar bezuspjesno pokusavao da dozove policajce i tako okonca visesatno telefonsko maltretiranje, Dautovic je, tek kada je Hadzic sa porodicom evakuiran na sigurno, a svoje involviranje u citavu stvar ozvanicila i Ambasada SAD, odlucio da ipak povede nekakvu istragu. I kada je od ministra zatrazena detaljna informacija o ovom slucaju, on je, od svega sto je trebao reci, naglasio kako je "ponosan na ono sto su radnici policije poduzeli u cilju pronalazenja pocinioca i zastite novinara Hadzica". Pa sta su uradili? Kakve veze ima ministrov ponos i kako ne primjecuje prizvuk drske ironije u vlastitim rijecima? Kada se u civiliziranim drzavama desi ovakav slucaj, policajci se sakriju u misiju rupu sve dok ne otkriju makar u naznaci onoga ko svoj imidz u javnosti pokusava popraviti prijeteci ubistvom novinara. Dautovic, ocito je, niti je ozbiljan, a jos manje odgovoran drzavni sluzbenik. Njegova arogancija, kada bez i jednog imena govori o rezultatima istrage, i ponos na one koji nista nisu uradili, dovoljan su znak da bi se Dautovic vrlo slicno ponasao i da mu je na stolu, umjesto "slucaja Hadzic", recimo – "slucaj Kopanja".

Nema nijedan opravdan razlog zbog kojeg bi bilo koji drzavni organ bio pozitivno ocijenjen zbog bilo cega sto je uradjeno u dosadasnjem, nedopustivo sporom i nonsalantno provedenom toku privatizacije. Nazalost, prvi korak zbog kojeg Agencija za privatizaciju zasluzuje podrsku je odluka da se u pracenje privatizacije ukljuci – policija. Naravno, ne ona prava, nego Finansijska. Ali, izgleda da drugacije nije moglo. Ocito da su svi oni koji su privatizaciju u ovakvim uvjetima i sa ovakvim ljudima na vlasti i oko nje karakterizirali kao brzu i legaliziranu pljacku bili dobrano u pravu. Kljucni kriteriji po kojima su brojna preduzeca dobila nove vlasnike – nova finansijska ulaganja, zadrzavanje postojeceg broja radnika i nastavljanje postojece djelatnosti – naprosto, za mnoge izgledaju suvise lijepo da bi bili ostvarljivi. To prakticno znaci da ce realizacija brojnih tenderskih ugovora krenuti u skladu sa tradicijom mantanja i varanja, siroko rasprostranjenom na ovim prostorima jos od rata naovamo. To znaci da ce novi vlasnici privatiziranih preduzeca biti u iskusenju da zavrnu drzavu kako stignu: bilo kroz lazna finansijska ulaganja, bilo kroz otpustanje radnika ili volsebne promjene u djelatnostima preduzeca. Ukljucivanje Finansijske policije u pracenje ispunjavanja obaveza koje su dali sretni vlasnici privatnih firmi, naprosto, predstavlja sigurnost da se sav moguci prljavi privatizacijski ves, kojeg sigurno ima, izbacuje na povrsinu, u lice onima koji su omogucili promociju nove kaste: privatnika–prevaranata.

Nema tog nacina na koji grupa cinovnika, birokrata, ulizica i foteljasa, okupljena oko "nesalomivog" Jusufa Pusine, nece pokusati da prikrije sav jad i cemer koji su napravili od bh. nogometa. Ekipa koja uspjesno razvaljuje svaki pokusaj da fudbalska reprezentacija BiH prestane biti mjesto za lijecenje njihovih frustracija i ispunjavanje bolesnih ambicija, napravila je jos jedan gest koji bi se vec mogao svrstati u domen patologije. Nakon sto su, zahvaljujuci njihovoj maestralno stupidnoj odluci da organiziraju utakmicu u Kataru, reprezentativci BiH "dobili po usima" od amaterske selekcije zemlje koja je na samom dnu FIFA–ine rang–liste, pusinici su odlucili da od ljubitelja nogometa u BiH sakriju istinu o sebi i propasti selektorskog debija Mise Smajlovica. Naime, novinar TV BiH napravio je dogovor sa menadzerom katarske televizije da preuzme kasetu sa snimkom utakmice kako bi je vidjeli ljubitelji fudbala u BiH. Medjutim, kasetu je preuzeo neko od funkcionera NS BiH, a po dolasku u Sarajevo novinaru je receno da se kaseta – zagubila. Mozda bi, u ovom slucaju, za iznenadno nestajanje sporne kasete bilo logicno osumnjiciti igrace, kao sto je to uradio novinar Avaza, otkrivajuci kako su neki od njih sugerisali da se kaseta, zbog onoga sto sadrzi, cak i unisti! Medjutim, u takav scenarij tesko je povjerovati poznavajuci prostu cinjenicu da je bh. reprezentacija svih ovih godina odigrala masu losih utakmica, a zbog kojih se niko nije pretjerano nasekirao. Igraci su opet igrali, selektori dolazili i odlazili, samo je Pusina sa svojom druzinom opstajao, po svaku cijenu. Unistavanje jedne obicne kasete sa dokaznim materijalom protiv vrha NS BiH, stoga, nije nikakva novost, nego, naprosto, kontinuitet poteza koji imaju za cilj ostanak na vlasti i likvidaciju svih onih koji su protiv toga.

dobar potez	los potez	onako
vrlo dobar potez	grozan potez
odlican potez	katastrofalan potez

	ALIJA IZETBEGOVIC
	ZASTUPNICKI PARLAMENT FEDERACIJA BiH
	SDA USK
	OHR
	NIJAZ DURAKOVIC
	BAHRIJA DAUTOVIC
	AGENCIJA ZA PRIVATIZACIJU KANTONA SARAJEVO
	NOGOMETNI SAVEZ